Konzistentna značajka britanske Laburističke stranke pod vodstvom Jeremyja Corbyna jest podrška islamistima i diktatorima Trećeg svijeta. Sam Corbyn je večerao s njegovim "prijateljima" iz Hamasa i Hezbollaha te pozdravio venezuelanskog vođu Nicolasa Madura. Andrew Murray, jedan od njegovih savjetnika, simpatizira Jucheov režim u Sjevernoj Koreji. Yasmine Dar, članica Nacionalnog izvršnog odbora Laburista, je obožavateljica Ayatollaha Khomeinija. Zastupnik Chris Williamson, dugogodišnji fan i prijatelj Corbyna, velik je obožavatelj Castrovog režima na Kubi. I Seumas Milne, direktor Corbynove Strategije i komunikacija, prije je bio kolumnist Guardiana, čiji je komentator Brian Whitaker jednom napisao:

[Milne] gleda međunarodnu politiku gotovo u cijelosti kroz anti-imperijalističku leću. To zauzvrat vodi razumijevanju onih diktatorskih režima koji se karakteriziraju kao anti-imperijalistički. Isto je s islamističkim pokretima gdje se protive zapadnjačkim režimima.

Da bismo razumjeli ovaj neobičan fenomen, nužno je vratiti se na Zapad u vrijeme netom nakon Drugog svjetskog rata.

Neuspjeh Prvog i nada za Treći svijet

Do kraja Drugoga svjetskog rata, zapadni komunisti nisu imali nade za revoluciju. Sovjetski komunizam bio je očita katastrofa, a reforme Franklina D. Roosevelta i Clementa Attleea u SAD-u i Velikoj Britaniji otjerale su mnoge radikalne ljevičare iz njihovih baza. Možda su Francuska i Italija ponudile veći potencijal za lijevu stranu, ali čak i tamo komunisti imaju tendenciju da se reformiraju u socijaldemokrate. Tako su radikalni ljevičari usmjerili svoje energije na kulturni aktivizam u svojim narodima i antiimperijalističke aktivnosti u inozemstvu.

Do tog vremena, europske su se carske snage sve već srušile. Malo je nade za njih, niti bi nade trebale postojati. Pokretački pokreti neovisnosti postaju popularni, a užasavajući događaji poput Bengalske gladi učinili su mnogo kako bi diskreditirali europsku vlast. Bipolarni svjetski poredak pojavio se u Sjedinjenim Državama kao najmoćnijom zapadnom silom u međunarodnim poslovima. Umjesto da se bavi eksplicitnom izgradnjom carstva, SAD nastoje podržati njima bliske vlade protiv Sovjetskog Saveza i njegovih komunističkih saveznika. Ljevičari su imali, to se mora reći, opravdane pritužbe. SAD je podupirao nedvosmisleno grozne tiranine u Gvatemali i Indoneziji te je zaglibio u katastrofalnom i brutalnom ratu u Vijetnamu. Nedavno su se ljevičari ispravno suprotstavljali intervenciji koja je dovela do strahota Iraka.

Pogreška antiimperijalističke ljevice nije uvijek suprotstavljanje zapadnim politikama. Pogreška je njihovo refleksno idealiziranje protivnika Zapada. U određenoj mjeri to se može objasniti kao posljedica instinktivnih simpatija za slabije. S izuzetkom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, protivnici Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila su relativno siromašni i slabi, a ovise o elastičnosti i snalažljivosti.

Problem, kao što zna svatko tko ima psa, leži u tome da mali psi mogu biti barem jednako zlobni kao i njihovi veći prijatelji/neprijatelji i da mogu i oni maltretirati pse koji su manji od njih. Ljevičarski novinar John Pilger bacio se u retoričke suze o "slabo naoružanom, smionom" iračkom "otporu", ali je zanemario da su njihove domaće bombe ubijale civile u džamijama i na tržnicama. Poput američkih i britanskih vojnika, tako su i irački vojnici vjerovali da su to legitimni ciljevi.

Ali sućut za potlačene nije dovoljna da objasni ovaj čudan fenomen. Postoje ljudi na ljevici koji vjeruju da revolucionarni pokreti u Trećem svijetu nisu samo dobronamjerni, već i spasitelji - više potčinjeni, hrabriji i s više načela nego stari, slabi, omamljeni liberalni kapitalistički zapad.

Njihova romantična i revolucionarna ideologija se jako oslanja na knjigu Frantza Fanona iz 1961. "The Wretched of the Earth". Rođen na karipskom otoku Martinique, Fanon je postao žestoki protivnik europskog imperijalizma i zagovornik afričke borbe. U zaključku svoje knjige, Fanon je napisao:

Napustite ovu Europu, gdje nikada nisu prekinuli govoriti o čovjeku, a ubojstva ljudi posvuda, na uglu svake svoje ulice, u svim krajevima svijeta. Stoljećima su gušili skoro cijelo čovječanstvo u ime takozvanog duhovnog iskustva.

Naravno, Europljani su učinili neke strašne zločine nad afričkim, azijskim i američkim narodima, kao i međusobno. Ali ovaj primitivni svjetonazor ne može prihvatiti muslimanska osvajanja, arapsku trgovinu robljem ili Japansko carstvo. Nehumanost i imperijalizam bili su univerzalne nevolje, a nipošto ekskluzivna i isključiva stvar Europljana.

U svom slavnom predgovoru Fanonovoj knjizi, filozof, esejist, sovjetski apologet i seksualni napasnik Jean-Paul Sartre pisao je o anti-kolonijalističkim nastojanjima Fanona i pokretu koje je predstavljao. "Europljani", napisao je:

...morate otvoriti ovu knjigu i ući u nju. Nakon nekoliko koraka u tami vidjet ćete strance okupljene oko vatre; približite se i slušajte, jer oni govore o sudbini koju će iznijeti u vaše trgovačke centre i unajmljene vojnike koji ih brane. Možda će vas vidjeti, ali nastavit će razgovarati međusobno, čak neće ni stišavati svoje glasove...Sada, na pristojnoj udaljenosti, vi ćete se osjećati oštećeni, uplašeni i uništeni. Okrenite se; u tim sjenama odakle će nova zora izvirati, vi ste oni koji su zombiji.

Zapadnjaci, među kojima su Sartreovi ideološki preci koji nisu pokušali revoluciju, bili su suučesnici. Čak i ako nikada niste imali robove ili branili imperijalizam, "vaša pasivnost je služila samo da vas stavi u redove tlačitelja."

Bilo tko upoznat s postkolonijalnim diskursom, znat će pojam "drugačije", što se inače odnosi na pokušaj portretiranja manjina kao čudnih, prijetećih. Sartre se prepustio nekom drugom značenju. Ljudi trećeg svijeta bili su misteriozni, dostojanstveni i čisti, ne samo različiti nego, u kolektivnom smislu, bolji od Europljana. Otkupljenje za ovaj "blijedi kontinent" moglo bi se pojaviti samo iz vatre anti-kolonijalne revolucije. "Napisali smo povijest", napisao je Sartre, "i sada nam povijest vraća."

Antikolonijalizam je postao svjetionik nade zapadnim ljevičarima koji su gledali kako marksizam cvjeta na udaljenim kontinentima. On je također postao izvor samorazumijevanja za marksističke revolucionare u Trećem svijetu. Mogli bi uspjeti tamo gdje Europljani nisu imali prevlast. "Od Drugog svjetskog rata", izjavio je kineski komunist Lin Biao 1965.:

...proleterski revolucionarni pokret je zbog raznih razloga privremeno utišan u kapitalističkim zemljama Sjeverne Amerike i zapadne Europe, dok je narodni revolucionarni pokret u Aziji, Africi i Latinskoj Americi sve snažniji...U konačnoj analizi učinak svjetske revolucije ovisi o revolucionarnim borbama azijskih, afričkih i latinoameričkih naroda koji čine veliku većinu svjetskog stanovništva. Socijalističke zemlje trebale bi smatrati svojom međunarodnom dužnošću da podupru narodne revolucionarne borbe u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Zbog čega je točno "proleterski revolucionarni pokret" bio "utišan" u SAD-u i zapadnoj Europi, Biao je izbjegao odgovoriti. Rast životnog standarda u tržišnoj ekonomiji? Saznanje o katastrofalnom neuspjehu sovjetskog komunizma? Ne. Nije to moglo biti. Takve teorije bacile bi maoistički projekt u sumnju. Mnogo je bolje da se skoči po štafetu i trči se s njom, a mnogi zapadni ljevičari su bili sretni kad bi je vidjeli.

Da su shvatili da je neuspjeh marksizma na Zapadu bio neuspjeh njihovih ideja, bili bi u stanju upozoriti svoje drugove iz zemalja trećeg svijeta da ne slijede isti put. Ali, ne. Zapad, za njih, propustio je svoje prilike, a oni su sjedili i gledali kako su se uspostavljali režimi u Africi, Aziji, Južnoj i Srednjoj Americi, divili se dalekosežnim revolucionarnim pokretima, iako su u mnogim slučajevima završavali u kaosu i patnji.

Promatrači terora

Sartre - koji je, barem do određene mjere, bio oprezan sa Sovjetima - bio je oduševljen zbog onoga što je nadahnuo u inozemstvu. Upoznao je Che Guevaru i Fidela Castra na Kubi te je oduševljen njihovim novim režimom. "Po prvi put u našem životu", napisala je njegova partnerica Simone De Beauvoir: "...svjedočili smo sreći koja je postignuta kroz nasilje". Oboje su proživjeli oslobođenje Francuske koja je kroz nasilje postigla određeni stupanj sreće. Ipak, njihovi osloboditelji su bili kapitalisti.

Godine 1971. Sartre je pozvao Castra da oslobodi zatvorenog pjesnika pa se našao optužen kao "buržujski liberalni gospodin" i "dvosmisleni agent kolonijalizma". Zamolio je Castra da poštedi Kubu "staljinizma", ali njegove molbe nisu uslišene. Možda se osjećao "oštećenim, uplašenim i uništenim", jer je logika njegova predavanja u knjizi "Wretched of the Earth" okrenuta prema njemu.

Lijeva tolerancija prema komunističkim režimima mogla bi biti porazna za njih same. 1975. godine Crveni kmeri pobijedili su u Kambodžanskom građanskom ratu i preuzeli vlast, odmah pokrenuvši veliku akciju kolektivizacije poljoprivrednih imanja. Kambodžansko-američki akademik Sophal Ear napisao je o tome kako su zapadni marksisti bili privučeni ovom ambicioznom i optimističnom politikom. "Autarkični razvoj", napisao je:

...baca čaroliju na mlade, idealističke učenike koji su vlastitim riječima sve više kritizirali "neokolonijalni svijet". Dok su gledali drugdje kako bi pobjegli iz njega, oči su se zaustavile na Kambodži, gdje je došlo do nove revolucije, a njezini šarmantni čelnici zatvorili su zemlju ostatku svijeta. Zaljubili su se u nju.

Dokumentirano je kako su zapadni akademici poput Laure Summers "bijelili" režim Crvenih kmera, mijenjajući svaki znak upozorenja njihovih ubojitih ambicija u pozitivne značajke režima. Samo nekolicina Kambodžana napustila je zemlju, napisala je Summers, što znači da su njezini uvjeti bili tako povoljni da nitko ne želi otići. Nije spomenula činjenicu da je emigracija bila zabranjena.

Malcolm Caldwell, britanski akademik, još je više bio oduševljen Crvenim kmerima. Putovao je u Kambodžu kako bi upoznao predmet svog divljenja i odmah je tajanstveno ubijen, pridruživši se ostalih tri milijuna žrtava prestrašnog režima.

Možda je najčudniji slučaj akademske privlačnosti revolucionara Trećeg svijeta bio razgovor Michaela Foucaulta s Khomeinijem. Unatoč svom radikalnom libertarijanizmu, Foucault je nekako cijenio ovog klerika, nazvavši ga "starim svecem" i naglašavajući "ljubav koju svi [u Iranu] pojedinačno osjećaju za njega". Foucault je napisao da je Khomeinijev ustanak bio:

"...možda prva velika pobuna protiv globalnih sustava, oblik pobune koji je najsuvremeniji..." jer "...prelazi zapadne granice racionalnosti...".

Islamska revolucija bila je antikomunistička, ali to je još uvijek bio klasični pokret trećeg svijeta, sa željom da radikalni i strani državnici potresu pasivnu Europu. Khomeini je nastavio prelaziti zapadne granice racionalnosti u masovnom ubojstvu političkih protivnika i pokušao ubiti britanskog romanopisca.

Najnoviji primjer ljevičara koji žive svojim revolucionarnim snovima jest Venezuela. U kasnijim godinama dvadesetog stoljeća, veliko zlo kolonijalizma zamijenjeno je u lijevoj mašti novim mafijašem, neoliberalizmom. Ljevičari su očajavali zbog nečega - bilo čega - kako bi izazvali liberalni poredak jer su postkomunističke zemlje otvorile svoja tržišta svijetu, a europski birači su zaglavili sa socijaldemokratima.

Hugo Chavez i njegov lijevi populistički program imali su neke izvrsne ciljeve i uspjehe, ali njegova koncentracija moći, klijentelizam i preveliko oslanjanje na izvoz nafte doveli su do katastrofalne inflacije i siromaštvu kojem danas svjedočimo. Nikad ne bismo pogodili da je to moguće čitajući većinu lijevih komentatora na zemlji. Za njih je Venezuela bila grad na brdu. Chavez, tvrdi Owen Jones, "pokazao je da je moguće odoljeti neoliberalnoj dogmi koja vlada velikim dijelom čovječanstva". John Pilger vjeruje da je Venezuela postala "izvor inspiracije za društvenu reformu". Jeremy Corbyn složio se da je to "...nadahnuće svima nama koji se borimo protiv strogosti neoliberalne ekonomije u Europi."

Otkad su Venezuelani počeli žuditi za toaletnim papirom, oni koji su se još nedavno divili njihovim vladarima postali su neobično tihi.

Dosljedan neuspjeh smanjuje optimizam takvih idealističkih ljevičara. Neki od njih, međutim, traže kulturalno spasenje ne u pobunjenicima nego u migrantima. Alain Badiou, francuski maoist, napisao je esej 2017. godine kojim je branio masovnu imigraciju i suprotstavio se zahtjevima migranata da se integriraju i asimiliraju. Njegov razlog nije bio liberalizam; poput Sartrea, imao je postkolonijalnu želju za ne-Europljanima da spase Europu od Europe. "Masa inozemnih radnika i njihove djece", napisao je:

"...svjedoče o našoj staroj, umornoj zemlji, njezinoj prostranosti, svojoj beskonačnoj raznolikosti. S njima se treba izmisliti nova politika koja dolazi. Bez njih ćemo potonuti u nihilističku potrošnju, nadzirati poredak i dopustiti sebi da dominiraju mali Le Penovi i njihovi policajci. Stranci će nas naučiti barem da postanemo strani prema sebi... da više ne budemo zarobljeni ovoj dugoj zapadnjačkoj, bijeloj povijesti koja je završena i od koje više ne možemo očekivati ​​ništa osim sterilnosti i rata."

Možemo suosjećati s migrantima, od kojih većina jednostavno želi bolje za sebe, jer su iskorišteni kao alat u ovoj destruktivnoj, mazohističkoj fantaziji.

Optužbe za suosjećanje s teroristima i tiranima ponekad su zagušene činjenicom da je zapadni intervencionizam često neopravdan poput onoga u Iraku. Ipak, budući da ljudi koji očigledno zaslužuju takve optužbe dominiraju Laburističkom strankom i imaju pristojne šanse za formiranje sljedeće vlade Ujedinjenog Kraljevstva, nužno je biti svjestan te iracionalne i neugodne tendencije u lijevom razmišljanju. Ustupci i režimi za koje su takve figure bili energični apologisti su inspirativni, to jest, ilustriraju nam da nema dubina u koje neki lijevi intelektualci neće zaroniti da bi obranili svoje utopijske anti-zapadnjačke ideale.

Autor: Ben Sixsmith / Quillette