Mit o eksploataciji Afrike

30.1.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Investicije američkih i europskih kompanija u afrička gospodarstva u drastičnom su padu.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Mit o eksploataciji Afrike

Investicije američkih i europskih kompanija u afrička gospodarstva u drastičnom su padu.
PIŠE Branimir Perković

Standardni narativ o Africi uključuje navodnu činjenicu da se radi o kontinentu koji iskorištava "bijeli čovjek" i kapitalističke zemlje Zapada koje crpe prirodna bogatstva kontinenta, a njegove države tjeraju u dužničko ropstvo. Multinacionalne korporacije iz SAD-a i Europe eksploatiraju države Afrike, a samo stanovništvo nema nikakve koristi od toga.

Iako se Kina relativno nedavno priključila u klub država koje investiraju po kontinentu i kod kojih se države Afrike zadužuju, još uvijek optužbe za iskorištavanje nisu upućene prema njoj. Struktura tih ulaganja slična je ulaganjima SAD-a, Francuske i UK, a to je infrastruktura i vađenje sirovina. Možda još nije proteklo dovoljno vremena, a možda Kina jednostavno nema dovoljno osviještene pop zvijezde koje su u križarskim pohodima za spas Afrike od trulih američkih kapitalista.

Stvarnost je ipak nešto drugačija. Strane investicije u Afriku su relativno male u odnosu na njenu veličinu te je strani investitori zaobilaze. Tržišta kapitala su nerazvijena pa izuzev Južnoafričke Republike, kapital ne dolazi na kontinent. SAD i EU radije investiraju jedni u druge, što čini najveći dio stranih ulaganja, ili Kinu. Čak je i Južna Amerika sve do 2015. atraktivnija za međunarodne investicije. Dapače, situacija je sve gora jer je Afrika s 5,3% udjela u direktni stranim investicijama (FDI) pala na 1,3% 2016. Dakle, osim što Zapad najradije ulaže sam u sebe (destinacija najviše investicija SAD-a i Kanade je Europa i vice versa), i onda kada ulažu u ostatak svijeta Afrika se zaobilazi u širokom luku. Slika o nizu kapitalističkih eksploatatora sa Zapada koji samo čekaju svoj red da opljačkaju Afriku je sasvim kriva. Radije "eksploatiraju" susjedne države istog kulturno-institucionalnog kruga.

Slika 1. Udio ekonomija i kontinenata u globalnim direktnim stranim investicijama (FDI)

Standardni narativ je posebno kriv po pitanju duga. Dug Afrike povijesno nisu držali privatne financijske institucije nego međunarodne institucije poput MMF-a, Svjetske Banke i država Sjeverne Amerike i Europe. U 21. stoljeću su bila tri velika vala otpisa dugova državama Afrike i nekoliko manjih.

Prvi val otpisa dugova se dogodio već 2000. godine. Zanimljivost je što je za nadahnuće poslužilo poglavlje iz Tore i Starog zavjeta a ideju je prvi iznio politolog Martin Dent. Inicijativu je snažno podržala Anglikanska crkva, a ubrzo su se pridružili sindikati i dobrotvorne organizacije. U akciji koju je podržalo 40 zemalja i brojne svjetske organizacije afričkim državama je otpisano preko 100 milijardi dolara duga.

Međunarodni monetarni fond i Svjetska Banka su u studiji 2004. zaključili da je oprost dugova pozitivno djelovao na nekoliko država. Tanzanija je smanjila troškove školovanja, zaposlila dodatne učitelje i izgradila dodatne škole, Burkina Faso je smanjila cijenu lijekova i povećala dostupnost vode za piće, a Uganda udvostručila broj školske djece. Zbog toga je na skupu G8 (SAD, Kanada, Njemačka, UK, Francuska, Italija, Japan i Rusija) odlučeno da se otpiše dodatnih 40 milijardi dolara duga osamnaest teško zaduženih siromašnih zemalja, od toga četrnaest njih iz Afrike.

Iako je oprost duga pozitivno djelovao na gospodarski razvoj, ipak se ne može tvrditi da će samo to podići stanovništvo iz siromaštva. Najveći pad stope siromaštva prošlih desetljeća je zabilježen u Kini i Indiji, bez da im se oprostilo i djelić duga koji se oprostio državama Afrike. Problem s oprostom duga je što rješava samo simptom, ali ne i uzrok problema, čak i kada se takvi oprosti uvjetuju raznim ekonomskim reformama. Slikovito rečeno, može se liposukcijom ukloniti višak masnog tkiva, ali ako se ne promijene navike, za nekoliko godina će samo nastati novo masno tkivo.

Tako su afričke države, poslije stotina milijardi dolara oproštenih dugova, ubrzo nagomilale novi dug. 2017. se 40% država podsaharske Afrike nalazilo u zoni previsokog javnog duga za njihov stupanj gospodarskog razvoja ili bilo u riziku od takve situacije. Kako su te države gospodarski i financijski ovisne primarno o cijeni sirovina kojima obiluju, onda se to oslikava i na udio javnog duga u BDP-u. Kad su cijene visoke i rastu, onda se i dug lakše otplaćuje, a kada su cijene niske - dug raste. Zadnjih nekoliko godina cijene sirovina na svjetskim tržištima padaju, a usporedno je rastao i javni dug država s afričkog kontinenta. Sljedećih godina se predviđa rast pa će to donekle stabilizirati rast duga, ali to nije dugoročno rješenje.

Mozambik i Republika Kongo su 2017. već kasnili s nekim ratama otplate duga, neke države poput Kameruna i Zambije su se dodatno zadužile kod MMF-a da bi mogle otplatiti stari dug, a državne obveznice naftom bogate Namibije i mineralima bogate Južnoafričke Republike su degradirane u status smeća. Čad se 2014. zadužio za 1,4 milijarde dolara pod pretpostavkom da će cijene sirove nafte ostati iznad 100 dolara po barelu. Cijena nafte je drastično pala, a Čad je 85% državnih prihoda od naftnog biznisa morao trošiti na otplatu državnog duga.

Iako je zaduženost manja nego 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, Afrika teško ovaj put može računati na otpis dugova jer danas većinu duga drže privatne financijske institucije, ne MMF i Svjetska banka. Situaciju pogoršava i Kina koja u svom gospodarskom pohodu na kontinent financira mnoge infrastrukturne projekte, a državama kontinenta je kineski novac privlačan jer nije uvjetovan reformama.

Slika 2. Medijan udjela javnog duga u BDP-u podsaharskih država


Priča o dugu Afrike je samo dio šire priče o prirodi dugoročno održivog gospodarskog rasta. Politike "upumpavanja" državnog novca u gospodarstvo mogu funkcionirati samo kratkoročno i u specifičnim uvjetima. Da bi se ostvario dugoročni rast gospodarstva i podizanje životnog standarda, potrebno je provoditi politike oslobođenja gospodarstva i poticanja ekonomske aktivnosti kroz ekonomske slobode, a ne puko upumpavanje financijskih sredstava uz rast javnog duga.

Ako ne postoje temeljne pretpostavke za gospodarski rast, kao slobodno tržište, efikasno i neovisno pravosuđe, ukidanje regulatornih i trgovinskih barijera te borba protiv korupcije, svaki napredak će biti spor i neodrživ. Čak i kada se opraštaju milijarde dolara duga.

 



Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Najtraženije na Liberalu
Zanima vas nešto drugo? Tu unesite pojam koji želite pretražiti:
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: