Početkom svibnja Bjelovar je odlučio uvesti reda u sustav socijalne pomoći te je pozvao korisnike, oko 200 njih, da dobivenu socijalnu pomoć opravdaju radom za opće dobro. To je dio paketa mjera kojima gradonačelnik Dario Hrebak nastoji racionalizirati korištenje gradskih sredstava.

Od 49 radno sposobnih ili djelomično radno sposobnih koji su pozvani da se oduže gradu radom za opće dobro, što obuhvaća razne jednostavne poslove održavanja zelenih površina, svega četvero se pojavilo na poslu. A uvjet za nastavak dobivanja socijalne pomoći je bilo samo od 30 do 90 radnih sati mjesečno. Ali izgleda da je i to previše.

Socijalna pomoć u Hrvatskoj dobrim dijelom funkcionira kao i sve ostalo, kroz korumpirani sustav. 28 godina poslije Domovinskog rata broj registriranih branitelja raste sve više te sada prelazi brojku od pola milijuna. Odakle dolaze svi ti novi branitelji ako je rat odavno završio i kako ukupni broj branitelja raste sve više? Naravno, radi se o korumpiranom sustavu u kojem se plaćanjem liječničkog "papira" i podmićivanju nekog birokrata u Ministarstvu branitelja ostvaruje nezaslužena korist u obliku raznih financijskih i nefinancijskih beneficija. Isto se događa i u socijalnom sustavu pa najveći dio državnog proračuna odlazi upravo na razne oblike socijalne naknade.

To ne samo da opterećuje državni proračun i stavlja pritisak na porezni sustav da podizanjem poreznih stopa prikuplja sve veća sredstva i tako sabotira gospodarski razvoj, već i onima kojima je socijalna pomoć stvarno potreba umanjuje dobivena financijska sredstva. Upravo "pravi" primatelji socijalne pomoći bi trebali biti ti koji će zahtijevati uvođenje reda u sustav jer korumpirani socijalni paraziti direktno štete onima koji imaju stvarnu potrebu za njom i smanjuju njihov udio socijalnih naknada.

Jednostavna matematika, razdijeliti milijun kuna (karikiram) na deset tisuća ljudi i na pet tisuća ljudi nije isto. Oni koji misle da je socijalna pomoć premala trebali bi krivca tražiti u korumpiranom sustavu koji omogućuje onima koji su sposobni za rad da se prijavljuju kao socijalni slučajevi, a ne tražiti jače oporezivanje gospodarstva i radnika. Gospodarstvo i radnici su iscijeđeni do zadnje lipe i ne podnose ni sadašnju poreznu presiju te tu nema prostora za uzimanje dodatnih financijskih sredstava s ciljem povećavanja socijalnih prava. Jedini način je racionalizacija sustava, borba protiv korupcije, prozivanje onih koji nezasluženo parazitiraju na socijalnoj državi.

Slučaj uvođenja reda u sustav socijalne pomoći u Bjelovaru osim strukturalnih problema otkriva i teorijske nedostatke popularne ideje univerzalnom garantiranom dohotku.

Ideja o univerzalnom garantiranom dohotku počiva na dva temelja; 1) da će takav sustav minimizirati troškove vezane za birokraciju i održavanje kompliciranog sustava dodjele socijalne pomoći i 2) da će ljudi ako im osnovne životne potrebe budu osigurane raditi ono što vole, a time povećati produktivnost kao i ukupni broj radnih sati.

Jednostavna računica otkriva da prvi argument o smanjivanju ukupnih troškova ne drži vodu jer bi čak i u slučaju kada bi se kompletne birokracija vezana za socijalnu državu ukinula, što nije vjerojatno jer bi i tada bio potreban određeni administrativni aparat. Troškovi dovoljno velikog univerzalnog garantiranog dohotka koji bi podmirili osnovne potrebe svih stanovnika daleko premašuju ukupna proračunska sredstva.

Puno je interesantniji drugi argument, koji se ne može provjeriti aritmetički jer počiva na puno psihološko-motivacijskih pretpostavci. On ustvari počiva na dosta naivnoj ideji da ljudi sami od sebe u globalu žele raditi ekonomski korisne stvari te da bi sustav koji počiva samo na motivaciji, osobnim željama i radnim navikama spontano doveo do uravnoteženog gospodarstva. Sloboda u izboru obavljanju gospodarske aktivnosti je nositelj svakog napretka, ali ona je uvijek određena tržišnim faktorima. U tom smislu nije potpuno slobodna jer samo tržište određuje optimalnu ponudu i potražnju, tj. optimalan broj proizvođača nekog proizvoda, trgovaca i kupaca.

Možda se puno više ljudi želi baviti slastičarstvom nego što je to slučaj sada, ali prevelik broj slastičarnica na nekom području će dovesti do pada cijene njihovih usluga i višak ponude će se smanjiti, a to znači da će dio slastičarnica propasti. Inicijalni razlog za otvaranje tih slastičarnica može biti želja i strast za obavljanjem tog posla, ali financijska stvarnost će vrlo brzo eliminirati viškove jer kod preniske cijene i/ili manjka potražnje dio njih jednostavno neće moći osigurati financijska sredstva za život.

Nevidljiva ruka tržišta će tako dovesti do optimalne alokacije resursa, u što spada ne samo materijalni resursi već i nematerijalni resursi kao vrijeme, i određivanje „pravih“ cijena i količina a i optimalnog broja proizvođača/nuditelja usluge i kupaca. Ustvari će se tim mehanizmom uskladiti želje i mogućnosti te će se osigurati ravnomjerno zadovoljenje različitih želja.

Ali želje nikada neće biti jedini faktor određivanja tržišne ravnoteže jer bi to dovelo do prevelikog zadovoljenja jedne želje, ili želja kod jedne skupine osoba, a premalog zadovoljenja drugih želja kod nekih drugih osoba. Kada bi radili samo što želimo jer bi nam dobar dio životnih potreba bio osiguran iz državne blagajne, puno zanimanja ne bi tko imao raditi osim onih koji žele stvoriti određeno bogatstvo. Ali nitko ne može sam obavljati sve djelatnosti potrebne za stvaranje dobara i svaka djelatnost treba radnike. Neke su posebno radno intenzivne i trebaju jako velik broj radnika.

Govorimo o intenzitetu, naravno, o relativnoj visini univerzalnog garantiranog dohotka ovisi kakvi će biti i konačni učinci. Niska razina sigurno ne bi dovela do prije opisanih učinaka na tržište rada, ali potencijalno uvođenje i niskog univerzalnog garantiranog dohotka otvara Pandorinu kutiju.

Živimo u demokraciji, a ljudi se teško odriču već stečenih prava te vrše politički pritisak na zakonodavce da ne ukidaju nikakva stečena prava već ih konstantno povećavaju. U ekonomskoj teoriji i praksi je poznato da se porezi lako uvode, ali jako teško ukidaju ili smanjuju. Jednom oteta sredstva putem poreza se posredstvom proračuna alociraju u neku namjeru, najčešće nekakva „prava“. Kako ljudi u demokratskom procesu ne žele birati političare koji im žele oduzeti stečena prava, tako se i jednom uvedeni porez jednostavno ne može ukinuti jer osigurava sredstva iz kojih se financiraju ta prava.

Zbog toga kažemo da su porezi "ljepljivi" - lako se uvode ali teško "skidaju". Za pretpostaviti je da bi i koncept univerzalnog zajamčenog dohotka djelovao isto te bi relativno samo rastao dok ne bude toliko velik da apsolutno nikakav dodatan financijski prihod nije potreban za osigurati osnovne životne potrebe.

Primjer Bjelovara pokazuje da primatelji socijalne pomoći, što je de facto zajamčeni dohodak, ne žele ni 30 sati mjesečno obavljati fizičke poslove, pa i pod prijetnjom oduzimanja prava na nju. Iz toga možemo zaključiti kakav bi učinak univerzalnog zajamčenog dohotka bio na radne navike, tržište rada i tržišnu ravnotežu ponude i potražnje. Možda ne odmah, ali bi tijekom vremena dovelo do prevelikih neravnoteža koje bi uzrokovale krah samog sustava.

Dosadašnji eksperimenti sa zajamčenim dohotkom nisu obećavajući. Rezultati su uvijek bili u suprotnosti s očekivanjima radilo se o eksperimentu u bogatoj Finskoj ili siromašnoj Indiji. Doduše, sama metodologija eksperimenata je bila jako loša pa se rezultati baš i ne mogu koristiti za neke jače zaključke. Do sada ne postoje dokazi da univerzalni zajamčeni dohodak može dobro funkcionirati.