Balkanski sindrom - uzroci, simptomi i posljedice

3.5.2020.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Više od istog autora
Cvrtila nazvao Trumpa izolacionistom jer ne želi svrgavati režime po svijetu
Jakovčić je prije bio protiv gušenja slobode na internetu, ali danas se predomislio. I nije jedini...
ʼA djeca u Africi umiru od gladiʼ nije argument nego dijagnoza
Ron Paul otkrio tko mu je favorit na predsjedničkim izborima 2020.
Tko ih dobro ne zna, rekao bi da je to njihov spin
Europski parlament proglasio rat Rusiji i slobodi govora
Pozitivni rezultati pokazuju da porezna reforma funkcionira. Sad je treba proširiti i na PDV
Islamistički terorizam može se trajno pobijediti samo tolerancijom
Šlaus nije u pravu: Hrvatska nema problem s nejednakošću
Novinar CNN-a upitao Cortez otkud će namaknuti novac za svoja obećanja. Njen odgovor je urnebesan...
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Europska unija nas štiti od puno većeg zla - naše vlade
Ovo je za njih reforma: Vlada predlaže povećanje minimalca za poduzetnike 100%
CEA: Hrvatska bi do 2025. mogla povećati BDP za 30 posto, ali puno je otpornika
Slobodno društvo i brzi rast po Ivanu Pernaru
Austrijski liberali osvajaju 9 mandata i postaju 4. stranka u zemlji
Top 5 razloga zašto je 'stabilna vlada' zadnje što nam treba
Pernarov plan je pretvoriti Hrvatsku u Venezuelu
Čakovečki poduzetnik i kandidat za Sabor ljut na SDP, HDZ i Škoru: ʼPrestanite vrijeđati radnike crkavicomʼ
Narodnjaci i fake news kao gorivo za lijevu kontrarevoluciju

Balkanski sindrom - uzroci, simptomi i posljedice


PIŠE Mario Nakić

Vjerujem da ste svi čuli za stockholmski sindrom, fenomen u psihologiji kada se žrtva emocionalno veže i suosjeća sa svojim agresorom. Naziv potječe iz 1973. godine kada su se žrtve pljačkaša banke u Stockholmu emocionalno vezale za svoje otmičare. Ako povučemo paralelu s aktualnim stanjem u Hrvatskoj, gdje velika većina građana podržava vladu koja ih je zatočila u domove, oduzela im pravo na rad i slobodu kretanja i uvjerila ih da to sve radi za njihovo dobro, dok se stanovnici Stockholma ne odriču svojih prava i nastavljaju koliko-toliko normalno sa svojim životima bez većeg uplitanja države, onda ćemo doći do zaključka da bi "stockholmski sindrom" trebao biti preimenovan u "hrvatski sindrom".

Ali ovaj naš sindrom je drugačiji od stockholmskog jer je za njegovu pojavu nužna pretpostavka da građani sami sebe degradiraju do razine domaćih životinja, i to onih domaćih životinja koje nisu u stanju naučiti kako se ponašati u kućama i na cesti bez brnjice i lanca. Onih domaćih životinja koje se drže u toru jer bi slobodne činile štetu. Budući da vrlo slično stanje vidimo i u mnogim susjednim državama, nazvat ćemo taj fenomen balkanski sindrom.

Balkanski sindrom je kada građani prihvate bez ikakvih znanstvenih dokaza tezu da su oni samim svojim kulturološkim i etničkim nasljeđem manje vrijedni, sposobni, disciplinirani i pametni od nekih drugih građana s drugim kulturološkim i etničkim nasljeđem. On služi da bi se opravdale politike za koje unaprijed znamo da neće donijeti ništa dobro, ali ih ne želimo promijeniti. Da opravda loše socioekonomsko stanje onda kad se ne može svaliti krivnja na političare jer je velika većina građana tražila to isto.

Konkretno, kada se priča o minimalcu, zakonu o radu ili aktualnoj borbi s koronavirusom, ljudi koji boluju od balkanskog sindroma će spremno reći: "Skandinavci mogu tako jer su oni disciplinirani, pametni, odgovorni. Kod nas tako ne bi išlo jer mi nismo odgovoran i samodiscipliniran narod." Eto, tako smo si opravdali svaku glupu politiku za koju unaprijed znamo da će nas još više unazaditi ili nam, u najbolju ruku, neće donijeti nikakav napredak. Jednostavno je - prihvatite da ste manje vrijedni pa zakoni po kojima žive civilizirani ljudi ne bi mogli vrijediti i za vas.

Sad, kad ste prihvatili tu tezu bez pogovora jer ona je valjda sama po sebi razumljiva, možete prihvatiti i sve ostalo što ide uz nju. Korupcija kao temelj postojanja balkanskog društva - pa naravno, mi smo takav narod! Naši su političari najkorumpiraniji na svijetu, ali čim malo zagusti i osjetimo malo straha tražit ćemo od tih istih političara da nas pritisnu što više, da nas zatoče u torove i po mogućnosti malo opletu jer s nama ne možeš drukčije.

Koliko god zvučalo ludo i nezamislivo, upravo to je ono što većina ljudi na Balkanu ozbiljno vjeruje. Nitko za sebe neće reći da je baš on neodgovoran, nediscipliniran ili glup, naravno. Ali svi oko njega jesu. I radi tih "svih drugih" koji jesu nedisciplinirani, neodgovorni i glupi, treba nam snažna ruka, policijska država koja će ih sve dovesti u red, za njihovo dobro.

Balkanski sindrom, međutim, ima neke ozbiljne probleme već pri prvom logičkom ispitu. Naime, ne postoje narodi koji su manje ili više vrijedni ili odgovorni od drugih. Nijedna nacija danas nije tako homogena niti etnički čista. Primjerice, švedska nacija, koja je našim pacijentima zaraženim balkanskim sindromom primjer odgovorne nacije, za razliku od njih, balkanaca, upravo ta švedska nacija sadrži skoro 40 posto manjinskih etničkih skupina, od kojih su neke i s Balkana. Čak i kada bi nacije bile sastavljene od samo jedne etničke skupine, opet ne postoji nijedna karakterna osobina zajednička svim pripadnicima iste etničke skupine.

Što je nacija? Skupina posve međusobno različitih individua kojima je zajednička samo jedna stvar: svi pristaju živjeti u istoj državi. Jedina situacija kada nacija postaje homogena jest kada joj bude ugrožena egzistencija, odnosno kada dođe do agresije neke vanjske sile. Na primjer, obrambeni rat. U uvjetima mira, nacija je skupina individua s različitim karakterima, željama, ciljevima i navikama. Da bi nacija bila uspješna, oni koji su izabrani da upravljaju javnim politikama moraju poštivati sve te različitosti pripadnika njihove nacije. Prema tome, reći da je neki narod odgovorniji ili vrjedniji od drugog naroda je posve netočno. Osim toga, ta je teza, to sam već objašnjavao, utemeljena na nacionalističkim pretpostavkama o nacionalnom identitetu koji je proširen na karakterne osobine. One su bile temelj fašističke ideologije 1920-ih, a ta je ideologija davno poražena.

Druga stvar, osim u teoriji, balkanski sindrom je pogrešan i u praksi. Skandinavski mediji ovih su dana puni izvještaja o tome kako se mnogi njihovi građani potpuno oglušuju na preporuke njihovih zdravstvenih institucija, pogotovo oni najugroženiji, stariji. Nemojte misliti da je neposlušnost pojedinaca u Hrvatskoj nešto specifično samo za Hrvate.

Sjetite se samo koliko ste se zgražali nad gužvanjem ljudi na Dolcu pred Uskrs. Očekivalo se da će nakon toga korona u Zagrebu buknuti i da će doći do katastrofe. Nije se dogodila katastrofa, virus je u Zagrebu praktički nestao ili ipak nije toliko opasan jer nije se dogodio rast broja oboljelih. Lokalni portali u nekim hrvatskim gradovima (uključujući i moj grad Požegu) podizali su uzbunu zbog frizerki koje su ilegalno radile (jer potražnja je postojala, a nisu ni imale drugu mogućnost rada). Niti u jednom od tih gradova nisu zabilježeni novi slučajevi oboljenja od Covida nakon toga.

Treća stvar, ljudi oboljeli od balkanskog sindroma smatraju i da su kvocijent inteligencije ili stupanj obrazovanja uvjeti za odgovorno i disciplinirano ponašanje u krizi. Ni to nije točno. Razina obrazovanja i IQ nemaju veze s osjećajem osobne odgovornosti i samodisciplinom. Ali čak i kad bi obrazovanje i IQ bili u direktnoj korelaciji s osjećajem osobne odgovornosti, opet to ne bi opravdavalo bilo koju javnu politiku koja se temelji na nacionalnom prosjeku. Prosjek je obični izračun skupa različitih podataka, a u slobodnom društvu nije opravdano kažnjavati neku osobu samo radi toga što "ima i onih koje treba kazniti". Preventivno kažnjavanje svih radi nekih pojedinaca, pa čak ni radi većine, nije civiliziran način upravljanja niti može uroditi pozitivnim rezultatima.

Balkanski sindrom je, dakle, utemeljen na posve krivim predrasudama koje ne drže vodu, a ipak je općeprihvaćen među građanima u Hrvatskoj i drugim državama na Balkanu. On nam dođe više kao izgovor za odricanje od odgovornosti, da možemo odgovornost za svoje ponašanje prebaciti na druge pa onda kasnije reći da nismo mi krivi što živimo u tako lošim uvjetima. Ali kad se odričete osobne odgovornosti, odričete se i slobode, a kad se odreknete slobode, ne možete ni očekivati pozitivne rezultate na bilo kojem polju, od zdravstva i obrazovanja do politike i gospodarstva. Je li došlo vrijeme da se konačno oslobodimo tog kompleksa manje vrijednosti i prihvatimo odgovornost koja nam pripada, kao odraslim ljudskim bićima? Odgovorite u našoj anketi.

Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: