Ljudi koji su zaglibili u prošlom stoljeću: Jesu li shvatili da građani više ne žele nazad?

FOTO: HRT/screenshot
31.3.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Godinama su zagovarali državne potpore brodogradilištima. Sada, kad je jasno da je riječ o ogromnoj pljački poreznih obveznika, okrivljuju privatizaciju.
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ljudi koji su zaglibili u prošlom stoljeću: Jesu li shvatili da građani više ne žele nazad?

Godinama su zagovarali državne potpore brodogradilištima. Sada, kad je jasno da je riječ o ogromnoj pljački poreznih obveznika, okrivljuju privatizaciju.
PIŠE Mario Nakić

Ima nekolicina poznatih kolumnista u hrvatskim mainstream medijima koji konstantno pokušavaju vratiti Hrvatsku u neko prošlo vrijeme. Među njima su najistaknutiji Jurica Pavičić i Ante Tomić. Ljudi žive u 1990-ima, ne mogu preboljeti za njih zlatne 1980-e i to ćete shvatiti ako otvorite bilo koju njihovu kolumnu.

U priči oko Uljanika, naravno, riječ je o vječnim protivnicima slobodnog tržišta i braniteljima korporatizma kakav je poznat od vremena Mussolinija. Fašizam njima inače nije drag, osim kad je riječ o ekonomiji. Onda je i fašizam u svakom slučaju prihvatljiviji od slobodnog tržišta. Sve osim slobodnog tržišta, to ne, to je zlo!

Pa tako Jurica Pavičić u svojoj kolumni objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji još 2012. godine, naslova "Škverani, dobro došli na slobodno tržište" nije propustio istaknuti sjetu za vremenom dok je država upravljala svim poduzećima u Splitu. I kako je to samo lijepo vrijeme bilo! A onda je došla ta mrska privatizacija (da ti se smuči od same riječi) i sve razjebala.

A bilo je tako lijepo tih 1980-ih! Po tisuće zaposlenih u svakoj firmi, radilo se dva-tri sata dnevno, nikoga nije bila briga što se proizvodi i tko će to uopće kupiti, redovite redukcije struje, redovi za crni kruh, vožnja par-nepar itd. Ali najvažnije od svega, država je upravljala firmama. To je dio koji Pavičiću najteže pada, da toga danas ima sve manje. Pa priznaje i sam da Hrvati više, eto, 20 godina nakon rušenja socijalizma u istočnoj Europi, ne žele da država upravlja poduzećima, proizvodnjom i ne žele čak ni da država više bira pobjednike i gubitnike na tržištu. Njegovim riječima (2012):

"U mnogo sam navrata pisao tekstove u obranu brodogradnje kao važne nacionalne tradicije, i ne jedan put našao sam se na udaru inteligentnih, ljutitih, pristojnih čitatelja iz Čakovca, Zadra, Dubrovnika, Zagreba kojima je bilo dosta što se njihov novac uzima da bi se opet i opet zakrpilo škver, dok su njihove firme i njihova radna mjesta izložena šibanju neizvjesnog tržišta."


Pavičić očito nije shvatio svoje čitatelje. Ne, oni se nisu naljutili zato što su oni, jadni, "izloženi šibanju nemilosrdnog tržišta", već zato što su shvatili da oni moraju raditi i za povlaštenu klasu škverovaca. Država ne stvara novu vrijednost, ona mora uzeti novac od onih koji je stvaraju, a to su ti ljudi koje Pavičić ovdje spominje. I onda kad oni vide da se njihov novac troši za financiranje poslovanja koje nije isplativo, jasno im je da se javni novac baca u vjetar - doslovno. Dakle, njih je briga za trošenje javnog novca i to je sve.

Je li ovo konačno njegovo pomirenje s činjenicom da se Hrvatska definitivno želi okrenuti civiliziranom zapadu i ostaviti iza sebe prakse koje su dovele zemlju i narod u ovakvo stanje? Ne znam, ali čini se da polako počinje shvaćati.

