Austrijska škola, 1. dio: Osnivač Carl Menger i subjektivna vrijednost

Austrijska škola ekonomije je grana ekonomske misli koja je ostavila neobrisivi trag na suvremenu ekonomiju. Kroz nekoliko generacija ekonomista, Austrijanci su se vremenom proširili daleko izvan svojih nacionalnih granica. Primarno se fokusirajući na mikroekonomske procese, Austrijska škola ekonomije postala je poznata po nekoliko osnovnih obilježja: subjektivizam, individualizam, prakseologija te zastupanje laissez faire politike.

Nažalost, gledajući iz današnje perspektive i unatoč činjenici da je Hrvatska od 1527. godine i Cetinskog sabora sljedećih gotovo 400 godina bila u zajedničkoj državi s Austrijom, može se lako zaključiti da Hrvati nisu mnogo toga naučili od Bečke škole i pojedinaca koji su tada predstavljali začetnike i nositelje revolucije ekonomske misli. Ta trojica velikana - Carl Menger, Friedrich von Wieser i Eugen Böhm von Bawerk - postavili su temelje današnje ekonomske misli istovremeno do temelja uništavajući tada suprotstavljene škole marksizma i njemačkog historicizma. Pod njihovim utjecajem na pijedestal ekonomske misli kasnije stupaju i drugi, mlađi Austrijanci: Joseph Schumpeter, Ludwig von Mises, Friedrich von Hayek, Oskar Morgenstern, Murray Rothbard...

Carl Menger (1840-1921) istinski je i jedini začetnik te osnivač Austrijske škole ekonomske misli. Zahvaljujući njegovom utjecaju te postavljenim temeljima onoga što će kasnije potaknuti marginalističku revoluciju, nova generacija austrijskih ekonomista pokrenula je slobodnotržišni, individualistički i liberalan društveno-ekonomski trend koji je svoj vrhunac doživio krajem 19. i početkom 20. stoljeća - razdoblja u kojem je cijela Europa, kako gospodarski, tako i umjetnički, doživljavala nevjerojatan rast i razvoj.

Život i akademska karijera Carla Mengera

Carl Menger rođen je u Galiciji, tada dijelu moćne Austro-ugarske monarhije, u bogatoj niže-plemićkoj obitelji austrijskih državnih službenika i vojnih časnika. Otac Anton, po struci odvjetnik i majka Caroline, kćer bogatog češkog trgovca, pružili su Carlu pristup iznimnom obrazovanju. Tako on nakon gimnazije završava studij prava u Pragu i Beču, stječući doktorat iz jurisprudencije (teorije prava). Ubrzo se okreće ekonomiji, najvjerojatnije zbog interesa za tržište dionica čije je područje pokrivao kao novinar bečkog Zeitunga.

Uviđajući nedosljednost pri određivanju cijena u teoriji klasične ekonomije (koju je učio na fakultetu) i stvarnosti na samom tržištu, Menger je započeo studij političke ekonomije. Tako je 1871. izdao "Načela" (Grundsätze der Volkswirtschaftslehre), svoje najznačajnije djelo u kojem je po prvi put u pitanje doveo klasičnu teoriju određivanja cijena i njoj suprotstavio teoriju graničnosti - cijena dobara određuje se na njenoj granici (margini), konstatirao je.

Zahvaljujući velikom uspjehu "Načela", Menger je zaslužio radno mjesto na Sveučilištu u Beču na kojem je ostao sve do svog umirovljenja 1903. godine. Kao intelektualac i profesor visokog ugleda, u razdoblju između 1876. i 1878. podučavao je političkoj ekonomiji i statistici kasnije tragično preminulog i nikad prežaljenog prijestolonasljednika princa Rudolfa von Habsburga. Kralj Franjo Josip I. čak ga je imenovao i predsjedateljem bečke političke ekonomije dok je 1880. obnašao i funkciju predsjedatelja komisije za reformu austrijskog monetarnog sustava.

Tijekom svog akademskog rada, Carl Menger je osim ugleda predanog sveučilišnog profesora zaslužio i titulu istinskog predvodnika teoretske revolucije te utemeljitelja škole mišljenja koja svoje temelje nalazi u teoriji cijena.

Mengerova ekonomska filozofija

Za vrijeme svoje najveće akademske produktivnosti, Carl Menger je postao cijenjen diljem Europe zbog sukoba s historicistom Gustavom Schmollerom. Tvrdeći da su temelji na kojima se gradi svaka ekonomija osobni interes, maksimizacija korisnosti te apsolutno znanje, Menger je sustavno branio austrijski princip subjektivne ekonomije.

U to je vrijeme Austrijska škola postajala sve popularnija te je Menger oko sebe počeo okupljati pojedince koji će kasnije i sami ostvariti iznimne akademske uspjehe - prije svega Friedrich von Wieser i Eugen Böhm von Bawerk.

Kolektivne, odnosno agregirane ideje, nemaju temelja osim ako ne počivaju na individualnim komponentama, tvrdio je. Time je, u biti, postavio osnovno pravilo svih sljedećih liberalnih ekonomskih pokreta: “Javni, društveni interes, nije ništa doli agregirani interes svakog pojedinca u društvu.” Što navedeno povlači za sobom? Naime, kada se zadovolji osobni interes svakog pojedinca u društvu, tada će biti zadovoljen i cjelokupni društveni interes.

Svoju je cjelokupnu misao Menger temeljio na dubokom razmatranju i razumijevanju pojma “dobro”. On je dobara razmatrao prema stupnjevima, ističući da dobara prvog stupnja zadovoljavaju ljudske potrebe izravno, dok dobara višeg stupnja (kapital, proizvodna dobra) služe za proizvodnju dobara nižeg stupnja.

U daljnjoj razradi, Menger naglašava pojam komplementarnosti dobara višeg stupnja odnosno njihov kauzalni slijed - vrijednost dobara prvog stupnja se pripisuje dobrima višeg stupnja. Pojednostavljeno rečeno na primjeru: ako pojedinac posjeduje sve što je potrebno za proizvodnju kruha osim kvasca, zbog toga sve ostale stvari višeg stupnja gube značaj dobara.

Promatrajući dobra kao ekonomska (za kojima su potrebe veće od dostupne količine) i neekonomska (čija količina nadmašuje potrebe, npr. zrak), Menger ističe da je zaštita ekonomskih dobara osnova imovine, čime je suprotstavio svoju misao komunizmu čiji su temelj neekonomski odnosi.

No, njegov vjerojatno najznačajniji utjecaj na teoriju dobara je postavljanje načela granične (marginalne) jednakosti. Menger tvrdi - svaki pojedinac, imajući oskudna sredstva, raspoređuje svoje različite potrošnje tako da su zadovoljstva na granici (margini) jednaka čime on postiže maksimalno zadovoljstvo.

Mengerova ostavština

Carl Menger umro je 1921. u dobi od 81 godine. Budući da je svoja "Načela" zamislio kao prvi dio rasprave, nikad ih nije uspio do kraja završiti - djelu uistinu nedostaju detaljnije analize cijena i troškova faktora proizvodnje. No, tu je prazninu popunio rad njegovih učenika i sljedbenika, prije svega Eugena Böhm von Bawerka koji je ujedno prednjačio u kritici Karla Marxa.

Ovdje se najbolje ogleda značaj Mengerova rada i života jer, osim što je postavio temelje teorije vrijednosti i teorije cijena koje čine jezgru Austrijske škole, on je primijenio istinsku prakseološku metodologiju za teoretska istraživanja u ekonomiji. Na njegov su se rad tada nadovezali budući naraštaji austrijskih ekonomista koji su, prateći njegove metode i učenje, sustavno razarali suprotstavljene škole ekonomske misli, prije svega marksiste, ali i nadopunjavali stare engleske klasičare, između ostalog Davida Humea, Adam Smitha i Davida Ricarda.

Stoga je vrlo jasno, kako i iz samog Mises Instituteu rezoniraju - u svojoj metodi i temeljnoj teoriji, Austrijska ekonomija jest i uvijek će biti Mengerova ekonomija.