POLITIKA

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVOSTI

POLITIKA

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVOSTI

POLITIKA

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVOSTI

Sorry, nostalgičari! Bivša država danas ne bi funkcionirala



Sorry, nostalgičari! Bivša država danas ne bi funkcionirala

26.05.2017.

PIŠE: Mario Nakić FOTO: LokalPatriot

U povodu rođendana Josipa Broza Tita, koji se nekad slavio kao Dan mladosti, jučer je na portalu Index.hr objavljena anketa s pitanjem "Jeste li živjeli bolje u bivšoj Jugoslaviji ili danas?". Prilično očekivano, većina ispitanika (točnije 71 posto) je odgovorila da im je u Jugoslaviji bilo bolje.

Premda je riječ o velikom uzorku od preko 30 tisuća ljudi, moramo imati na umu da je riječ o istom portalu čija je anketa pred zadnja dva parlamentarna izbora najavljivala i veliku pobjedu SDP-a, a druga stranka bi bila Pametno. Tako da je jasno, to nije baš reprezentativni primjerak hrvatske populacije, no siguran sam da ni među cijelom populacijom ove zemlje ne bi bilo velike razlike, odnosno većina bi sigurno odgovorila da se prije živjelo bolje.

Je li uistinu tako? Po svim parametrima, visini plaće i kupovnoj moći, danas se u Hrvatskoj od prosječne plaće živi barem trostruko bolje nego 1980-ih godina. Razlika je ponajviše u porastu životnih prohtjeva, standarda i izbora na tržištu. Kad smo kupovali namirnice isključivo u malim dućanima gdje se ponuda deterdženta npr. svodila na dva brenda, isto tako ponuda čokolade, sokova itd., nije bilo ni puno razloga za veliku potrošnju. Nije bilo interneta, mobitela i još brojnih drugih stvari bez kojih danas ne možemo zamisliti svakodnevicu, a koje nam skupa čine prilične troškove iz mjeseca u mjesec.

Nije bilo osobne odgovornosti kao danas i to mnogima ne odgovara. Završiš školu i država se pobrine za tvoj posao koji ti je praktički zajamčen do mirovine! Nekome to zvuči kao raj, ali ima ljudi, ovo će sad mnoge iznenaditi, koji se ne mogu zadovoljiti takvim životom. Ima ljudi koji žele više, koji bi napredovali, mijenjali poslove i poslodavce. Ne kažem da je to danas lako i moguće u tolikoj mjeri u kakvoj bi trebalo biti da uistinu imamo slobodno tržište, ali ipak nekakva mogućnost postoji. Uz sav nepotizam koji je izražen i danas, ipak postoji i dio ekonomije koji se bazira na tržišnim zakonima i gdje sposobni ljudi mogu napredovati ako se potrude i neovisno o političkim ili rodbinskim vezama.

Nostalgija

Nostalgija je gadna stvar zapravo, ali nitko od nas nije na nju imun. Ona može biti uzrok i velikih pogrešaka, a to je primijetio i veliki glazbenik i liberal Frank Zappa koji je napisao: "Svijet ne mora nužno završiti u ledu ili vatri, postoje još dvije mogućnosti. Jedna je papirologija, a druga je nostalgija".

Sjećanja se često šminkaju i ljudski um ima razvijenu tu sposobnost, to je nekakav oblik obrane, da zatiremo ona loša sjećanja, a uvećavamo dobra. Zato je svakome od nas manje-više uvijek najbolji dio života onaj u mladosti. Kako god teško bilo vrijeme, mladosti ćemo se sjećati kao vremena kad smo živjeli najbolje. Pa jednostavno, u mladosti imaš najmanje briga i živiš najslobodnije bez obzira na društveno-političku ili ekonomsku situaciju.

Za sve je kriv kapitalizam

Stoga oni, koji su najbolje godine života proveli u 1970-im ili 1980-im godinama prošlog stoljeća, sasvim razumljivo odgovaraju da im je u bivšoj državi bilo bolje nego danas. Međutim, griješe kad za današnje probleme okrivljuju promjenu društveno-ekonomskog sistema pa kažu da je bolje bilo u socijalizmu. Nije kapitalizam kriv za lošu situaciju danas u Hrvatskoj i za naše probleme, kriv je upravo nedostatak kapitalizma. Svi ekonomski problemi, koji su počeli rođačkom privatizacijom, nastavljeni pogodovanjem i korupcijom, pa predstečajnim nagodbama, a sad i izvlačenjem pojedinih privatnih kompanija na račun poreznih obveznika - stvorio je državni intervencionizam. Točnije, to je nastavak socijalističke politike.

Ni ta pojava nije u svijetu ništa novo i nju je dokumentirao Ludwig von Mises u knjizi "Antikapitalistički mentalitet". I Amerikanci imaju tu tradiciju, svaki put kad se nađu u krizi koju je stvorilo državno uplitanje u tržište, okrivljuju kapitalizam i slobodno tržište te mu traže alternativu. To je rezultat needuciranosti i očaja, nerazumijevanja ekonomske politike i tržišnih procesa.

Što bi se dogodilo da se vratimo socijalizmu?

Onakva država, kakva je mogla funkcionirati u tadašnjim međunarodnim okvirima, danas ne bi imala nikakvih šansi. Ljudi se sa sjetom prisjećaju tvornica i radnih mjesta, međutim veći dio tadašnje industrije danas ne bi mogao naći tržište. Država je tada zapošljavala zato što je to osnovna premisa marksističke ekonomije u kojoj je zapošljavanje cilj proizvodnje. Ako imaš na nekom području tisuću nezaposlenih, onda tamo otvori nekakvu tvornicu koja će moći njih sve zaposliti. Pa tek onda, kad se zaposle, tražiš eventualno tržište na kojem ćeš plasirati njihove proizvode. U stanju zatvorene i planske ekonomije, gdje je tržište već odrađeno pa kupci nemaju previše izbora, to još nekako i može funkcionirati iako ni tada nije bilo profitabilno s obzirom da je država živjela od konstantnog zaduživanja.

Danas, kad smo već navikli da imamo veliki izbor i na visok životni standard, takva proizvodnja bi propala dok kažeš "keks". Nikad u povijesti se marksistička premisa nije pokazala dobrom jer u stvarnosti zapošljavanje nije cilj, nego sredstvo proizvodnje, a cilj je isključivo prodaja proizvoda. Jer ako nemaš tržište za proizvedene proizvode, zapošljavanje je kontraproduktivno i vodi direktno u propast.

Drugim riječima, da bismo se vratili u stanje kakvo je bilo u bivšoj državi, morali bismo prvo svi pristati da radimo ono što nam nekakav vrhovni komesar odredi i za plaću od nekih 100 eura. Morali bismo se odreći mnogih stvari na koje smo navikli, morali bismo se odreći i Facebooka i većeg dijela interneta jer socijalizam ne trpi političku i društvenu slobodu. Da bi funkcionirao, ne smiju biti dozvoljene stranke ni pojedinci koji se protive planskoj ekonomiji jer oni zapravo prijete rušenjem takvog sistema i cijelog društva. Onda, drugovi, jeste li spremni na žrtvovanje za proleterijat? Nema više stotine vrsta parfema ni mobitela, automobila, nikakvog luksuza, svakodnevne komunikacije sa svijetom ni informiranja iz različitih izvora (jer bi to moglo zaprijetiti urušavanjem sistema). Želite li vi stvarno to ili ste se samo šalili?



VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: JUGOSLAVIJA (7), JUGONOSTALGIJA (5), SFRJ (6)

U povodu rođendana Josipa Broza Tita, koji se nekad slavio kao Dan mladosti, jučer je na portalu Index.hr objavljena anketa s pitanjem "Jeste li živjeli bolje u bivšoj Jugoslaviji ili danas?". Prilično očekivano, većina ispitanika (točnije 71 posto) je odgovorila da im je u Jugoslaviji bilo bolje.

Premda je riječ o velikom uzorku od preko 30 tisuća ljudi, moramo imati na umu da je riječ o istom portalu čija je anketa pred zadnja dva parlamentarna izbora najavljivala i veliku pobjedu SDP-a, a druga stranka bi bila Pametno. Tako da je jasno, to nije baš reprezentativni primjerak hrvatske populacije, no siguran sam da ni među cijelom populacijom ove zemlje ne bi bilo velike razlike, odnosno većina bi sigurno odgovorila da se prije živjelo bolje.

Je li uistinu tako? Po svim parametrima, visini plaće i kupovnoj moći, danas se u Hrvatskoj od prosječne plaće živi barem trostruko bolje nego 1980-ih godina. Razlika je ponajviše u porastu životnih prohtjeva, standarda i izbora na tržištu. Kad smo kupovali namirnice isključivo u malim dućanima gdje se ponuda deterdženta npr. svodila na dva brenda, isto tako ponuda čokolade, sokova itd., nije bilo ni puno razloga za veliku potrošnju. Nije bilo interneta, mobitela i još brojnih drugih stvari bez kojih danas ne možemo zamisliti svakodnevicu, a koje nam skupa čine prilične troškove iz mjeseca u mjesec.

Nije bilo osobne odgovornosti kao danas i to mnogima ne odgovara. Završiš školu i država se pobrine za tvoj posao koji ti je praktički zajamčen do mirovine! Nekome to zvuči kao raj, ali ima ljudi, ovo će sad mnoge iznenaditi, koji se ne mogu zadovoljiti takvim životom. Ima ljudi koji žele više, koji bi napredovali, mijenjali poslove i poslodavce. Ne kažem da je to danas lako i moguće u tolikoj mjeri u kakvoj bi trebalo biti da uistinu imamo slobodno tržište, ali ipak nekakva mogućnost postoji. Uz sav nepotizam koji je izražen i danas, ipak postoji i dio ekonomije koji se bazira na tržišnim zakonima i gdje sposobni ljudi mogu napredovati ako se potrude i neovisno o političkim ili rodbinskim vezama.

Nostalgija

Nostalgija je gadna stvar zapravo, ali nitko od nas nije na nju imun. Ona može biti uzrok i velikih pogrešaka, a to je primijetio i veliki glazbenik i liberal Frank Zappa koji je napisao: "Svijet ne mora nužno završiti u ledu ili vatri, postoje još dvije mogućnosti. Jedna je papirologija, a druga je nostalgija".

Sjećanja se često šminkaju i ljudski um ima razvijenu tu sposobnost, to je nekakav oblik obrane, da zatiremo ona loša sjećanja, a uvećavamo dobra. Zato je svakome od nas manje-više uvijek najbolji dio života onaj u mladosti. Kako god teško bilo vrijeme, mladosti ćemo se sjećati kao vremena kad smo živjeli najbolje. Pa jednostavno, u mladosti imaš najmanje briga i živiš najslobodnije bez obzira na društveno-političku ili ekonomsku situaciju.

Za sve je kriv kapitalizam

Stoga oni, koji su najbolje godine života proveli u 1970-im ili 1980-im godinama prošlog stoljeća, sasvim razumljivo odgovaraju da im je u bivšoj državi bilo bolje nego danas. Međutim, griješe kad za današnje probleme okrivljuju promjenu društveno-ekonomskog sistema pa kažu da je bolje bilo u socijalizmu. Nije kapitalizam kriv za lošu situaciju danas u Hrvatskoj i za naše probleme, kriv je upravo nedostatak kapitalizma. Svi ekonomski problemi, koji su počeli rođačkom privatizacijom, nastavljeni pogodovanjem i korupcijom, pa predstečajnim nagodbama, a sad i izvlačenjem pojedinih privatnih kompanija na račun poreznih obveznika - stvorio je državni intervencionizam. Točnije, to je nastavak socijalističke politike.

Ni ta pojava nije u svijetu ništa novo i nju je dokumentirao Ludwig von Mises u knjizi "Antikapitalistički mentalitet". I Amerikanci imaju tu tradiciju, svaki put kad se nađu u krizi koju je stvorilo državno uplitanje u tržište, okrivljuju kapitalizam i slobodno tržište te mu traže alternativu. To je rezultat needuciranosti i očaja, nerazumijevanja ekonomske politike i tržišnih procesa.

Što bi se dogodilo da se vratimo socijalizmu?

Onakva država, kakva je mogla funkcionirati u tadašnjim međunarodnim okvirima, danas ne bi imala nikakvih šansi. Ljudi se sa sjetom prisjećaju tvornica i radnih mjesta, međutim veći dio tadašnje industrije danas ne bi mogao naći tržište. Država je tada zapošljavala zato što je to osnovna premisa marksističke ekonomije u kojoj je zapošljavanje cilj proizvodnje. Ako imaš na nekom području tisuću nezaposlenih, onda tamo otvori nekakvu tvornicu koja će moći njih sve zaposliti. Pa tek onda, kad se zaposle, tražiš eventualno tržište na kojem ćeš plasirati njihove proizvode. U stanju zatvorene i planske ekonomije, gdje je tržište već odrađeno pa kupci nemaju previše izbora, to još nekako i može funkcionirati iako ni tada nije bilo profitabilno s obzirom da je država živjela od konstantnog zaduživanja.

Danas, kad smo već navikli da imamo veliki izbor i na visok životni standard, takva proizvodnja bi propala dok kažeš "keks". Nikad u povijesti se marksistička premisa nije pokazala dobrom jer u stvarnosti zapošljavanje nije cilj, nego sredstvo proizvodnje, a cilj je isključivo prodaja proizvoda. Jer ako nemaš tržište za proizvedene proizvode, zapošljavanje je kontraproduktivno i vodi direktno u propast.

Drugim riječima, da bismo se vratili u stanje kakvo je bilo u bivšoj državi, morali bismo prvo svi pristati da radimo ono što nam nekakav vrhovni komesar odredi i za plaću od nekih 100 eura. Morali bismo se odreći mnogih stvari na koje smo navikli, morali bismo se odreći i Facebooka i većeg dijela interneta jer socijalizam ne trpi političku i društvenu slobodu. Da bi funkcionirao, ne smiju biti dozvoljene stranke ni pojedinci koji se protive planskoj ekonomiji jer oni zapravo prijete rušenjem takvog sistema i cijelog društva. Onda, drugovi, jeste li spremni na žrtvovanje za proleterijat? Nema više stotine vrsta parfema ni mobitela, automobila, nikakvog luksuza, svakodnevne komunikacije sa svijetom ni informiranja iz različitih izvora (jer bi to moglo zaprijetiti urušavanjem sistema). Želite li vi stvarno to ili ste se samo šalili?



VIŠE IZ RUBRIKE: EKONOMIJA, HRVATSKA
Teme: JUGOSLAVIJA (7), JUGONOSTALGIJA (5), SFRJ (6)

Pregleda: 11738