Arbitrarnost ukusa: Je li pravedno što Messi zarađuje mnogo više od Sandre Perković?

22.11.2017.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Arbitrarnost ukusa: Je li pravedno što Messi zarađuje mnogo više od Sandre Perković?

U poplavi tekstova koji su si uzeli u zadatak da analiziraju i kritiziraju pisanje portala Liberal i liberalne stavove općenito, tekst "Liberalno sljepilo" Marka Grdešića na H-alteru je moguće jedan od bolje napisanih, s manjom mjerom ad hominem argumenata i neobuzdanih emocija. Tekst je dugačak i donosi dosta tema koje bi se posebno mogle raspraviti, a meni je za oko zapela jedna, o arbitrarnosti ukusa i potrošačkih odluka. Kao netko tko ima doktorat baš iz područja potrošačkih odluka, utvaram si da mogu o tome reći poneku smislenu riječ.

Dakle, Marko u svom tekstu kaže: "Nisu li ukusi koji dovode do potrošačkih odluka također djelomično arbitrarni? Nije li arbitrarno da Lionel Messi i Christiano Ronaldo zarađuju mnogo više od Sandre Perković i Sare Kolak, iako je u oba slučaja riječ o vrhunskim sportašima?"

Pa jednostavno rečeno – NIJE arbitrarno. Gospoda Messi i Ronaldo zarađuju više od Sandre Perković i Sare Kolak, iako se u oba slučaja radi o vrhunskim sportašima, iz više razloga. Prvo, zato jer su zanimljiviji globalnoj publici. Dječačić u zabiti Afganistana koji je nosio improvizirani dres od najlon vrećica s imenom Messi i čija je priča napunila medije kad je napokon sreo svog idola je s razlogom nosio baš to ime, a ne Perković ili Kolak. Ime Messi i nogomet kao sport su dosegli čak i ruralne zabiti Afganistana, kao što i mnoge Hrvate u dalekim krajevima svijeta kao prvu asocijaciju dočekaju imena Šukera ili Modrića.

Drugo, neki su sportovi jednostavno popularniji od drugih, što ovisi i o regiji svijeta. U bivšim engleskim kolonijama otkidaju na kriket, Amerikanci imaju svoj football koji je svijet za sebe, ali opet nama u Europi bi vrlo malo značila imena bilo koje od velikih zvijezda tih sportova. Atletika je kraljica sportova, ali opet ljudi globalno više vole gledati 90 minuta akcije nego 7 serija hitanja nečega što dalje možeš. Uz svo dužno štovanje, da Perković i Kolak nisu iz Hrvatske, ni mi (osim rijetkih hard-core fanova) ne bismo znali tko je svjetska prvakinja u bacanju diska/koplja daleko ili sebe visoko. Stoga, iza Messijeve i Ronaldove velike plaće stoje sasvim konkretne brojke ljudi (u milijunima) koji su spremni za gledanje njihovih utakmica izdvojiti novac i vrijeme, uz izdvajanje novca za cijelu popratnu industriju opreme, dresova, suvenira, putovanja...

Kad smo već kod sportskih primjera, odličan primjer je i globalno popularan tenis jer su u njemu razvlačene slične teme zarade igrača, a dodana vrijednost za razmatranja ljevice su i rasprave o gender wage-gapu (razlici u primanjima među spolovima) unutar tog sporta i mogućnosti uspjeha ako nemaš bogate roditelje da plate skupe trenere i opremu. Tako, recimo, u tenisu su vrhunski sportaši svi oni do 100. mjesta na rang-listi, ali najviše zarađuju i od nagrada i od sponzora oni do otprilike 50 mjesta dok su ostali osuđeni na životarenje po nižerangiranim turnirima ili amatersko igranje. Jednostavno, ljudi žele platiti i gledati finale turnira Federer-Nadal, a ne kao što se dogodilo ove godine na US Openu, da u zadnje faze turnira uđu igrači koje i šira familija teže prepoznaje, a stadioni zjape poluprazni. Tenisačice su se često bunile da na istom turniru nemaju isti nagradni fond kao i tenisači, eto nama gender wage gapa u svom sjaju. Ali jednostavna činjenica je da ženski tenis, kao i turnire parova, zanima manji broj ljudi. To nije sistematska opresija ženskog roda, ne govori ništa o njihovoj sposobnosti, nego odražava razinu zanimanja gledatelja. Zalaganjem boraca za raznorazna prava i protiv svakakvih nepravdi, nagradni fondovi su većinom sad izjednačeni, ali na ovim drugima organizatori vrlo vjerojatno gube jer ne zarade dovoljno da bi isplatili visoke nagrade.


