Nakon 20 godina pretjerane državne reakcije, jesmo li izvukli pouku?

Danas je dvadeseta godišnjica velikih terorističkih napada u SAD-u. Tri tisuće ljudi je izgubilo život, a deseci tisuća su ozlijeđeni u napadima na Svjetski trgovački centar, glavni stožer Ministarstva obrane i u pokušaju napada na zgradu Kongresa. Napadi nisu bili šokantni samo zato što su pogođeni simboli financijske i vojne moći Amerike. Činjenica da je televizijskim prijenosom uživo prikazan namjeran udar putničkog aviona u poslovni toranj natjerala je široku javnost da se suoči s užasima koje su neki ljudi spremni počiniti.

Ovo nije bio prvi teroristički napad na Svjetski trgovački centar. Još je 1993. godine skupina terorista ubila šest ljudi i ozlijedila više od tisuću kada su detonirali bombu koju su postavili u podzemnoj garaži ispod sjevernog tornja. Počinitelji su privedeni pred sud i osuđeni na doživotne kazne zatvora. Tijekom istrage, otkriveno je da je vođu skupine u pripremanju napada savjetovao njegov ujak te da mu je iz Katara uplaćivao novce. Tada su agenti FBI-a prvi put vidjeli ime Khalid Sheikh Mohammed, koji je tijekom 1990-ih nastavio planirati terorističke napade, uključujući i napade otetim putničkim avionima.

Američka vlada smatra Mohammeda glavnim organizatorom napada 11. rujna 2001. godine, a koji se na poziv Osame bin Ladena preselio u Afganistan krajem 90-ih kako bi surađivao s Al-Qaedom. Talibanski režim pružio je utočište bin Ladenu u Afganistanu, odakle je vodio organizaciju koja je planirala i podupirala napade diljem svijeta.

Za razliku od prethodnog napada, 2001. nije bilo moguće procesuirati neposredne izvršitelje napada budući da su poginuli u istim. Vlasti su prebacile fokus na organizaciju i ljude koji su ga planirali te ju financijski i logistički poduprijeli. Tjedan dana nakon napada, predsjednik Bush je objavio "globalni rat protiv terorizma".

Uslijedila je jednoglasna medijska potpora autoritetu koja se rijetko viđa izvan okvira ratnog stanja. Ako se bilo koja javna osoba protivila vojnim intervencijama ili ograničenjima građanskih sloboda, mogla je očekivati javnu prozivku kao simpatizer terorista. Huškanje na invaziju Iraka ujedinilo je medijske korporacije cijelog političkog spektra, od CNN-a do Fox Newsa, koje su ugostile i citirale bezbroj "stručnjaka".

U javnom diskursu, plemenitu ideju sprječavanja gubitka života monopolizirao je narativ koji nije dopuštao pitanja razmjera i štetnih posljedica. Svako protivljenje širenja autoriteta države izjednačeno je, implicitno ili eksplicitno, s protivljenjem cilju koji se želi postići.

Nesretna je biološka činjenica da ljudi mogu bez namjere prenositi neke bolesti kroz uobičajeni, svakodnevni kontakt. Kako bismo smanjili opasnost za druge, spremni smo činiti određene ustupke. Ako kašljemo, prekrijemo usta. Ako imamo temperaturu, ne idemo u školu. Ne činimo to zato što nam je to zakonska obaveza. Činimo to jer smo voljni relativno malim troškom podizanja ruke ili izostavaljanja par dana s nastave smanjiti stvarnu vjerojatnost da nekome nehotice nanesemo štetu.

To se sve promijenilo prošle godine. Tada su dekretima neizabranih dužnosnika ljudima masovno zabranjeni izvori prihoda, ograničena im je sloboda kretanja, nametnuta obveza maskiranja itd., a zbog  smanjenja potencijalne vjerojatnosti od nanošenja štete. Ovo je bitno različito od podizanja ruke kada zakašljate, jer ne možete prenijeti virus nekome ukoliko ga nemate u sebi.

Medijsko izvještavanje bilo je usporedivo s onim američkim u razdoblju između 2001.-2004. godine. Gotovo bez iznimke su se nekritički prenosile poruke vladajućih, uz cijeli ešalon novih i starih "stručnjaka" koji su agitirali za veću državnu intervenciju i stroža ograničenja u "borbi protiv pandemije".

Demonizirani su znanstvenici, epidemiolozi i čitave države koji su odstupali od vodećeg narativa paničnog straha, a takvima su čak i dovedene u pitanje dobre namjere. Protuepidemijske mjere, koje su u zakonskom smislu službeno sigurnosne mjere, preimenovane su u "epidemiološke", jer tko je protiv "epidemioloških mjera" mora biti i protiv epidemiologije, zar ne?

Rezultat svega je da je u javnosti brutalno precijenjena opasnost za osobe mlađe od 50 godina, a za starije od 80 čak i podcijenjena. Danas su nam najvidljivije preostale mjere prekrivanje lica, samoizolacije i gotovo svakodnevno agitiranje da se uvedu ograničenja za necijepljene. Bez obzira što mislili o prošlogodišnjim zatvaranjama, argumenti za ikakve državne intervencije postaju neodrživi u trenutku kada je država nabavila više cjepiva nego što ima zainteresiranih za cijepljenje.

Danas znamo da i cijepljeni mogu širiti zarazu. Ako je argument ikada bio "niti jedna osoba ne smije umrijeti od covida", onda smo osuđeni na lockdown zauvijek bez obzira cijepili se ili ne. No, je li ikada to bio argument? Zar se nitko ne sjeća "samo dva tjedna da se ne preopterete bolnice"? A "nosimo maske da ne trebamo zatvoriti sve", "pričekajmo samo dolazak cjepiva" i tako dalje?

Danas znamo da se cijepljenjem znatno smanjuje vjerojatnost teškog ili smrtnog ishoda od bolesti. To ne znači toliko zdravim osobama koje su mlađe od 50 godina, kojima je općenito rizik vrlo mali. No za starije i osobe koje imaju komorbiditete ono može biti spasonosno.

20 godina nakon napada 11. rujna, talibani ponovno vode Afganistan a Irak se skoro svakodnevno bori s napadima ISIL-a. Velike kopnene invazije nisu zamijenjene toliko pritiskom javnog mnijenja, koliko razvojem nove tehnologije. U zadnjih dvadeset godina, bombardiranja bespilotnim letjelicama su postala normalna stvar. Želimo li da nam na isti način covid potvrde postanu normalna stvar?