Četiri dana nakon oružanog napada ispred zgrade Vlade tijekom kojega je ranjen policajac, predsjednik Vlade Andrej Plenković održao je tiskovnu konferenciju tijekom koje je izjavio sljedeće:

"Vidim da su nakon moje konferencije za tisak jučer u javnom prostoru došle reakcije nekih političkih stranaka. Očito su se prepoznale u onome što sam govorio. Prepoznali su se upravo oni koji su huškači.

Huškači, dakle oni koji zagovaraju govor mržnje. Tu konkretno mislim na Domovinski pokret i sve njegove frakcije. Budući da treba podsjetiti hrvatsku javnost, upravo su oni, ako se sjećate u izbornoj kampanji, izašli s tezom zajedno s MOST-om: suradnja s HDZ-om da, ali s Andrejom Plenkovićem kao predsjednikom Vlade i predsjednikom HDZ-a ne.

Očito su te njihove huškačke poruke koje oni puštaju u javnost kroz različite medije, različite emisije, tu konkretno ću imenovati bez ikakvih ograda Bujicu i Hrvatski tjednik kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koje su osobito usmjereni i prema meni osobno sve ove godine, su potaknuli možda ovoga mladoga čovjeka, i ozračje u kojem je on bio okružen, da napravi ovakav napad, dakle pokušaj teškog ubojstva po meni s terorističkim elementima na zgradu Vlade."

Nikada neću razumjeti zašto ljudi žele ovlastiti državu da kriminalizira određena uvjerenja, nikada neću razumijeti zašto je bolje pokušati suzbiti iznošenje štetnih ideja nego suočiti ih argumentima i nikada se neću prestati čuditi kako osobe koje podržavaju takve ovlasti ne razumiju da se prije ili kasnije gotovo uvijek njihove ideje nađu na meti takve cenzure i represije kada im politički protivnici dođu na vlast.

Iskreno smatram pozive na cenzuru i kriminalizaciju pojedinih stajališta posebnim oblicima govora mržnje. Građani su Andreja Plenkovića pomazali za arbitra govora mržnje, a on je kao huškačku poruku govora mržnje izdvojio izraženo protivljenje sebi kao predsjedniku Vlade i predsjedniku HDZ-a.

Ovo je možda najartikuliranija prijetnja slobodi političkog govora od 90-ih (sigurno od jednopartijske diktature 70-ih). Od svih mogućih poruka kojom bi javnost mogla identificirati huškače i širitelje govora mržnje, premijer je odlučio istaknuti onu da je suradnja moguća s njegovom strankom, ali ne dok je on njezin predsjednik ili premijer.

Premijer je nešto kasnije rekao:

"A nakon ovog događaja ti ljudi neće nikad doć na vlast u Hrvatskoj. Ja to garantiram."

Vlast u Hrvatskoj ne proizlazi iz i ne pripada Andreju Plenkoviću niti njegovoj garanciji nego narodu, barem prema Ustavu. Inače bi se ovo moglo smatrati pukim političkim podbadanjem (možda u Trumpovom stilu), ali 10 minuta nakon što se izjasnio o govoru mržnje ova izjava budi jezu.

Ovo nije došlo iz vedrog neba. Tijekom iste konferencije istaknuo je transformaciju HDZ-a nakon 2016. i svoju borbu protiv onih koji šire mržnju. Još je prošle godine čovjek, nakon što je fizički napadnut, osuđen na uvjetnu kaznu zatvora i zabranu prilaska spomeniku (po zakonu iz 1977.) zato što je viknuo: "Plenkoviću, kako te nije sram dizati spomenik ovome zločincu? Sram vas bilo! […] Tuđman je ratni zlčinac!". Očito je to bilo zabranjeno huškanje.

Međutim, dok neki promatraju Tuđmanove odnose prema građanskim i medijskim slobodama u kontekstu države koja gotovo do kraja njegovog vladanja još nije uspostavila suverenitet nad čitavim svojim teritorijem, istup premijera predstavlja prijetnju političkom govoru kakvu dugo nismo vidjeli.

Diktatori širom svijeta obračunavaju se sa svojim političkim protivnicima, sve češće pomoću zakona koji tobože štite od govora mržnje. Zar nije proglasiti političko protivljenje prema sebi govorom mržnje nešto što više dolikuje trećesvjetskom diktatoru nego predsjedniku vlade članice Europske unije u 2020. godini?