S druge strane, Ante Tomić ne odustaje. U svom patetičnom tekstu u Jutarnjem listu, naslovljenom "Naši ljudi zamišljaju da će se jednom ispraviti strašna nepravda u privatizaciji, a ne kontaju da se taj plijen odavno potrošio" piše o nekakvim groznim menadžerima. Ne, on u pljački poreznih obveznika zvanoj Uljanik ne vidi politiku koja je omogućila da se pljačka dogodi, ne vidi ni sebe i svoje kolege koji su tijekom svih ovih godina navijali da se ta pljačka nastavi što duže... Ne, on vidi isključivo te grozne "menadžere". A na suprotnoj strani su radnici. Radnik, kao pojam žrtve koja nije ništa kriva, nije znala što se događa, koja je radila svoj posao i sad će izvisiti zbog pohlepe užasnih kapitalističkih, korporativnih menadžera.

Problem s tom pričom je taj što je ona naprosto netočna od početka do kraja. Radnici u Uljaniku su većinski vlasnici, a najveći pojedinačni vlasnik je država s udjelom od 25 posto. Vlasnička struktura Uljanika trebala bi biti savršenstvo i mokri san za ljubitelje svemoguće države i radničkog upravljanja. Kako se u tako savršenom sistemu moglo dogoditi da firma propadne?

Radnici su birali svoje predstavnike u Nadzorni odbor kojem je posao i zadaća provjeravati rad uprave i po potrebi smijeniti upravu. Radnici su, dakle, uz predstavnike majke države, upravljali Uljanikom i postavljali njegove menadžere.

Građani to dobro znaju, nisu glupi, i zato ova Tomićeva topla ljudska priča nije naišla na željeni odjek. Građanima RH je dosta financiranja pljačkaša i muljatora koji se skrivaju iza tobožnjih radničkih prava i samoupravljanja. Građanima je dosta korporatizma i političkog biranja pobjednika i gubitnika na tržištu. Građani žele pravdu, za početak.

Tomić zatim radi pokušaj spina podsjećajući na privatizaciju 1990-ih. Nedavno je netko rekao da je privatizacija krajnji argument ljevice onda kad ostane bez ikakvih argumenata. Ono što je za desničare vjera u Boga, to je za ljevičare privatizacija 1990-ih. "Ti ne vjeruješ u Boga!" i "Ali bila je privatizacija" imaju jednaku težinu i sadržaj.

Sve bivše socijalističke države prošle su neki oblik privatizacije 1990-ih i većina je imala problema s tim. Neke su provele privatizaciju besprijekorno, npr. Estonija koja je privatizirala sve osim luke i električne energije. Hrvatska još uvijek ima tisuće poduzeća u državnom vlasništvu, ovdje se država bavi hotelijerstvom, proizvodnjom patika i juhe dok se vodeći ljudi HDZ-a i SDP-a žale na neoliberalizam, a kolumnisti Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista kukaju što je država uopće provela ikakvu privatizaciju. Valjda smo trebali nastaviti zapošljavati po 5.000 ljudi u poduzećima poput Borova gdje je polovina bila u administraciji.

Hrvatska je imala posebno otegotnu okolnost što se privatizacija odvijala tijekom Domovinskog rata pa su pojedinci uspjeli lakše zamračiti novac. Do pljačke je došlo, to je neupitno, ali privatizacija nije ni približno najveća pljačka poreznih obveznika RH tijekom zadnjih 30 godina.

Najveća pljačka zove se predstečajne nagodbe, u režiji vlade Zorana Milanovića i njegovih koalicijskih partnera. Čuo sam da se radi velika ekonomska analiza predstečajnih nagodbi i jedva čekam rezultate. Nekako sam siguran da ćemo svi pasti na dupe kad vidimo konkretne brojeve i kad postane jasno da je privatizacija 1990-ih bila dječja igra u odnosu na predstečajne nagodbe.

Ali nikada nećete čuti Tomića i Pavičića da pišu o predstečajnim nagodbama. Je li to zato što su u njima možda oni profitirali i firme u kojima su (bili) zaposleni? Ili je to zato što su predstečajne nagodbe napravljene u režiji političkih opcija koje oni zagovaraju, a to su tzv. "lijevoliberalne" (tako ih oni zovu) opcije?

Pokušavam odgonetnuti što je "liberalno" u njihovim zahtjevima da svoju poziciju nazivaju "lijevoliberalna". Dakle, oni žele da HDZ kontrolira svaku firmu u zemlji, svakog radnika i svakog trgovca, da HDZ upravlja svim poslovima, da HDZ određuje što se smije reći na internetu, da HDZ određuje što smijemo piti i jesti, da HDZ isplaćuje plaće...