Još jedna tema koja se navodi u tekstu se može staviti u kontekst tenisa kao globalnog sporta. Naslušali smo se od naših sportaša priča kako su krenuli od dna, s jednim pohabanim reketom ili parom skija, da bi došli do neslućenih visina Wimbledona ili olimpijskih medalja Kostelića. I to su super priče, sasvim u skladu s liberalnom i meritokratskom tezom da svakome treba dati jednaku priliku, ali ne može se garantirati jednak ishod ili nagrada. Neće svi igrači, bili bogati ili siromašni u početku, postati Ivaniševići, Kostelići, Modrići, tu je puno više faktora u igri od samog naslijeđa – talent, upornost, predanost itd. Mnogi vrhunski igrači tenisa su bili doslovce gladni dok nisu došli do vrha, jer je to skup sport, ali isto tako postoje i obrnuti primjeri. Recimo Ernests Gulbis, sin latvijskog milijunaša, uz sve novce, lagodan pristup najboljim trenerima i opremi i sav svoj talent, nikako ne može ostvariti vrhunski rezultat koji su mu svi predviđali dok oni koji su imali "kumulativne hendikepe", kako kaže Marko, sjede na vrhu ljestvice s milijunima u džepu.

Nastavno na navedene primjere, nije poanta u tome zašto Messi, Ronaldo, Federer ili Nadal zarađuju milijune nepojmljive običnom puku i kako to nekako srezati, smanjiti, regulirati, zabraniti...nego kako onom gladnom talentiranom klincu omogućiti da trenira i razvije se u vrhunskog sportaša. No, to je vječna boljka lijeve misli – fokus na ograničavanje sposobnih, a ne podrška i poticanje onih koji nemaju jednake startne pozicije (iako je to, kao, deklarativni cilj).

U cijeloj ovoj priči, kad je autor već uzeo sportski primjer za ilustraciju, treba shvatiti da "tržište" kao pojam nije neka skupina zlih korporacija, nego jednostavno zbroj preferencija gledatelja, običnih ljudi koji sami odlučuju koji sport vole i prate i za koje utakmice, dresove i putovanja žele izdvojiti svoj novac. Iz toga proizlaze bogatstva pojedinih igrača i klubova i sportova općenito. Netko može reći da korporacije formiraju te interese kroz agresivni marketing i to dijelom je točno, ali ako nema one osnovne baze zainteresiranih gledatelja kojoj se marketing uopće može prodati, nema te PR mašinerije koja će od boćanja na ledu ili preponskog jahanja napraviti globalno popularan sport.

Prema tome, nema tu nikakve arbitrarnosti ukusa niti potrošačkih odluka, sve je jasno mjerljivo, čak ako su nekad te odluke naizgled iracionalne. Na kraju Marko kaže: "Liberalni izlaz iz ovog problema je da jednostavno kažu da se o ukusima ne raspravlja. Ali očito je da arbitrarnost ostaje" što je, naravno netočno. O ukusima se itekako raspravlja, samo je važno je da se ukuse NE ISPRAVLJA, posebno ne instrumentima države, kao što je primjerice, porez na šund ili što bi ovdje već bilo ekvivalent – porez na gledanje popularnog sporta...Ne smiješ slušat cajke, gledat nogomet, pit pivo, nego moraš ići u kazalište, slušati klasiku, piti craft beer i izlaziti na cool urbana mjesta.

Liberalni izlaz je pustite ljude na miru da gledaju, slušaju, piju što god žele, kad žele, s kime žele i koliko žele. Vaš ukus nije nužno njihov ukus. Čak i ako je naizgled arbitraran, svatko na isti ima pravo, gledati nogomet ili treću finsku ligu hokeja na travi, španjolsku sapunicu ili art film iz Kazahstana. Formiranje ukusa i potrošačke odluke su osnovne ljudske slobode i tu nema prostora za ičije intervencije.





VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
DRUŠTVO
O autoru
Jerko Markovina je psiholog s posebnim interesom za bihevioralnu ekonomiju i ponašanje potrošača na tržištu. Trenutno radi na projektima financiranja znanosti. >>VIŠE
Vezano
Zašto naši vrhunski sportaši plaćaju porez u Monaku (i trebamo li ih zbog toga osuđivati)
Ne može privući gledatelje i sponzore pa predlaže nove poreze
Zabrana pirotehnike na stadionu nema previše smisla
Ako imate problem s Thompsonom, ali ne i s podizanjem tri prsta, niste baš dosljedni
Lino Červar - od velikog trenera do malog čovjeka
Preporučujemo
Efekt leptira ili što ima ekonomija zajedničko s klimatologijom
Bjelovar i Sveta Nedelja nastavljaju protržišne mjere. Neka se drugi gradovi ugledaju!
Heroji napretka (2): Čovjek koji je zaustavio najveću pošast u povijesti čovječanstva
Kako je Kalifornija nakon legalizacije uspjela otjerati dilere marihuane nazad u ilegalu
Nanny State Index: Njemačka i Češka najslobodnije u EU, a pogledajte kako stoji Hrvatska
Misesovi izgubljeni spisi: Opljačkao ih Gestapo, zaplijenio Staljin...
Iskustvo je bitno i kod poduzetništva: Prosječna dob osnivača uspješnog startupa je 45
Meksički predsjednik želi dekriminalizirati sve droge i planira nagovoriti Trumpa da učini isto
Progresivni fašizam kao odgovor ljevice na 21. stoljeće
Brže i jeftinije do građevinske dozvole: Broj procesa će smanjiti s 22 na 12
Hrvati su institucionalizirali strah od otkaza
Kubanski liječnici se pobunili protiv vlade: ʼNe želimo više biti roboviʼ
Apsurd nad apsurdima: Država potiče uzgoj duhana pa nabija na njega ogromne trošarine
Diskriminacija u Uhljebistanu: Žene čine 69% zaposlenih u državnoj i javnoj službi
Novo na Liberalu

Škola

PIŠE: LIBERAL.HR

Prema Bastiatu, svaka vlada ima samo tri izbora: 1) nekolicina pljačka većinu, 2) svatko pljačka svakoga i 3) nitko ne pljačka nikoga. Koju od te tri vlade žele Žuti prsluci?

Žuti prsluci su na teži način naučili da je Bastiat bio u pravu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Teško je nabrojati sve populističke izjave i obećanja u ovoj kampanji pa ću izdvojiti samo one najgore.

Top lista populista (izdanje EU izbori 2019.)

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

83-godišnjak je pucao kroz ulazna vrata kad je shvatio da netko pokušava provaliti. Ubio je 25-godišnjeg mladića. Sad ga žele poslati u zatvor.

Mediji provode javni linč nad nevinim čovjekom i pomažu državi da ga dokrajči. Njegov grijeh? Branio se od provalnika.

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Smatraju li SDP-ovci u Odboru za nagrade da gradonačelnik nije to zaslužio, da su proračuni za koje su i sami glasali - zajebancija?

Nominirala sam Obersnela za nagradu grada Rijeke zbog manjka u proračunu. Njegov odbor je odbio nominaciju...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za Katarinu Peović rad u call centru je robovanje, a konobarenje je ispod časti.

Poslovi kojih se drugovi iz Radničke fronte najviše boje

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Hrvatska nije deindustrijalizirana. Našoj industriji bi išlo puno bolje da je država ne ʼštitiʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Korupcijska afera u Austriji završila je ekspresno, za hrvatske pojmove iznenađujuće. Kod nas slične stvari završavaju posve drugačije.

Koja je razlika između Hrvatske i civiliziranih država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je da planira preuzeti HSLS, osvojiti 10 posto na izborima i onda mijenjati nacionalnu politiku.

Hrebak pruža ruku Pametnom: ʼTreba nam jedna snažna liberalna opcijaʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za jedne ljubitelje zločinaca tolerancija i ljubav, za druge zatvor. To je Hrvatska po njenoj mjeri.

Anka kaže da je u spotu s Che Guevarom pokazala ʼtolerancijuʼ. Hoće li tako i s ustašofilima?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Justin Amash je na Twitteru objavio da je Trump učinio stvari koje su za impeachment, a 'strančevanje' narušava sustav provjera i ravnoteže vlasti.

Ovo je prvi republikanac u Kongresu koji poziva na Trumpovu smjenu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ideja o odšteti zbog iseljavanja radnika je toliko luda da ju je predlagao i Joseph Stiglitz. Da, on je uvaženi ekonomist, ali i socijaldemokrat.

Mostovac brani Petrova citatom iz knjige ekonomista koji je hvalio Chavezovu ekonomsku politiku

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: