Ako ste protiv fašizma, onda ćete morati osuditi antifašizam

Index je jučer, dva dana nakon događaja, pokušao što objektivnije prenijeti vijest o premlaćivanju novinara kojeg su napali antifašisti na "domoljubnom" prosvjedu u Portlandu. Iako je veći dio Indexovog izvještaja objektivan i istinit, iz nekog razloga Index je odlučio antifašiste zvati "antifašisti" (u navodnicima) kao da to nisu "pravi" antifašisti nego nešto drugo. Nigdje u svijetu Antifa se ne opisuje kao "antifašisti" s navodnicima, to je naziv za svaki antifašistički pokret.

Na kraju njihovog relativno objektivnog izvještaja ipak se nisu mogli suzdržati da ne pokušaju napraviti "damage control":

"Antifašistički prosvjednici, iako se često ne ustručavaju od nasilja prema fašističkim i ekstremno desnim prosvjednicima s druge strane (koji su i sami jednako skloni nasilju), globalno baš i nisu poznati po nasilnim napadima na novinare, gejeve i pripadnike etničkih manjina na ulicama. Nisu bili, barem donedavno, poznati ni po nasilnom prekidanju politički nekorektnih predavanja na sveučilištima. No najnoviji incident iz Oregona potvrda je novog, vrlo zabrinjavajućeg trenda radikalizacije i normalizacije nasilja kao metode političke borbe uime višeg cilja."

Ovo baš i nije sasvim točno. Povjesničar Mark Bray je prije dvije godine objavio knjigu "Antifa" u kojoj je obradio povijest nasilja koje su antifašistički pokreti od svoga nastanka inicirali. U razdoblju između dva svjetska rata Antifa je zaslužna za ulično nasilje mnogo puta u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugdje. Iako su se većinom sukobljavali sa sličnim pokretima krajnje desnice, nerijetko su nastradali i potpuno nedužni prolaznici.

Nakon velikog sukoba na prosvjedu Britanske unije fašista u Londonu 1936., u kojem su antifašisti u konačnici natjerali fašiste na povlačenje, londonska zajednica Židova je osudila nasilje i antifašizam uz objašnjenje da to "nije način kako ćemo pobijediti fašizam".

Antifašisti, naime, inicijaciju nasilja prema fašistima smatraju samoobranom. Za njih je svaki govor ili svako izražavanje potpore fašističkim politikama "čin nasilja" pa stoga je po njima dužnost na takav govor odgovoriti nasiljem. Iako se nekome to može činiti logično jer fašizam je opasna ideologija, ideja da postoji opravdanje za iniciranje nasilja dovodi do katastrofalnih rezultata.

Komunistički list u Berlinu je početkom 1930-ih, prije nego što je Adolf Hitler došao na vlast, objavio proglas koji doslovno kaže: "Kad vidite nacista na ulici, udarite ga! Tucite naciste u svakom kvartu, u svakom gradu". Ali na pojavu jednih nasilnika dolaze drugi, još gori nasilnici. Javno pozivanje na iniciranje nasilja samo je pomoglo ekstremno desnim političarima da opravdaju nasilno suzbijanje sindikalnih prosvjeda, ušutkavanje političkih protivnika i nasilje na desnici. U Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i mnogim drugim zemljama, antifašisti su fizički potučeni od strane većih baraba - fašista i nacista. Ali to je bila arena koju su radikalni ljevičari sami izabrali - ona u kojoj pobjeđuje onaj tko je fizički jači, brutalniji i spremniji na nasilje.

Da stvar bude gora, fašistički diktatori su iskoristili antifašističku borbu kao opravdanje za preuzimanje apsolutne kontrole i proglašenje diktature, budući da je to, kao, bilo potrebno da bi se država stabilizirala i da bi se stalo na kraj uličnim neredima. Ne treba biti lumen da shvatimo kako je antifašističko djelovanje pomoglo uspostavi fašističkih režima u Europi prije WW2.

Nakon Drugog svjetskog rata mnoge europske države usvojile su dijelove antifašističkih zahtjeva pa su ograničile slobodu govora s namjerom da se suzbije stvaranje novih fašističkih pokreta u budućnosti. Ali to je bila pogreška, što se može vidjeti i iz ovog članka objavljenog na ljevičarskom portalu Jacobin u kojem je autor, inače uvjereni socijalist, kritizirao antifašističke zakone zato što su oni iskorišteni u političkoj borbi protiv lijevih aktivista. Na osnovi tih, antifašističkih zakona, kažnjeno je više ljevičara nego desničara.

Istina je da antifašisti u vremenu od završetka WW2 do kraja 20. stoljeća nisu bili toliko aktivni, što je razumljivo budući da nije bilo ni fašizma. Ali u ovom stoljeću radikalno militarističko krilo ljevice se ponovno budi, i to puno prije velikog imigrantskog vala u Europi, Brexita i Donalda Trumpa. Antifa redovito u Parizu, Berlinu i drugim gradovima radi nerede na ulicama, prevrće i pali vozila nasumično, upada u trgovine, pljačka i uništava izloge. Vlasnici tih vozila i trgovačkih objekata nisu fašisti. Čak ni razlog njihovih nasilnih nereda više nije fašizam (iako oni fašizam vide u svemu - od kapitalista do globalizma). Ovo su neki videosnimci divljanja antife iz razdoblja 2012-2017. godine.