Ayn Rand - najkontroverznija spisateljica 20. stoljeća

26.9.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ayn Rand - najkontroverznija spisateljica 20. stoljeća


PIŠE Mario Nakić

Ayn Rand (rođena Alisa Zinovyevna Rosenbaum, 1905-1982) je jedna od najkontroverznijih osoba prošlog stoljeća. Dramaturginja, spisateljica i teoretičarka najpoznatija je po svoja dva romana bestsellera - "The Fountainhead" i "Atlas Shrugged" te po osnivanju filozofskog pravca koji je nazvala objektivizam.

Rođena i obrazovana u Rusiji (kasnije SSSR-u), gdje je završila studij povijesti i društvene filozofije, a potom i godinu dramaturgije na umjetničkoj akademiji. Nakon Oktobarske revolucije njena je židovska obitelj ostala bez imovine i privatnog biznisa koji su vodili njeni roditelji, boljševici su im sve uzeli pa je cijela obitelj jedva preživljavala u teškim uvjetima. Godine 1926. uspijeva dobiti vizu za posjet rodbini u Chicagu. Ostaje živjeti u SAD-u jer se zaposlila kao scenaristica u Hollywoodu. Udala se za mladog glumca Franka O'Connora i dobila američko državljanstvo 1931. godine. Pokušala je dovesti svoje roditelje i sestre u SAD, ali im vlasti Sovjetskog Saveza nisu dopustile emigraciju.

Prvu novelu napisala je 1936. godine, zove se "We the Living" (hrv. "Mi, živi") i radnja se događa u SSSR-u. Rekla je da je to "poluautobiografsko djelo" jer je priča izmišljena, ali su pozadina i okruženje realni, ono što je ona u SSSR-u proživljavala. Već tada se osjetila njezina snažna kritika prema komunizmu. Po toj je knjizi 1942. godine, bez njenog znanja i dopuštenja, u fašističkoj Italiji snimljen igrani film. Drugu novelu je napisala 1938. godine, zvala se "Himna". U njoj je opisana budućnost totalitarnog kolektivističkog društva koje je otišlo tako daleko da se više riječ "ja" uopće ne koristi, već samo "mi". Njene prve dvije novele nisu naišle na značajniji uspjeh, ali ih je nakon Drugog svjetskog rata ponovno izdala kada su prodane zajedno u 6,5 milijuna primjeraka.

Pravi uspjeh doživjela je prvi put tek u Drugom svjetskom ratu, 1943. godine, kad je objavila roman "The Fountainhead" (hrv. "Veličanstveni izvor"). Imala je problema s umorom pa su joj liječnici propisali amfetamine koji su joj, po njenim riječima, uvelike pomogli u pisanju. Međutim, postala je ovisna o toj drogi pa ju je nastavila koristiti i sljedeća tri desetljeća što je, po mnogima, utjecalo na njenu psihu i prouzrokovalo nagle promjene raspoloženja te druge psihičke poremećaje.

Roman "Fountainhead" donio joj je slavu i financijsku sigurnost. Po njemu je snimljen igrani film koji je izašao u kina 1949. godine. Iako je i sama radila na njemu, kad ga je pogledala izjavila je da joj se film "ne sviđa od početka do kraja" te je imala jako puno pritužbi na glumce i redatelja.

Nakon toga preselila se u New York gdje je oko sebe okupila skupinu sljedbenika s kojima je razvijala novi filozofski pravac koji će kasnije nazvati objektivizam. Upoznala je poznatog novinara koji je pisao o ekonomiji, Henryja Hazlitta, te ju je on predstavio ekonomistima Austrijske škole. Iako se s klasičnim liberalima nije slagala u mnogim stvarima, oni su bili jedini živući teoretičari koje je poštivala. Poštovanje joj je uzvraćeno kad ju je Ludwig von Mises, pomalo u šali, nazvao "najhrabrijim muškarcem u Americi". Njoj je to laskalo baš zbog toga što je iskoristio riječ "muškarac", a ne "žena". Svejedno, kasnije je pokvarila prijateljski odnos s njim, kao i s praktički svim drugim osobama koje je poznavala.

Dugo je radila na svom najvećem životnom djelu, velikom romanu "Atlas Shrugged" (hrv. "Atlas slegnuo ramenima", ali u hrvatskom izdanju je nespretno preveden kao "Pobunjeni Atlas" iako nije riječ o pobuni). Opet fikcija, opet distropijska budućnost, SAD u kojem je socijalna država narasla do te mjere da se svi kreativci i veliki umovi moraju maksimalno žrtvovati za zajednicu. U jednom trenutku, njen heroj po imenu John Galt, radnik u jednoj tvornici i inovator, odluči pokrenuti "tihi štrajk mozgova". Ljudi koji nose društvo na svojim leđima - najveći inovatori, poduzetnici, najkvalitetniji radnici, umjetnici itd. - počinju nestajati. U početku nitko posebno ne obraća pažnju na taj fenomen, ali problemi uskoro nastaju kad se država počne urušavati zbog nedostatka onih koji su pokretali društvo.