Jer, nemojmo se zavaravati, zahtjevi za većom državnom kontrolom nad ekonomijom i zahtjevi za nacionalizacijom poduzeća su zapravo zahtjevi za većom moći HDZ-a, budući da je HDZ na vlasti i bit će sigurno još bar 10 godina. Ako su mu alternativa Beljak i Bernardić, onda mogu samo iskazati zadovoljstvo što će HDZ ostati na vlasti. Ali baš zbog toga, ne želim im dati još veću moć, želim je ograničiti tako da budemo slobodniji od politike. S druge strane, "lijevoliberalni" drugovi u medijima traže više državne kontrole i moći, znači više HDZ-a. OK, ali što je u tome liberalno?

Paradoks kod tih "lijevoliberalnih" kolumnista je taj što ih HDZ svako malo razočara. Oni su se toliko zalagali za državnu televiziju i onda ta državna televizija ispadne tiranska. Oni su se toliko zalagali za to da država bira tvrtke koje će spašavati tuđim novcem i onda ispadne da su te tvrtke služile pojedincima za izvlačenje ogromne količine novca. Oni se zalažu protiv privatizacije i žele da država upravlja poduzećima, ali onda ispadne da ta poduzeća rade najgore u EU (poput HŽ-a). I onda im se to, naravno, ne sviđa. Ali kad im spomenete onu "šporku" riječ koja počinje slovom "p" (a nije spolni organ) i koja bi bila najlogičnije rješenje, popizde skroz. Taj "lijevi liberalizam" u Hrvatskoj je autoironija. Shizofrenija. Bolest. I što prije građani prepoznaju simptome, bit će bolje za Hrvatsku.

 



VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Škola

PIŠE: LIBERAL.HR

Prema Bastiatu, svaka vlada ima samo tri izbora: 1) nekolicina pljačka većinu, 2) svatko pljačka svakoga i 3) nitko ne pljačka nikoga. Koju od te tri vlade žele Žuti prsluci?

Žuti prsluci su na teži način naučili da je Bastiat bio u pravu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Teško je nabrojati sve populističke izjave i obećanja u ovoj kampanji pa ću izdvojiti samo one najgore.

Top lista populista (izdanje EU izbori 2019.)

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

83-godišnjak je pucao kroz ulazna vrata kad je shvatio da netko pokušava provaliti. Ubio je 25-godišnjeg mladića. Sad ga žele poslati u zatvor.

Mediji provode javni linč nad nevinim čovjekom i pomažu državi da ga dokrajči. Njegov grijeh? Branio se od provalnika.

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Smatraju li SDP-ovci u Odboru za nagrade da gradonačelnik nije to zaslužio, da su proračuni za koje su i sami glasali - zajebancija?

Nominirala sam Obersnela za nagradu grada Rijeke zbog manjka u proračunu. Njegov odbor je odbio nominaciju...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za Katarinu Peović rad u call centru je robovanje, a konobarenje je ispod časti.

Poslovi kojih se drugovi iz Radničke fronte najviše boje

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Hrvatska nije deindustrijalizirana. Našoj industriji bi išlo puno bolje da je država ne ʼštitiʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Korupcijska afera u Austriji završila je ekspresno, za hrvatske pojmove iznenađujuće. Kod nas slične stvari završavaju posve drugačije.

Koja je razlika između Hrvatske i civiliziranih država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je da planira preuzeti HSLS, osvojiti 10 posto na izborima i onda mijenjati nacionalnu politiku.

Hrebak pruža ruku Pametnom: ʼTreba nam jedna snažna liberalna opcijaʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za jedne ljubitelje zločinaca tolerancija i ljubav, za druge zatvor. To je Hrvatska po njenoj mjeri.

Anka kaže da je u spotu s Che Guevarom pokazala ʼtolerancijuʼ. Hoće li tako i s ustašofilima?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Justin Amash je na Twitteru objavio da je Trump učinio stvari koje su za impeachment, a 'strančevanje' narušava sustav provjera i ravnoteže vlasti.

Ovo je prvi republikanac u Kongresu koji poziva na Trumpovu smjenu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ideja o odšteti zbog iseljavanja radnika je toliko luda da ju je predlagao i Joseph Stiglitz. Da, on je uvaženi ekonomist, ali i socijaldemokrat.

Mostovac brani Petrova citatom iz knjige ekonomista koji je hvalio Chavezovu ekonomsku politiku

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: