Bilo je to pred desetak godina. Mračnim kasnojesenskim krajolikom sjevernog Londona nakon utakmice s Tottenhamom milila je raspršena masa Dinamovih navijača. Nalazio sam se na začelju kolone kada su se stotinjak metara ispred nas začuli urlici i topot nabrijane mase te pucanje boca. Pojurili smo naprijed vođeni navijačkim instinktom, bilo je sasvim jasno da smo napadnuti od domaćih. Međutim, prije nego što smo uopće stigli na mjesto incidenta, prestigla nas je jureća kolona engleske interventne policije. Nevjerojatnom brzinom i uvježbanošću napravili su koridor između nas i ljudi na čelu koji su većinom sudjelovali u navijačkom sukobu. Nije li to cijela poanta policijskog posla, odvojiti potencijalne krivce od ostalih? Naša policija već bi u tom trenutku počela bezobzirno pendrečiti apsolutno sve oko sebe. 

Za sam sukob krivi su bili domaći engleski huligani koji su pripremili zasjedu nama, brojnijim Dinamovcima i napadom palicama iz mraka pokušali nanijeti što veću štetu. Međutim, precijenili su vlastitu snagu te su već nakon par nanesenih udaraca natjerani u bijeg i od lovaca postali lovinom. Hiperuvježbana londonska policija, točnije pojedinci koji su očito imali ulogu bolničara, sa zelenim križićem na kacigi, dizali su s poda njihove premlaćene pripadnike, a onesviješćenima vadili jezike kako ne bi došlo do gušenja.

U cijelom tom kaosu, u polumraku i s masom nabrijanih navijača željnih krvi, niti u jednom trenutku nisam vidio da je ijedan njihov pripadnik posegnuo za pendrekom ili fizičkom silom i nekoga udario. I meni kao laiku jasno je da bi u toj atmosferi mogli samo započeti novi krug nasilja u kojem će stradati i oni i okolna imovina. Njihova sila i nastup bili su apotekarski odmjereni. Taman dovoljni da pokažu odlučnost i uvježbanost, ali ne pretjerani kako sukob ne bi nepotrebno eskalirao. 

Svaki od policajaca znao je točno što radi. Bolničari su zbrinjavali ljude, policajci s psima lagano prijetili lajućim vučjacima, zapovjednik se doimao kao neki izraelski general na Sinaju, a ne bijesna balkanska sirovina željna da pod njegovim pendrecima pucaju lubanje. Vrlo brzo potencijalni krivci stajali su prislonjeni uza zid, okrenuti leđima i s rukama na zgradi. Nikoga od njih nisu tukli, maltretirali, situaciju su umirili što je više moguće. Ostatak nas uveli su u podzemlje londonskog tubea i potrpali u vlak iz kojeg su sami izašli. Vlak nas je bez stajanja odvezao nekih pet stanica prema centru i tu nam je strojovođa rekao da izađemo. Izašli smo s još uvijek ukočenim vilicama. Bili smo šokirani onime što smo vidjeli.

Kao netko tko na gostovanja i utakmice ide preko 30 godina, uglavnom u Hrvatskoj i bivšoj Jugi, navikao sam da policija ne nastupa kao uvježbana i organizirana sila. Svjedok sam da se policija na većini utakmica pojavljuje kao treća navijačka skupina. Iracionalna, bijesna, željna krvi i tretmana svih navijača kao kolektivnih krivaca. S druge strane, ni traga taktici, doktrini, uporabi mozga i želji da se svaki sigurnosni problem riješi s najmanjom, a ne najvećom uporabom sile. Kao netko tko je kao navijač proputovao Europu, mogu definitivno reći da uređene države uglavnom imaju i uvježbane policije. Naši političari vole ponavljati kako su Britanci sjajno riješili problem navijača (samo djelomično točno), ali sami nisu u stanju prekopirati onaj dio rješenja koji uključuje sređivanje stanja u aparatu koji je njihova odgovornost.

Ovih se dana raspravlja o tome je li naša policija ispravno postupila pucajući u kombi koji je preko granice evidentno švercao ilegalne migrante. Troše se megabajti i tipkovnice kako bi se dokazalo nešto što je potpuno izvan pameti. Svi mi jako dobro znamo da tamo, u toj točki prostora i vremena, taj kombi nije mogao biti nakrcan plišanim medvjedićima već isključivo ljudima.  

Naša javnost, s još dobrano usađenim boljševičkim genom po kojem su državni organi svetinja, a policiju se pogotovo ne smije kritizirati, nespremna je priznati da iz dana u dan i oni, baš kao i ostatak državnog aparata, pokazuju totalni amaterizam, neznanje, indolenciju i sklonost kršenju pravila vlastite službe i struke. Pritom su hrvatski troškovi policije i sigurnosnih organa u samom europskom vrhu. S dijametralno suprotnim rezultatima. 

Većina sisača proračuna ne shvaća da je svaka građanska kritika njihovog rada zapravo dobronamjerna. Jer u realnom sektoru loš ili amaterski pristup biva kažnjen od strane tržišta. S obzirom da mi njima plaću plaćamo bez obzira na učinak, u njihovom slučaju tih tržišnih signala nema. Postoji samo naša građanska kritika koja nažalost ostaje samo na apelima u prazno, jer institucionalni građanski nadzor policije u Hrvatskoj sveo se na loše udovoljavanje formi.

Policija je i u liberalnoj minimalnoj državi jedna potrebna i korisna sila. Policajci po definiciji nisu nekakvi bespotrebni uhljebi već rade hvalevrijedan posao. Kada bi se jednoga dana ovo za što se zalažemo na Liberalu pretočilo u nešto politički konkretno, policija bi svakako bila mnogo bolje plaćena, opremljena i na druge načine stimulirana kako bi svoj posao mogli obavljati efikasno i odgovorno. Ali bi isto tako u njoj napredovali samo sposobni, stručni i željni rada. Sasvim je jasno da sada nije tako.