Bio sam rulja dok rulja nije došla po mene

25.7.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Zadrani će neuspješni koncert Rite Ore platiti većom cijenom vode
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
HDZ je prije 5 godina najavio digitalizaciju javne uprave, ali Hrebak ju je proveo - u Bjelovaru
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...

Bio sam rulja dok rulja nije došla po mene

Ja sam dostavljač hrane za mobilnu aplikaciju kako bih platio stanarinu i uzdržavao sebe i moju mladu obitelj. Ovo je moj novi život. Nekoć sam imao dobro plaćeni posao u onome što bi se moglo opisati kao borba za socijalnu pravdu (SJW). Onda sam uznemirio pogrešnu osobu i u kratkom vremenskom roku, postao sam previše toksičan za poslodavca. Javno sam osramoćen, popljuvan od gomile i sveden na simbol muške privilegije.

Izgubio sam karijeru i izbacili su me iz dotadašnje profesionalne zajednice. Pisanje bilo čega pod mojim vlastitim imenom sada bi izazvalo obnovu tog maltretiranja - stoga, uz dopuštenje urednika, ovo pišem pod pseudonimom. On zna tko sam.

U prethodnom životu sam bio pravedni križar za socijalnu pravdu. Koristio bih svoje srednje velike Twitter i Facebook stranice kako bih signalizirao moju glad za temama kao što su LGBT prava, kultura silovanja i rasne nepravde. Mnogi stavovi koje sam tada imao su i danas moji stavovi. Ali sada shvaćam da je moja društveno-medijska hiperaktivnost, u stvarnosti, činila više zla nego dobra.

U svijetu koji je stvorio različite aplikacije koje sam koristio, bio sam mnogo puta dijeljen i retweetan. Ali to je skrivalo ono što sam bio prema van, u stvarnom svijetu. Jedine stvari kojima sam zapravo pridonosio bile su maltretiranje i javno sramoćenje. Realna promjena ne proizlazi iz ove taktike. Ona samo uzrokuje podjelu, otuđenje i gorčinu.

Zašto sam postao takva osoba? Zato što je bilo uzbudljivo. Svaki put kada bih nazvao nekog rasistom ili seksistom, osjetio bih adrenalin. Taj bi adrenalin rastao kad bih dobio reakcije u vidu srca, zvijezda i lajkova kao dimenzije validacije društvenih medija. Ljudi koji su mi dali ove zvijezde, srca i lajkove bili su uključeni u istu ciničnu igru: strah da ne postanemo meta rulje potiče nas da javno signaliziramo da smo njen dio.

Samo prije nekoliko godina mnogi moji prijatelji i vršnjaci koji su se sami identificirali kao liberali ili progresivci bili su otvoreni obožavatelji provokativnih komičara kao što je Sarah Silverman i showa kao što je South Park. Danas se takav materijal smatra duboko "problematičnim", ili je čak označen kao govor mržnje. Ostavio sam posao kad su ljudi pričali šale o riziku da se praktički onesvijeste kad su koristili pogrešnu zamjenicu ili izrazili neki desniji stav. U početku sam se ismijavao onom tipu koji je preozbiljno shvatio šale, da bih postao taj tip.

Kada su se moje prozivke susrele s odobrenjem i divljenjem, primao sam pohvale: "Hvala vam što ste govorili!", "Tako si hrabar!", "Trebamo više muškaraca poput tebe!"...

Onda sam jednog dana, odjednom, bio optužen za neke od samih prijestupa zbog kojih sam prozivao druge. Bio sam kriv, naravno: nema nečega takvog kao što je pravedno suđenje na ovom svijetu. I nakon što se sud zauzme protiv vas, rulja počne pročešljavati vašu prošlost, tražeći slične prijestupe koje su tada možda propustili. Rekli su mi da već godinama stvaram toksičnu sredinu na svom radnom mjestu; da sam stvorio nesiguran prostor oko sebe, podjednako kroz mikroagresije i makroagresije.

