Znamo da naši političari često izvaljuju gluposti i besmislice, ali što ćemo s akademicima?

Građani RH su do sada navikli da svakih nekoliko dana netko od političara izjavi kakvu glupost. To se toliko često događa da više nitko ne pridodaje veliku važnost nebulozama koje dolaze iz tih krugova. Naravno, mediji to prenose i kritiziraju, kao što i trebaju, ali tolika je zasićenost javnosti skandaloznim izjavama da se sve svodi na nešto zanimljivo za čitanje uz jutarnju kavu. Nitko zaista ne snosi političku ili bilo kakvu drugu odgovornost. Čovjek pomisli da je sve to planirano upravo za tu svrhu, da građani postanu neosjetljivi na gafove i gluposti kako nijedna izjava ne bi bila dugo u fokusu jer već sljedećeg dana dolazi nova.

Kada je javni prostor pun gluposti, onda se nijednog političara ne može izdvojiti kao posebno lošeg, od čega imaju koristi svi jer im ostavlja slobodu da govore što i kako žele bez da svojim biračima moraju odgovarati za glupe, nemoralne, neistinite ili protuzakonite izljeve koji razotkrivaju njihove karakterne i intelektualne mane.

Nažalost, je to dio našeg društvenopolitičkog folklora. Srećom ili možda opet nažalost, političare malo tko zaista shvaća ozbiljno i njihovo trovanje javnog prostora glupostima je većinom benigno. Ni zemlje s puno dužom povijesti demokracije nisu lišene tog folklora. Svjetska politika je puna takvih slučajeva, od proslavljenog Donalda Trumpa preko Therese May do Justina Trudeaua.

Problem nastaje kada ljudi koji bi trebali biti intelektualni uzori u nekom društvu iznose iste gluposti. Onda to pokazuje ozbiljnu trulost društva. Iako je termin "intelektualni uzor" dosta širok i teško ga je definirati, za pretpostaviti je da se gotovo sigurno odnosi na osobe najvišeg stupnja obrazovanja, kao što su profesori na fakultetu, znanstvenici i akademici, a posebno se odnosi na osobe na čelu institucija visokog obrazovanja i znanosti kao što su dekani i rektori.

Javno izrečene gluposti takvih ljudi često prolaze ispod radara medija i javnosti jer su zaštićene plaštem intelektualnog autoriteta. Lako je ismijavati izjave političara, ali kada glupost izjavi netko bi trebao pripadati najobrazovanijem dijelu društva, onda to nije tako lako. Zbog toga su takve osobe i institucije djelomično zaštićene od javnog propitkivanja iako u stvarnosti ne nedostaje gluposti ni iz znanstvene i akademske zajednice.

Dobar primjer je plan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, institucije koja bi trebala okupljati najbolje umove u državi, iz 2014. godine koji je predlagao izgradnju trgovačke mornarice kao najbolji put za izlazak Hrvatske iz gospodarske krize. Radi se o potpunoj besmislici koja nudi rješenje iz 16. i 17. stoljeća za gospodarski oporavak države u 21. stoljeću. Da su predložili osnivanje prekomorske kolonije (iako po mnogim studijama kolonije nisu bile isplative za kolonizatora), glupost ne bi bila ništa manja. Totalno šarlatanstvo institucije koja navodno okuplja najpametnije ljude u državi.

Za najnoviji primjer gluposti koje dolaze iz visokoobrazovanih krugova pobrinuo se rektor Sveučilišta J. Dobrile u Puli, Alfio Barbieri. Na nedavnoj sjednici Rektorskog zbora održanoj je izjavio da Hrvatska treba zabraniti studentima da odlaze raditi u inozemstvo, osim ako ne nađu posao u roku od dvije godine poslije završetka studija. Njegov argument je da zbog toga što je školovanje u Hrvatskoj "besplatno", studenti poslije završetka školovanja ne bi smjeli odlaziti izvan Hrvatske jer to predstavlja gubitak za državu.

Prvi znak gluposti te ideje je jednostavna činjenica da Hrvatska kao država EU ne može zabraniti svojim građanima da putuju izvan granica, ni granica EU a pogotovo ne unutar EU. Za takvo nešto bi trebalo prvo izaći iz EU.

Čak i kada bi se to dogodilo Hrvatska bi efektivno trebala prestati demokratska država i transformirati se u totalitarističku tvorevinu sa zatvorenim granicama, bez slobode kretanja. Kako je vrlo vjerojatno da bi i tada mnogi ilegalno bježali preko granice, onda bi se granična kontrola trebala drastično postrožiti. Kakvi genijalci upravljaju državom, a izgleda i drže visoke funkcije po fakultetima, netko bi se kad-tad sjetio da treba izgraditi zid duž cijele granice, punih 2.375 km. Navodno Trump ima fetiš na zidove, možda bi mu RH platila za stručne konzultacije. Troškove takvog projekta ne treba ni spominjati, vjerojatno bi cijeli jedan godišnji proračun RH bio nedostatan.

A što s 950 km morske granice? Trebalo bi napraviti cijelu flotu patrolnih brodova. Možda bi se ideja HAZU iz 2014. mogla prilagoditi i umjesto trgovačke mornarice za gospodarski oporavak graditi mornaricu za kontrolu granica.

Ideja je pravno, politički, financijski i geografski neprovediva. Čisti idiotizam.

Samo obrazloženje "plana" je pokazatelj nedoraslosti g. Barbierija funkciji koju obnaša. I ne samo funkciji koju obnaša nego bilo kakvoj obrazovnoj funkciji. Fakultetsko obrazovanje u Hrvatskoj je "besplatno" samo u glavama ljudi koji nisu sposobno dosegnuti malo više umne procese. "Besplatno školovanje" znači da studenti ne plaćaju fakultet izravno nego se ono financira iz proračunskih prihoda države koji dolaze iz oporezivanja rada, potrošnje i imovine njihovih roditelja. Tako da studenti možda osobno ne plaćaju za svoje školovanje, ali to nipošto ne znači da je ono besplatno jer su ga kroz poreze debelo platili njihovi roditelji.

Možda g. Barbieri ima nešto kompleksnije na umu. Suština njegove ideje je da student duguju državi jer ih je ona školovala iz čega proizlazi da moraju vratiti taj dug radom i plaćanjem poreza. Ali što ako se pokaže da je Hrvatska jednostavno premala, a ekonomija slabo razvijena da zaposli baš sve student u svim znanstvenim područjima? Rasplet priče bi mogao postati puno gori nego što to sada izgleda. Netko intelektualnog kalibra kao g. Barbieri bi se mogao dosjetiti da Hrvatska šalje "svoje" nezaposlene bivše studente u inozemstvo, a zauzvrat oni moraju dio svojih plaća iz rada u inozemstvu uplaćivati u proračun RH.

Primjeri za to postoje, npr. Kuba koja desetljećima izvozi svoje liječnike u strane zemlje, a za uzvrat od tih zemalja dobiva novac ili naftu. Kuba takav "dogovor" već ima sa zemljama poput Venezuele. Šalje svoje mlade liječnike na rad po venezuelanskim bolnicama, a Venezuela plaća Kubi naftom. Procjenjuje se da u svakom trenutku oko dvije tisuće mladih liječnika s Kube radi u Venezueli, a zauzvrat Venezuela Kubi šalje naftu. U principu se radi o izvozu visokoobrazovanih robova jer su ti mladi liječnici prisiljeni od režima koji vlada Kubom da rade u stranoj zemlji, a plodove njihova rada dobiva izravno država. Mladim liječnicima ostaje samo minimum koji je dovoljan za preživljavanje. Logika kubanskog režima ne odudara or logike g. Barbierija, dapače to je razuman smjer takvog razmišljanja. Država je platila školovanje liječnika stoga se očekuje da mladi liječnici završetkom školovanja moraju taj dug vratiti. Pravo dužničko ropstvo, upravo onakvo kakvo zagovara naš uvaženi rektor iz Pule.

Ali i tu postoje problemi jer Hrvatska treba sličan kadar visokoobrazovanih ljudi kao i zemlje EU koje bi potencijalno bile najbolje tržište za plasman visokoobrazovanih robova. EU i sve ostale zemlje na svijetu trebaju što više visokoobrazovanih u STEM zanimanjima, ali takvih zanimanja je premalo u Hrvatskoj. Društvena zanimanja nisu potrebna ostalim zemaljama jer u njima imaju dovoljno vlastitih kadrova. Tako da bi većina studenata koje bi Hrvatska izvozila opet radili niskokvalificirane poslove. Visokoobrazovani robovi čak ne bi bili ni to, nego obično robovi koji rade manualne poslove, a veći dio svoje plaće šalju Hrvatskoj državi da pokriju svoj dug, dug "besplatnog" školovanja. Time bi Hrvatska spala čak i ispod Kube po pitanju kvalitete državnih robova pa bi slala obične radnike na manualne poslove, što radi npr. Sj. Koreja koja šalje radnike na prisilni rad u Kinu i Sibir.

Svakako se radi o opasnoj i zastrašujućoj ideji koja implicira totalitarnu državu, dužničko ropstvo i izolaciju od ostatka svijeta. Činjenica da se ne radi o ideji nekog luđaka s ulice nego osobe koja obnaša dužnost voditelja jedne od institucija visokog obrazovanja je posebno alarmantna. Šutnja onih koji su inače najglasniji kada treba kritizirati "glupi narod", a jako su oprezni i taktični kada treba kritizirati apsolutno glupe i nadasve opasne ideje iz "akademskih krugova" je jako indikativna u smislu premreženosti ne samo političkih nego i akademskih krugova u državi.