Visoki prekršajni sud RH: ʼSloboda umjetničkog izražavanja prestaje kad se netko osjeti uvrijeđenʼ

OGLAŠAVANJE

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske donio je pravomoćnu presudu u slučaju bećarca koji dio medija smatra uvredljivim. Podsjetimo, riječ je o bećarcu koji je Branimir Čolaković, član lokalnog KUD-a, otpjevao na smotri folklora u Valpovu 2015. godine. Tamo se nalazila policajka koja tvrdi da su njegovi stihovi "A joj mala, ti u plavoj bluzi, skini gaće pa mi se naguzi" bili usmjereni njoj. Zaradio je prekršajnu prijavu zbog vrijeđanja policijske službenice i vrijeđanja policajke Marije Iličić kao žene, na što se Čolaković žalio.

Visoki prekršajni sud ukinuo je dio presude koji se odnosi na vrijeđanje policijske službenice, ali je potvrdio onaj dio presude koji ga osuđuje zbog vrijeđanja žene. Portal Telegram je ovakvu presudu dočekao s oduševljenjem. Na svojoj Facebook stranici su uz tu vijest napisali: "Jedna dobra vijest :)".

Ne znam što ih je oduševilo, možda to što je sud zaključio kako je kažnjivo uvrijediti žene u pjesmama:

...To je potvrdila i ona sama u svom iskazu na sudu. Izjavila je da ju je taj Čolakovićev potez zaprepastio, te se osjećala nelagodno. Folkloraš se branio tvrdeći kako ima ustavno pravo slobode govora i umjetničkog stvaralaštva. U pravomoćnoj presudi napominje se kako ta sloboda ipak ima granice.

"Okrivljenik je u konkretnom slučaju postupio suprotno općeprihvaćenom i notornom tumačenju granice prava na slobodu govora i umjetničkog stvaralaštva, jer sloboda izražavanja prestaje tamo gdje poruka povrjeđuje druga načela i temeljna ljudska prava kao što su zaštita ljudskog dostojanstva i načelo nediskriminacije. Pjevajući ovu pjesmu okrivljeni je policijskoj službenici povrijedio dostojanstvo i to na temelju razlike u spolu", zaključuje sud koji je Čolakovića kaznio s 1.500 kuna novčane kazne.

Dakle, sloboda izražavanja ima svoje granice, smatra sud. Ali Ustav RH ne kaže tako. On kaže: "Jamči se sloboda izražavanja", a ne kaže "Jamči se sloboda izražavanja ako izražavanje ne vrijeđa nečije osjećaje". Budući da smo očito prihvatili to ograničenje zbog nečijih osjećaja, šokantnosti i zaprepaštenja, ovo bi mogao biti opasni presedan za umjetnost, kulturu, pa i novinarstvo.

Jer kako ćete objasniti kada se netko osjeti uvrijeđen vašim pisanjem? Kada kaže: "Uvrijedili ste moje osjećaje kao Hrvata, domoljuba i hrvatskog branitelja". Siguran sam da skoro svaki tekst na Liberalu vrijeđa nečije osjećaje. I mene je osobno jako uvrijedio, šokirao i zaprepastio komentar Telegrama da je dobra vijest što je čovjek kažnjen zbog izvođenja jedne pjesme samo zato što se jedna osoba našla uvrijeđenom. To vrijeđa moje osjećaje kao slobodoumne osobe koja jako cijeni osobne slobode, to vrijeđa moju inteligenciju i razum. Zar bih trebao tužiti tog suca koji je donio takvu presudu i uredništvo Telegrama?

Naravno, ja to neću napraviti, a čak i kad bih učinio ne bih imao šanse jer nisam žena pa nemam jednaka prava kao Marija Iličić. Ali pazite, neće trebati dugo dok oni koji imaju puno veću moć od mene shvate novi princip i ograničenje slobode govora po pitanju nečijih osjećaja i šoka. Kad se nađu domoljubne udruge i krenu tužiti novinare i kolumniste zbog vrijeđanja njihovih "hrvatskih, domoljubnih osjećaja", to bi moglo biti puno ozbiljnije. I sigurno se neće svidjeti uredništvu Telegrama i drugima koji sada slave ovu presudu.