Iako je roman odmah postao bestseller (do danas prodano više od 7 milijuna primjeraka), Rand se razočarala kritikom intelektualnih krugova koji su njenu priču masovno odbacivali kao "himnu sebičnosti". Nakon toga prestala je pisati fikcije i prebacila se na filozofski rad. Godinama je objavljivala eseje o politici, filozofiji i društvu.

Njena filozofija objektivizma zasniva se na radikalnom individualizmu. Snažno se suprotstavljala etatizmu koji je po njoj uključivao teokraciju, apsolutističku monarhiju, nacizam, fašizam, komunizam, socijaldemokraciju i svaki oblik totalitarizma i kolektivizma. Egoizam je pokušala predstaviti kao vrlinu, a ne manu. Odbacivala je solidarnost tvrdeći kako ljudi pomažu drugima "isključivo iz vlastitog interesa". Vjerovala je u racionalnost i odbacivala svaku religiju, čak bi se moglo reći da je bila antiteistica jer je osuđivala religiju. Po njoj, čovjekovo ispunjenje i sreća zbog vlastitih postignuća je vrhunac i svrha njegovog postojanja. Sve emocije koje imamo, tvrdila je, dolaze iz našeg samointeresa, pa čak i emocije prema drugima - simpatije, empatije, mržnja itd. Njena čuvena izreka: "Ne možete reći 'I love you' bez riječi 'I'".

Takav radikalni pogled na čovjeka i njegovo biće, potpuno odbacujući bilo kakvu odgovornost prema društvu i bližnjima, nije baš u skladu s liberalizmom iako ima isto korijenje (individualizam). Objektivizam je ipak nešto čemu mogu naći hrpu zamjerki jer smatram da filozofija sebičnosti, čak i tako dobro obranjena kako je ona to radila, svejedno ne može biti pozitivna. Kad bismo živjeli po njenim pravilima, postoji velika vjerojatnost da bi ljudi bili odbačeni onog trenutka kad postanu "nepotrebni" ili "teret". To nije svijet u kojem bismo htjeli živjeti.

No ipak, "Atlas Shrugged" je odlično djelo koje je privuklo mnoge ljude libertarijanizmu. Hvalili su je i neki poznati američki konzervativci dok nisu saznali za njene stavove o religiji, seksualnim slobodama, pravima gejeva itd. S druge strane, ljevičari je mrze. Preziru. I to je ono romantično i zanimljivo što ja vidim u Ayn Rand. Privatno je bila užasna osoba, jako loše se ponijela prema ljudima koji su je voljeli i cijenili; povrijedila je svoje ljubavne i životne partnere, prijatelje, suradnike...Ali njena djela i ostavština su jako zanimljivi i nešto o čemu treba raspravljati. Bez obzira što se ne slažem s njenom filozofijom u svemu, neke stvari joj moramo priznati: imala je strašan um i hrabrost, došla je kao potpuno nepoznata imigrantica, Židovka iz Rusije bez ičega, u SAD i proslavila se vlastitim djelima, usprkos gotovo cijeloj intelektualnoj zajednici koja ju nije mogla smisliti.

Ako želite naučiti više o Ayn Rand i objektivizmu, dođite 16. listopada u 18 sati u pivnicu "Pinta" u Zagrebu, na početak Škole objektivizma "Tko je John Galt?" u organizaciji Studenata za slobodu Hrvatska - ESFL Croatia. A da vas zainteresiram za ovaj događaj, donosim prijevod njenog razmišljanja o rasizmu objavljenog u kolekciji eseja "Vrlina sebičnosti" 1964. godine.

Rasizam je najniži, najgrublji i najprimitivni oblik kolektivizma. To je pojam pripisivanja moralnog, društvenog ili političkog značenja čovjekovom genetskom kodu - znači da se čovjekove intelektualne i emotivne osobine proizvode i prenose genima. Što znači, u praksi, da se o čovjeku mora prosuđivati, ne prema njegovom karakteru i djelovanju, već prema djelovanju njegovih predaka.

Rasizam tvrdi da je sadržaj čovjekova uma (ne njegov kognitivni aparat nego sadržaj) naslijeđen; da su čovjekova uvjerenja, vrijednosti i karakter određeni prije nego što se rodio, fizičkim čimbenicima izvan njegove kontrole. Riječ je o verziji speleološkog čovjeka o doktrinama urođenih ideja - ili naslijeđenog znanja - koje je temeljito opovrgnuto filozofijom i drugim znanstvenim metodama. Rasizam je doktrina za i od primitivaca. Riječ je o verziji kolektivizma koja je prikladna mentalitetu koji razlikuje različite životinjske pasmine, ali ne i razliku između životinja i ljudi.

Kao i svaki oblik determinizma, rasizam poništava specifični atribut koji razlikuje čovjeka od svih ostalih živućih vrsta: njegov racionalni faktor. Rasizam negira dva aspekta čovjekovog života: razum i izbor, ili um i moral, zamjenjujući ih kemijskom predodređenjem.

Ugledna obitelj koja prikriva loše strane svojih rođaka kako bi "zaštitila obiteljsko ime" (kao da bi moralnost jednog čovjeka mogla biti oštećena radnjama drugoga) - skitnica koji se može pohvaliti da je njegov pradjed bio graditelj carstva ili gradski vijećnik koji se prisjeća da je njegov pradjed bio državni senator, a njegov daleki rođak održao koncert u Carnegie Hallu (kao da bi postignuća jednog čovjeka mogla poboljšati osrednjosti drugog) - budući roditelji koji pretražuju genetska stabla kako bi procijenili svoje buduće potomke - slavna osoba koja započinje svoju autobiografiju detaljnim prikazom svoje obiteljske povijesti - sve to su uzorci rasizma, atavističke manifestacije doktrine čiji je korijen u plemenskim ratovima pretpovijesnih divljaka, zatim veliko ubijanje nacističke Njemačke, zlodjela današnjih takozvanih "novih naraštaja"...

Teorija koja sadrži "dobru krv" ili "lošu krv" kao moralno-intelektualni kriterij, može dovesti do ničega drugog osim lokve krvi. Brutna sila jedini je put akcije otvoren za ljude koji sebe smatraju bezumnim agregatima kemikalija.

Suvremeni rasisti pokušavaju dokazati nadmoć ili inferiornost određene rase povijesnim postignućima njenih predaka. Česti povijesni spektakl velikog inovatora koji je za života zavaravao, osudio, opstruirao, progonio svoje sunarodnjake, a potom, nekoliko godina nakon njegove smrti, pohranjen u nacionalnom spomeniku i pozdravljen kao dokaz veličine njemačke (ili francuske ili talijanske ili kambodžanske) nacije - kao revolting spektakl kolektivističke eksproprijacije, koje su počinili rasisti, kao i bilo koje izvlaštenje materijalnog bogatstva koje su počinili komunisti.

Baš kao što ne postoji kolektivni ili rasni um, tako da ne postoji kolektivno ili rasno postignuće. Postoje samo pojedinačni umovi i pojedinačni uspjesi - a kultura nije anonimni proizvod nediferenciranih masa, već zbroj intelektualnih postignuća pojedinaca.

 


Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Po čemu je Duhaček vrjedniji od Čolakovića i zašto u Hrvatskoj nećemo još dugo imati lijepe stvari

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novinar Indexa, koji je podržavao kažnjavanje Slavonca zbog pjevanja nepodobnog bećarca pred policajkom, kažnjen je zbog vrijeđanja policije i moralnih osjećaja građana.

Novinar Indexa uhićen i kažnjen po zakonu koji je sam podržavao

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Najznačajnije i najopsežnije djelo u karijeri velikog klasičnoliberalnog mislioca, koje je jednako aktualno i dan-danas.

Prije 70 godina objavljena je Misesova ʼLjudska akcijaʼ: ʼSamo pojedinac misli. Samo pojedinac razumije...ʼ

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Sindikati koriste svake izbore za reketarenje vlasti kako bi poboljšali materijalne uvjete svojih štićenika. Pritom najviše nastradaju upravo njihovi štićenici.

Demokratski ciklusi reketarenja

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Samo Irska i Novi Zeland bitno su smanjili udio poreznih prihoda u BDP-u, ostatak razvijenog svijeta je povećao, tako da su priče o divljem kapitalizmu neutemeljene.

Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS je imao stotinu dobrih razloga da raskine ljubavnu vezu s korupcijom. Kosoru to nisu bili dovoljni razlozi...

HSLS napušta koaliciju s HDZ-om jer HDZ-u više nije potreban. Pupovac je samo izgovor, i to loš!

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska je po ekonomskim slobodama i poštivanju privatne imovine uz bok sa zemljama trećeg svijeta, a u to se možemo svakodnevno uvjeriti.

Sprdnja od pravne države - inspektori će vas kazniti zbog korištenja vlastite imovine

Društvo

PIŠE: DENIS VLAŠIĆ

Prvi dan škole u Hrvatskoj nije mogao započeti gore, ali na ovakva natezanja sindikata i političara već smo navikli.

Nova školska godina, stari problemi

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Uvijek se pred predsjedničke izbore vode rasprave o tome jesu li ovlasti predsjednika RH dovoljne i treba li ih proširiti, ali ni dosadašnji predsjednici nisu koristili ovlasti koje su im na raspolaganju.

Predsjednički izbori će biti bitka između stare i nove garde hrvatskih političara

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Njihovo reagiranje na optužbe zaposlenice protiv šefa zapravo je groteskno jer pokazuje kako će, bez obzira na sve, stati uz funkciju do kraja.

AK Siget: ʼNije nas briga za zaposlenicu, samo za šefaʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dejan Kovač je na pitanje o Bleiburgu i Jasenovcu dao fenomenalan odgovor, ali naša javnost to još nije u stanju detektirati.

Još jedni izbori o ustašama i partizanima. Dokad, drugovi?

Društvo

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Da biste se penjali na hijerarhijskoj ljestvici u funkcionerskom društvu, uopće nije bitan način. Bitno je samo da dođete do funkcije.

Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: