Andrej Plenković, radikalizacija i ekstremizam

Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, na današnjoj je konferenciji za medije priznao da Hrvatska ima "ozbiljan problem radikalizacije i ekstremizma".

Super, pomislih. Je li konačno premijer shvatio da je prilično ekstremno i radikalno kada se zbog virusa koji ubija oko 0,05 posto zaraženih uvode represivne mjere, zatvaraju biznisi, ljudima zabranjuje ili ograničava normalan i pošten rad, maltretira školsku djecu i prisiljava ljude da u javnosti prikrivaju svoje lice. Zar je napokon netko na čelu ove države shvatio da je prilično ekstremno i radikalno kada urednici u medijima uzmu broj "slučajeva", koji u stvarnosti ne znači apsolutno ništa, i onda tim brojem svakodnevno uzbunjuju građane i stvaraju društvenu psihozu. Taj broj, podsjećam, znači broj pozitivno testiranih na koronavirus, a ministar zdravlja Vili Beroš je izjavio da su ti testovi nevjerodostojni. Ali iz nekog razloga velikom broju ljudi sudbina ovisi o tom broju "slučajeva".

Netko bi mogao reći da je to ekstremistička ili radikalna politika, da su mainstream mediji posljednjih 7 mjeseci radikalizirani i da šire netrpeljivost koja je možda dovela i do napada na Markovu trgu kakvom smo svjedočili neki dan. Ali, ne Plenković.

Kad je pričao o ekstremizmu i radikalizaciji, nije mislio na to. Pričao je o onim medijima koje država ne financira i o ljudima koji ne šire strah i psihozu. U novonormalnom, mi smo ti "radikali i ekstremisti". Zapravo, kada malo bolje razmislite, ima smisla. Za ekstremiste i radikale svi su ostali ekstremisti i radikali.

Na društvenim mrežama su se pojavile svakakve lude teorije zavjere, čak i o tome kako je to sve inscenirano kako bi Plenković i ekipa dobili razloga za jaču represiju. Te teorije su ludost. Ne moraju oni ništa inscenirati. Etatistička vlast će iskoristiti svaki događaj - kakav god on bio - za povećanje državne kontrole i oduzimanje osobnih sloboda.

U tome im jako dobro dođu mediji. Za sve to ja ne krivim Plenkovića, u kojem sam od početka vidio wannabe diktatora, već novinare koji su od njega napravili toliko moćnog političara. Lijevi novinari ga jako vole iz istog razloga iz kojeg je meni antipatičan. Oni u njemu vide svoga Staljina, čovjeka koji će ispuniti njihove mokre snove o jakoj i moćnoj državi koja na sve moguće načine ugnjetava poštene građane.

Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da su svakoj odluci Vlade i Stožera prethodili zahtjevi novinara. Prvo krene medijska kampanja iz svih mainstream medija u isto vrijeme i onda, nakon tjedan dana, vlada ili stožer objave nove mjere, odluke, zakone koji ulaze u proceduru. Sve Plenkovićeve odluke su u skladu sa zahtjevima ekstremno lijevih novinara - apsolutno sve.

Na primjer, tijekom protekla dva dana su najmanje tri ekstremno lijeva novinara napisala članke u kojima za napad na Markovu trgu okrivljuju hrvatsku desnicu, "teoretičare zavjera" (a to smo svi mi koji ne vjerujemo u maske i njihove "mjere"). Takvi tekstovi su objavljeni u 24sata, na Telegramu i Indexu. To je ono što je Andrej Plenković danas i zaključio. Ima li ikakve razlike u razmišljanju Andreja Plenkovića i Sanje Modrić? Nema. Ona i njeni kolege novinari iz svih mainstream redakcija kreiraju politike Plenkovićeve vlade.

Plenković na pressicu u zatvorenom nije došao s maskom iako su maske navodno obavezne u zatvorenom prostoru. Nijedan novinar ga nije pitao zašto se ne pridržava epidemioloških mjera niti je neki medij objavio da Plenković ne nosi masku. Da je riječ o predsjedniku države Zoranu Milanoviću, sigurno bi ga zajebavali zbog toga. Koronaši ozbiljno vjeruju da za one koji donose mjere i koji ih promiču te mjere ne vrijede.

Što nam slijedi? Bojim se, ništa dobro. Prema onome što je Plenković govorio i što novinari još traže, slijedi masovno pretraživanje domova. Mislim da će policija ići u pretrese domova branitelja po selima diljem Slavonije u potrazi za oružjem. Shvaćaju da moraju potpuno razoružati narod ako misle nastaviti ovako jer inače riskiraju vlastitu sigurnost.

Osim toga, pokušat će se obračunati i sa svakom slobodoumnom osobom koja nešto objavljuje na društvenim mrežama. Morat će nekako osigurati da jedine informacije koje ljudi dobivaju dolaze iz "službenih" medija, odnosno onih koji se na neki način financiraju iz državnog proračuna ili državnih poduzeća. To im je jedino jamstvo da ne dođe do bunta, a oni se sada već lagano pribojavaju bunta.

Meni je svega preko glave. Pokušavao sam ispravljati dezinformacije objavljene u medijima i shvatio sam da bih to mogao raditi non-stop i još ih ne bih sve ispravio. Toliko ih ima. Novinari selektiraju "stručnjake" i zovu isključivo profesionalne zastrašivače, a njihovi profesionalni zastrašivači (Kolarić, Đikić, Šostar) manipuliraju, dezinformiraju i lažu čim zinu. To je strašno. Novinari ne rade fact-checking njihovih izjava, Faktograf ne radi svoj posao (zapravo nikad nije ni radio, ali sad su se u koroni baš iskazali kao anti-fact-checker). A ja nemam ni vremena ni živaca da to sve više pratim.

Riječ je o vrlo zlobnim ljudima s kojima se možete boriti samo njihovim oružjem, a ja se ne želim spuštati na tu razinu i huškati ljude protiv bilo koga.

Najgore je to što ne vidim više pozitivan kraj svemu ovome, čini mi se da ni novinari ni vladajući nisu još naučili ništa iz dosadašnjeg iskustva i da će nastaviti po svome. To bi moglo dovesti do gadnog backlasha i do još gorih stvari od onoga što smo vidjeli prije par dana. Ne želim da me sutra netko smatra odgovornim za nešto što ne želim da se dogodi. Ja sam od početka upozoravao: oni koji siju strah, strah će žeti. Oni koji su zahtijevali od drugih da nose maske preko lica, nosit će maske i pancirke - od srama i straha. To bi se lako moglo dogoditi. Nemojte prestrašivati ljude, pustite ih da žive, radite bolje na poboljšanju zdravstvenog sustava i uvjeta liječenja (ne samo od korone, nego i ostalih bolesti). Ali bojim se da to ne žele čuti, tako da će stvari nastaviti prirodnim tijekom u kojem ja ne želim sudjelovati.

Zato ću uzeti odmor od pisanja neko vrijeme. Ovo je "novonormalno", glas mira i tolerancije nema svrhu.