Akademija u službi šovinizma

Kada bi vam netko rekao da predstavljate prijetnju kulturnoj tradiciji grada u kojem živite samo zato što ste došli sa sela, kako biste na to reagirali? Ako bi vam uz to netko rekao da ste čak i prijetnja prirodnoj vegetaciji toga grada samo zato što ste sa sela, pretpostavljam da biste mu uputili zbunjen pogled. Ako bi vas uz to optužio da snosite odgovornost za nečiju želju da napusti grad u kojem živite baš vi jer time što ste sa sela zatirete urbani duh toga grada i time smanjujete motivaciju za ostanak obrazovanih ljudi, pretpostavljam da vam ne bi bilo svejedno.

Ako vam ni to nije dovoljno da se zabrinete za objektivnost osobe s kojom razgovarate, ona bi vam mogla dodati i to da bi čak bilo bolje da je umjesto vas u taj grad došla neka druga ruralna pridošlica, samo da nije vaše nacionalnosti. Kombinacija vaše nacionalnosti i činjenice da ste sa sela, po tumačenju vašeg sugovornika, je kombinacija fatalna za dobrobit vašega grada.

Dobro, da bismo bili fer prema vašem sugovorniku, moramo napomenuti da njemu u svemu tome ne smetate vi kao pojedinac nego činjenica da se previše ljudi vaše nacionalnosti nastanilo u vašem gradu. Kad bi vas bilo manje, i vas kao pojedinca bilo bi lakše tolerirati.

Dobro, rekli biste, ako netko ovakav i postoji, sigurno je to neki marginalni lik čija šovinistička naklapanja nitko ionako ne sluša. Takvi ispadi sigurno ne bi prošli kod ljudi kojima osjećaj za logiku nije pomućen šovinizmom. I ja sam tako mislio dok na bespućima akademske mreže researchgate.net nisam nabasao na uradak objavljen od strane Sveučilišta u Zagrebu, napisan rukom sveučilišne profesorice. Ne vjerujete? Evo direktnog citata:

Život gradića barokne arhitektonske jezgre, umiljate prirode i bogate kulturno-prosvjetne tradicije postepeno se prilagođavao silovito naseljenim pridošlicama...Zatiranjem urbanog duha smanjivala se ne samo motivacija za ostankom već i mogućnost zapošljavanja obrazovanih ljudi. Zbog toga grad nije privlačio mlade i obrazovane ljude (vidjeli smo da doseljenici velikim dijelom potječu sa sela), a potiskivao je "stare" urbane Petrinjce.

Ovaj citat dolazi iz znanstvenog rada prof.dr.sc. Jadranke Čačić-Kumpes "Promjene etničke strukture Petrinje: demografski i sociološki aspekti" objavljenog 1991. u izdanju Instituta za migracije i narodnosti. Pored gorenavedenog retoričkog “bisera” ima u tom uratku još sličnih ispada, ali neću se više zadržavati na tome. Radije bih pokazao ozbiljnije pogreške. To su pogreške tehničke prirode gdje su statistički podaci ili zloupotrijebljeni ili pogrešno protumačeni.

Dr. Čačić-Kumpes u članku tvrdi je promjena etničke strukture općine Petrinja između 1945. i 1991. previše ekstremna da bi bila spontana. Na kraju zaključuje da je promjena etničke strukture bila potpomognuta državnom ekonomskom i socijalnom politikom. Iako možda postoje neke pojedinačne osobne priče koje bi išle u korist ovoj tezi, podaci koje dr. Kumpes analizira ne idu u korist njenoj tezi.

Čačić-Kumpes pravi ozbiljnu statističku pogrešku. Ona tvrdi da pad udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu općine od 1880. do 1931. predstavlja osjetnu promjenu, ali da pad udjela Hrvata u stanovništvu općine poslije dolaska komunista na vlast predstavlja "strmoglav" pad:

Do 1931. udio Hrvata smanjen je za 5,8%, a za toliko se povećao udio Srba. No, kako je riječ o pedesetgodišnjem razdoblju, može se utvrditi da se ne radi o osjetnijoj promjeni...Kasniji popisi pokazuju strmoglavi pad udjela Hrvata u stanovništvu općine.

Podaci koje ona prezentira to ne pokazuju. Od 1880. do 1931. udio Srba u ukupnoj populaciji općine povećao se za 5,8 postotnih bodova, dakle 1,16 postotnih bodova na svakih deset godina. 1880. u općini Petrinja živjelo je 30% Srba, a svakim sljedećim popisom između 1880. i 1931. taj postotak se uvećavao da bi 1931. dostigao 35,8%.

Recimo sad da se nalazimo u 1931. godini i pokušavamo na osnovi onoga što se dogodilo tijekom proteklih 50 godina prognozirati kako će se udio Srba u općini kretati tijekom sljedećih 60 godina, tj. od 1931. do 1991. Dakle, ako bismo projicirali dotadašnji trend povećanja udjela Srba od 1,6 postotnih bodova na svakih deset godina, došli bismo do cifre od 7 postotnih bodova povećanja u 60 godina. To bi značilo da bi, da se sve nastavilo kao i prije 1931. godine, Srba u općini Petrinja 1991. godine bilo 42,8%.

Koliko ih je stvarno bilo? Bilo ih je 44,9%. Ako usporedimo našu projekciju od 42,8% i stvarni udio od 44.9%, teško bi se moglo reći da je razlika bilo kakve "strmoglave" prirode.

Druga pogreška koja je u ovom radu napravljena je tumačenje činjenice da se udio Srba u gradu Petrinji od 1931. do 1991. povećao sa 17,4% na 45,6%. Dr. Čačić-Kumpes prvo primjećuje da Srbi u Petrinju dolaze iz okolnih sela i susjednih općina Glina i Dvor, ali da se Hrvati iz okolnih sela uglavnom ne nastanjuju u Petrinji, iako i srpska i hrvatska sela bilježe stagnaciju pa i pad broja stanovnika. Iz toga zaključuje da Srbi dobivaju sistemski preferencijalni tretman pri naseljavanju u Petrinji dok ga Hrvati mahom ne dobivaju.

Izuzev anegdota, dr. Čačić-Kumpes nije dokumentirala dokaze za ovu nacionalnu diskriminaciju nekadašnjeg režima. Iako bi se tom režimu moglo zamjeriti dosta, i o tome sam već pisao, pripisivati mu politiku etničkog čišćenja Petrinje bez konkretnih i čvrstih dokaza je nesmotreno.

U nedostatku konkretnih dokaza, moje objašnjenje ovih demografskih kretanja je jednostavnije i nema elemenata teorije zavjere protiv hrvatskog naroda. Prvo, udio Srba u Petrinji od 1880. do 1931. povećao se za 6,3 postotna boda, tj. s 11,1% na 17,4%. Da se ovaj trend nastavio do 1991. U Petrinji bi 1991. bilo 25% Srba.

Kako objasniti onih dodatnih 20 postotnih bodova do 45%, koliko ih je stvarno bilo 1991. godine? Jedno vrlo moguće objašnjenje je geografska lokacija sela s hrvatskim stanovništvom u Baniji. Ova sela su mahom na sjeveru općine, uz rijeku Kupu i uz glavne cestovne veze, dok su sela sa srpskom većinom, kao i općine Glina i Dvor, južno od Petrinje. Sela s hrvatskom većinom su također uglavnom uz prometnice Petrinja-Glina, Petrinja-Sisak, Petrinja-Zagreb dok su srpska na sporednim cestama u unutrašnjosti Banije ili na prometnici Petrinja – H. Kostajnica. Dakle, sela s hrvatskom većinom su znatno bliže i bolje su povezana nego srpska sela s većim centrima kao što su Zagreb, Velika Gorica i Sisak.

Zato bi za stanovnike Mošćenice, na primjer, vjerojatnije bilo da se nastane u Sisku nego za stanovnike Gornje Bačuge. Mošćenica je selo s hrvatskom većinom između Siska i Petrinje, a Gornja Bačuga je srpsko selo na Baniji van glavnih prometnica. Također bi vjerojetnije bilo da se stanovnici Novog Farkašića nastane u Velikoj Gorici nego da stanovnici Miočinovića odu živjeti u Veliku Goricu. Miočinovići su srpsko selo u dubokoj unutrašnjosti Banije, a Novi Farkašić je hrvatsko selo na obali Kupe na nekoliko kilometara od granice Zagrebačke županije.

Treba imati u vidu da je većina doseljenika u gradove šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na selu ostavila roditelje i bilo im je važno da redovito posjećuju roditeljski dom. Putovati iz unutrašnjosti Banije za Veliku Goricu ili Sisak nekoliko puta tjedno je tada bila znanstvena fantastika, ali ne i za sela pored Kupe.

Ne dvojim da je i politika imala određeni utjecaj na kretanja stanovništva u petrinjskom kraju, ali pripisivati nacionalno-motiviranoj politici veliki značaj je ne samo nesmotreno nego i tehnički pogrešno. Takvim neozbiljnim odnosom prema znanstvenoj metodi gradi se atmosfera netrpeljivosti i mržnje. Zbog takve atmosfere ovaj članak nije osvanuo na petrinjskom online portalu. Tamo mi je rečeno da bi on od strane čitateljstva mogao biti protumačen kao “srbovanje”. Izgleda da je gospođa Čačić-Kumpes uspjela Petrinjce uvjeriti da ću im ja, “silovito naseljena pridošlica”, kako ona kaže, rastjerati “mlade i obrazovane ljude.”