Boris Dežulović, kolumnist na portalu N1 uspio je potući jaku konkurenciju leftard antifa političara i novinara koji su u zadnje vrijeme u pojačanom lovu na vještice, odnosno očajničkoj potrazi za nacistima, fašistima, ustašama među građanima ove zemlje. Dežulović je naprosto briljirao vjerojatno iznenadivši samog sebe kad je naišao na pravi dragulj: humanitarni koncert Mate Bulića i Slavonskih lola u jednom slavonskom selu s nazivom "Za siguran dom". Bilo je dovoljno da naslov ovog humanitarnog događaja, koji je organiziran s namjerom prikupljanja sredstava za nepokretnog mještanina kojem je zbog dugova prijetila deložacija, podsjeti Dežulovića na ONE dvije omražene riječi i da se baci na posao. Sad će on razbucati tu seljačiju, ustašiju, taj fašistički dernek!
Tako to izgleda ako se zovete Boris Dežulović. Izvođači omiljeni među seoskim pukom, humanitarna akcija i ONE dvije omražene riječi u naslovu - savršena kombinacija za
još jedno proglašavanje ustašizacije društva. Pa se zgražao, valjda, nad time što se okupilo tako puno ljudi, em da uživaju u koncertu svojih omiljenih glazbenika, em da još i učine dobro djelo te pomognu svome sumještaninu. Zamislite to! Prestrašno.
Svakako, pojava nije nova: znanstveno je opisana, sustavno obrađena i na listu sociopatoloških poremećaja upisana kao „sindrom ustaškog pizdunstva“. U početku je, istinabog, i moglo izgledati kao zlonamjerna sitničavost, čak i ljevičarska paranoja – koja u svakome inicijalu „U“ vidi povampireno ustaštvo – ali sad je već riječ o socijalnom algoritmu, s odvažnošću onih vitezova koji su se s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem slikali držeći zastavu s natpisom „FrankfUrt“, zrelošću maturanata zagrebačke gimnazije Faust Vrančić, što su na posljednjoj Norijadi paradirali Zagrebom u majicama s natpisom „FaUst“, blistavom dosjetljivošću splitskog pukovnika Marka Skeje, koji je svoju građevinsku firmu onomad prepredeno nazvao „Za dom“, i inteligencijom iseljeničkih akademika što Juru Francetića krste „ustašom antifašistom“.Ali tek na kraju teksta Dežulović je otkrio svoje razloge i što ga zapravo najviše "bocka" u svemu tome:
Sitnim slovima između redaka „za dom“ hrvatski su kmetovi na koncu, eto, dobili nezavisnu paradržavu u kojoj teško bolestan čovjek s nezaposlenom ženom i dvoje malodobne djece ovisi o dobroti susjeda, prijatelja i nepoznatih ljudi, a lihvarski kredit za „dom njegov jedini“ plaća mu Mate Bulić kad ima slobodni termin.Dežulovića, dakle, ne smeta toliko ovo "za (siguran) dom", to mu je više kao povod. Njega zapravo smeta humanitarni karakter ovog događaja. Jer kako to, pobogu, da se novac za pomoć nekome prikuplja koncertom i dobrovoljnim prilozima? U Jugoslaviji je to bilo zabranjeno! To je sramota! Država je tu da pomaže ljudima u nevolji, a ne građani.
Uh, kako se zeznuo. Jer upravo u uređenim državama, kao što su Nizozemska i SAD, najviše novca za pomoć se prikupi kroz takve događaje. Dakle samo u "paradržavama" poput SFRJ, SSSR-a ili Kube zabranjeno je pomagati svojim susjedima. Samo u komunističkim vukojebinama. U uređenim, kapitalističkim zemljama poput SAD-a svaki građanin u prosjeku donira preko 1.500 dolara godišnje za humanitarne svrhe putem crkve ili privatnih fondova. Ne, druže Dežuloviću, država ne bi trebala plaćati tuđe dugove čak i ako je ta osoba bolesna. To je dužnost njegovih sumještana i ostalih građana dobre volje koji su u mogućnosti.
Ja se iskreno ispričavam čitateljstvu što među nama postoje ljudi poput Borisa Dežulovića, koji ne razumiju potrebu pomaganja niti solidarnosti. Meni je žao što nema više takvih koncerata i više izvođača koji žele nastupati na takvim događajima. Žao mi je što više ne pomažemo jedni drugima i što se previše oslanjamo na državu koja će nas uvijek iznevjeriti. Žao mi je što se u javnosti takve bljutarije objavljuju, gdje se humanitarni događaj pokušava prikazati kao neko zlo i uspoređuje s režimima iz Drugog svjetskog rata, a sve zbog nečijih ideoloških fiksacija. Potrebno je biti prvo čovjek, a tek onda komunist/fašist/liberal ili što god jesi. Ali prvo čovjek, druže Dežuloviću, pa priznaj da si pogriješio i uplati koju kunu za pomoć nekom svome sugrađaninu. Dokaži da i partizani mogu biti solidarni.