Ali oni neće imati nikakav protuargument jer su i sami slavili princip po kojem sloboda izražavanja prestaje tamo gdje ona vrijeđa nečije osjećaje ili nekoga šokira i zaprepašćuje. Vidite? To je dvosjekli mač.

Kad smo kod umjetnosti, ona treba biti provokativna, a kad je nešto provokativno, onda je normalno i da će nekoga naljutiti ili zaprepastiti. Ovakav način ograničavanja slobode izražavanja znači smrt za umjetnost. Ako mislite da je samo bećarac grozan, a folklor ne volite, mislim da griješite. Kladio bih se da u redakciji Telegrama, kao i u bilo kojoj drugoj skupini, ima dosta ljudi koji slušaju glazbu s dosta stihova koji bi se po feminističkim kriterijima smatrali uvredljivi i nedopustivi - po istim tim kriterijima po kojima je Čolaković kažnjen.

Uzmimo, na primjer, legendarnog Dina Dvornika. Iz mora njegovih seksističkih stihova, izdvojio bih onaj koji mi prvi pada na pamet: "Ne znaš ti, još manje ja/ A saznat ćemo sve/ Čija si i čije je to što nosiš ispod haljine". Meni je taj stih ostao posebno u pamćenju jer sam bio jako mali klinac kad je ta pjesma bila "in" i kad se vrtjela stalno na televiziji, a nikako nisam shvaćao što to znači. "Koja glupa pjesma", mislio sam si. "Kako čije je? Pa valjda njeno!"

Postavlja se pitanje što ćemo s Dininim pjesmama, kao i mnogim drugim izvođačima koji imaju slične stihove, i to ne samo prema ženama. Meni je Dino super, da me netko ne shvati krivo, ja slušam i neke izvođače s puno "gorim" stihovima i o ženama i o muškarcima (jer sve je više ženskih izvođača koji na sličan način objektiviziraju muško tijelo). Što ćemo s njima? Hoće li biti zabranjeni, hoćemo li kažnjavati svakoga tko ih sluša ili pušta na radiju, objavljuje na društvenim mrežama, sluša u automobilu itd. Ako je to novi standard i ako je zabranjeno u umjetnosti koristiti bilo kakve motive koji mogu uvrijediti "ženske osjećaje", onda budimo dosljedni pa kaznimo sve.

Jasno je, tako ćemo se pretvoriti u tiraniju. Mislim da takva standardizacija neće proći jer većina građana RH, ali i ostatka svijeta, ne dijeli radikalne feminističke stavove i ne želi terorizirati druge ljude time. Ali problem je sama ideja, koja je iznesena u presudi Visokog prekršajnog suda, da sloboda umjetničkog izražavanja prestaje tamo gdje se netko osjeti uvrijeđen. Jer to se može proširiti na bilo koji drugi identitetski kolektiv, ne mora biti zadržano samo na spolu. Kad to shvate desni identitarijanci, a to su kod nas domoljubi, braniteljske udruge i drugi, onda će tek nastati pravi problemi jer će njihovi zahtjevi imati potporu većeg dijela stanovništva. Gdje će nas to dovesti? U tiraniju većine, dame i gospodo.

Mislim da bismo trebali ozbiljnije shvatiti principe slobode govora i razloge zašto ona postoji. Puno je lakše i bezbolnije učiti kako nikakvi osjećaji pripadnosti nekom identitetskom kolektivu, bio to feminizam, domoljublje ili bilo što drugo, ne smiju biti iznad temeljnih ljudskih vrijednosti. Sloboda izražavanja je iznad svega toga i ne smije biti žrtvovana ni zbog čijih osjećaja. U protivnom, nadrapat ćemo svi.