Borba za socijalnu pravdu je kultura nadzora. Stalno sam se upuštao u stalni nadzor mojih kolega i prijatelja. Zbog toga donosim sushi i pizze. Nije da se žalim. To je iskren posao i doveo me do otkrića kako komunicirati s ljudima u stvarnom svijetu. Sada sam ljubazniji i poštovaniji kao osoba, jer nisam redovito na društvenim mrežama gdje napadaju ljude ako nisu dovoljno "ljubazni" i "poštovani".

Zabrljao sam i sumnjičio ljude za incidente koji su postali vijesti na naslovnoj stranici. Ali kad su se oni opravdali ili bili oslobođeni nakon istrage u stvarnom svijetu, moja internetska zajednica to je tretirala kao fusnotu. Ako netko preživi socijalnu pravdu, to jednostavno znači da se rulja prebacila na nekoga novoga. Nitko se nikada ne ispričava zbog lažne optužbe, a svatko ima selektivno sjećanje onoga što je učinio.

Nakon čitanja knjige "So You've Been Publicly Shamed" (Jon Ronson, 2015.), nedavno sam provjerio svoj arhiv na Twitteru kako bih proučio svoje tadašnje ponašanje. Bio sam šokiran otkrićem da sam doista prilično oduševljeno sudjelovao u javnom sramoćenju Justine Sacco, čija je saga iz 2013. godine nakon loše šale o AIDS-u na Twitteru jedan od glavnih primjera obrađenih u knjizi.

U mom sjećanju to izgleda drugačije. Ja sam vjerovao da nisam zapravo sudjelovao. Bili su to drugi. U stvarnosti, dokazi pokazuju da sam bio među najopasnijim napadačima. Ronson opisuje središnji problem sa sramoćenjem na Twitteru. Postoji "odvojenost između ozbiljnosti zločina i ljupkog divljaštva u kazni." Godinama sam bio slijep za moje divljaštvo.

Nedavno sam sanjao san koji se odigrao u crtanom svemiru moje aplikacije za isporuku hrane, softvera koji vodi moj radni dnevnik. San je pretvorio moj posao u video igricu ​​treće osobe. U jednom trenutku nestalo je nekoliko ulica, a mala crta koja označava moju stazu s plavim pikselskim oznakama pokazala je kamo sam otišao na cestu. Moja vožnja je postala nezakonita, a san je postao potpuno nerealan kao što snovi obično i budu. Odvezao sam se preko crtanih pločnika, kroz crtane zgrade i parkove. To je dvodimenzionalni svijet u aplikaciji, pa je sve bilo ravno. Kroz jedinstvenu logiku snova, preživio sam sve to, a u isto vrijeme sam dostavljao isporuke i zarađivao ​​novac. U snu sam napredovao.

Kako se REM ciklus intenzivirao, moj san je zaključen. Zadrhtao sam od svog dvodimenzionalnog svijeta aplikacija, potisnut natrag u stvarnost živog svijeta - gdje sam mogao razumjeti patnju, pokvarenost i smrt koju bih prouzročio svojim akcijama u aplikaciji. Na ulicama su ležala razbačena tijela, promatrači su vrištali, životi su uništeni, kaos. Moj auto, naprotiv, bio je neuništiv dok sam živio u aplikaciji.

Borba za socijalnu pravdu, koju sam živio na Twitteru i Facebooku, bila je poput aplikacije u mom snu. Agresivna signalizacija je izrazito dvodimenzionalni čin. Nema ljudske dubine. Tek kad izađemo iz toga, vidimo svijet kakav jest i ljude kakvi jesu. Onda shvatimo uništenje i ljudsku patnju koju smo prouzročili kad smo bili zarobljeni.

Autor je dostavljač hrane. Pokušava provoditi što manje vremena na društvenim mrežama. Barrett Wilson je pseudonim. Prevedeno s platforme Quillette.

 


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: