Plenković odlučno protiv dezinformiranja hrvatske javnosti o ratu u Ukrajini

Mislim da nije kontroverzno reći da je izbijanje rata bilo gdje na Zemlji najgora stvar koja se može dogoditi čovječanstvu. Povijest nas uči da se najokrutnija zvjerstva događaju tijekom rata, i upravo zato reagiramo tako emotivno kada svjedočimo njegovoj pojavi.

Svaka emocionalno zdrava osoba će osjećati enormnu empatiju za civilne žrtve rata, kao i animozitet prema ljudima koje smatra krivcima za početak oružanih sukoba.

U srijedu, premijer Andrej Plenković podnio je Saboru izvještaj o stanju u Ukrajini. Izrazio je jasnu osudu ruske invazije te rekao da će se Hrvatska u ovim izvanrednim okolnostima voditi načelima odlučnosti, solidarnosti i jedinstva. Istaknuo je da ćemo odlučnost, koju smo pokazali i samostalno, pokazivati i s našim partnerima u Europskoj uniji i u NATO-u. Nabrojao je niz donesenih odluka i mjera, ali i dodao da se radi tek o prvoj fazi restriktivnih mjera koje će se nastaviti i dalje širiti.

Nekoliko se puta u svom govoru osvrnuo na važnost načela i principijelnosti, nazivajući ovo 'sintezom sukoba između demokracija i autoritarnih sustava'. Premijer je pritom naveo da će se zabraniti emitiranje globalnih ruskih televizija, navodeći kako svojom propagandom opravdavaju agresiju na Ukrajinu i šire dezinformacije.

Zastupnik HDZ-a Ante Bačić se u replici dotaknuo hibridnog djelovanja vezanog za rat. Naveo je da kod nekih pojedinaca i medija dolazi do 'ideološke inkvizicije NATO-a', iako NATO za sve svoje operacije uvijek ima mandate Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Pitao je premijera je li pretjerana teza da se takvi pojedinci svjesno ili nesvjesno stavljaju u službu kampanje prikrivene difamacije NATO-a.

Plenković je odgovorio svom stranačkom kolegi da živimo u demokraciji i slobodi te da svatko ima pravo da kaže svoj stav. Isti Plenković koji je maloprije najavio zabranu medija koji šire dezinformacije, no nije se osvrnuo na dezinformaciju koju je Bačić iznio 20 sekundi ranije kada je postavio pitanje premijeru.

Naime, upravo u našem susjedstvu se dogodio primjer u kojemu je NATO izveo operaciju bombardiranja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije bez autorizacije Vijeća sigurnosti.

Jedini saborski zastupnik koji se u replici kritički osvrnuo na najavljenu cenzuru bio je Nikola Grmoja. Zastupnik Mosta je izjavio da se demokracija ne brani cenzurom nego istinom te da nije sklon da Zapad ide u smjeru cenzure nego u smjeru obrane svojih vrijednosti. A obrana vrijednosti je sloboda govora.

Premijer je odgovorio: "Apsolutno se slažem s vama kada je riječ o demokratskim vrijednostima i slobodi govora, ali isto tako treba razlikovati slobodu od propagande pristranih, plaćenih, netočnih, fabriciranih, lažnih vijesti i informacije koje imaju upliv na javno mnijenje. Koje imaju za cilj unijeti strah, destabilizirati, poljuljati naše građane u onome što, pored otvorenih očiju, treba svatko vidjeti." Zaključio je da te odluke nisu protiv slobode, nego ‘filter da ljudi čuju istinu, a ne laž'.

Od prvog dana invazije, svjedočimo primjerima lažnih i obmanjujućih vijesti u domaćim i zapadnim mainstream medijima. Već je tada RTL televizija predstavila stare snimke eksplozija iz kineske luke Tianjin kao prizore iz Ukrajine. Praktički su svi mediji prenijeli snimku na kojoj ruski oklopnjak navodno gazi automobil u kojem se vozi civil, da bi već sljedeći dan izvijestili kako se ipak radilo o ukrajinskom oklopnjaku čiji je vozač izgubio nadzor nad vozilom.

O "duhu Kijeva", ukrajinskom pilotu koji navodno obara veliki broj ruskih aviona, je većina medija već prilikom izvještavanja naglasila da se radi o mogućem mitu čiju stvarnost nisu potvrdile ni ukrajinske vlasti. No, svi su prenijeli dramatičnu snimku o ukrajinskim braniteljima sa Zmijskog otoka, koji su pokazali prkos prema ruskim zahtjevima za predaju te im poručili ‘je*ite se!’ prije nego su poginuli u obrani svoje zemlje.

Ukrajinski predsjednik Zelenski najavio je posthumno odlikovanje 13 preminulih vojnika sa Zmijskog otoka titulom heroja Ukrajine. Ruski državni mediji, oni koji ‘šire propagandu koja ima upliv na javno mnijenje' i kojima zato ne možete više pristupiti iz EU-a, su tvrdili da su se Ukrajinci ipak predali i da su živi. Nakon nekoliko dana, stigla je pak potvrda i od ukrajinske mornarice kako su svi vojnici živi te da su postali ruski zarobljenici.

Ne treba pretpostaviti da uredništva komercijalnih medija koji šire neprovjerene vijesti senzacionalističkog karaktera dijele jednake motive kao i oni koji su pod direktnom kontrolom stranih vlada. Međutim, u obrani liberalnog društva moramo se oduprijeti nastojanjima da stvorimo jedinstvo na način kako to radi kineska vlada. Zar je itko od EU dužnosnika do sada ozbiljno zaprijetio zabranom emitiranja CGTN-a, koji je pod nadzorom Odjela za publicistiku Komunističke partije Kine?

Premijer Plenković se bavio i ispitivanjem motiva zastupnice Katarine Peović oko njezine odluke da se jedina protivi donošenju Deklaracije o Ukrajini. Jedini je problem što zastupnica Radničke fronte nije glasala protiv donošenja Deklaracije, nego je bila suzdržana. Bez obzira što mislili o njezinim politikama, zabrinjavajuće je da predsjednik vlade koja najavljuje cenzuru šalje poruke u maniri ‘ili si s nama, ili si protiv nas’. Hoće li na jednak način svrstati kao naše protivnike i Kinu, Indiju i 50-ak drugih zemalja koje nisu glasale za usvajanje rezolucije Općeg vijeća UN-a koja je osudila rusku invaziju?

Dok je SAD u prvim godinama ovog stoljeća stvorio nacionalni konsenzus da je napadnut zbog toga što teroristi mrze njihove slobode, vodeći dužnosnici i medijske ličnosti su prozivali Al Jazeeru, kojeg financira katarska vlada. Američki mainstream mediji su ih unisono osudili za ‘širenje terorističke propagande’, a pokušala se umiješati i američka vlada.

Predmet spora je bila njihova odluka da (bez komentara) emitiraju stare snimke Osame bin Ladena u kojima poziva na napade na američke građane, opravdavajućih ih prisutnošću američkih vojnih baza na Arapskom poluotoku, njihovom podrškom Izraelu i politikom sankcija koje su doprinijele humanitarnoj katastrofi u Iraku.

Bi li javno mnijenje u SAD-u tijekom prvih godina globalnog rata protiv terorizma bilo drugačije da nije zavladala autocenzura i atmosfera u kojoj se disidente prozivalo simpatizerima terorista? Moguće. No, s današnjim vremenskim odmakom mislim da bi malo tko rekao da ne bi bile dobrodošle debate koje bi takva promjena donijela sa sobom.