U 21. stoljeću se u politiku i ekonomiju na široka vrata vratilo pitanje nejednakosti, posebno nakon svjetske gospodarske krize. Iako se nejednakost može promatrati na puno načina, možemo je ugrubo podijeliti u tri skupine: nejednakost u prilikama, nejednakost pred zakonom i nejednakost u rezultatima. Sve nejednakosti su rezultat kombinacije te tri skupine.

Koja je priroda tih nejednakosti i treba li se (u konačnici, može li se uopće) protiv njih boriti?

Ljudi imaju instinktivnu averziju prema nejednakosti, vjerojatno zbog toga što je čovječanstvo većinu svoje prošlosti živjelo u malim lovačko-sakupljačkim zajednicama, a apsolutna solidarnost i dijeljenje resursa je svima povećavalo šanse za preživljavanje. Jednostavno nam je u genetski kod evolucijom usađena velika solidarnost, međutim postoji i iznimka. Istraživanja su pokazala da su ljudi više nego voljni solidarizirati se s „manje sretnima“ kada procjenjuju da je njihov neuspjeh rezultat samo loše sreće i vanjskih prilika na koje oni nisu mogli utjecati, ali ako procijene da je njihov neuspjeh rezultat osobne nesposobnosti i lijenosti, tada ih detektiraju kao „free ridere“, a solidarnost prema njima drastično opada.

Nejednakost je prirodna, no to ne znači da je ne trebamo pokušati umanjiti ili eliminirati u određenim situacijama. Činjenica je da svaki pojedinac ima posebnu mješavinu gena, netko je viši, zgodniji, brži, snažniji itd. Iz te činjenice proizlazi da je nejednakost prirodno stanje. Rađamo se nejednaki, i ne samo nejednaki nego i s različitim boljim i lošijim genetskim karakteristikama. Geni utječu na inteligenciju, što utječe na visinu stečenog obrazovanja i primanja, a istraživanja su pokazala da viši i zgodniji ljudi u prosjeku imaju viša primanja te lakše napreduju u karijeri. Osobe s boljim imunitetom također imaju prednost pred onima sa slabim jer će manje energije, vremena i novca potrošiti na borbu protiv bolesti. Ukratko, samim začećem su nam dodijeljene karte kojima igramo cijeli život, a netko završi s boljim, netko s lošijim kartama. Negirati tu činjenicu nema smisla.

Ne rađaju se svi ni u istim uvjetima. Pod tim mislim na neformalne institucije, kao obitelj, religija, kultura i društvena pravila, te formalne institucije kao vladavina prava, način vladavine, gospodarske institucije, ekonomsko obilje i slične institucije koje su u međudjelovanju te jedne određuju druge i obratno. Zdravorazumski je zaključiti da pojedinac rođen u društvu s dobrim institucijama (npr. zapadna Europa) ima bolje šanse za kvalitetan život od pojedinca rođenog u okruženju s lošim institucijama (npr. Afrika), bez obzira što ovaj drugi možda ima bolje genetske „karte“.
 
Samim rođenjem pojedinci dobiju vrlo različite početne pozicije koje su korijen kasnijih nejednakosti. A tek tada počinje najveći izvor nejednakosti prema većini istraživanja - obiteljski odgoj i okružje.

Istraživanja pokazuju da najveći utjecaj na kognitivni razvoj i životne navike ima upravo obitelj. Iz toga proizlazi da ako želimo minimizirati nejednakosti, moramo ili eliminirati obitelj kao temeljnu društvenu instituciju i primarnu determinantu razvoja ljudske osobe ili minimizirati njen utjecaj.

Tvrdokorni socijalisti i komunisti su to tvrdili kroz povijest (pa i danas) te je bilo pokušaja da se to ostvari. Marksisti tvrde da nukleusna obitelj obnaša ideološku funkciju kapitalizma tj. da obitelj ima funkciju „ideološke kontrole“ te da je nastala zbog potreba kapitalističkog sistema. Prema njima je prvotno društvo bilo uređeno kao jedna široka plemenska obitelj u kojoj nije bilo privatnog vlasništva, a nukleusna obitelj nije postojala, te su društva funkcionirala kao promiskuitetne zajednice bez „privatizacije“ seksualnih partnera. Kao ni seksualni partneri, ni vlasništvo nije bilo privatno, tako da nije postojala klasna struktura i svi su se rađali jednaki.

Prateći današnje lijeve medije, lako se može primijetiti marksistički korijen ideja koje promoviraju, a to je propitkivanje nukleusne obitelji, promoviranje pretjeranog promiskuiteta i bračnih prevara, uporno inzistiranje na neprirodnosti monogamije itd. Trebamo se zauzimati za sve slobode, pa tako i seksualne, ali uporno inzistiranje na poligamiji, romantizacija bračnih prevara, ismijavanje samokontrole (seksualne, financijske i dr.), promoviranje neodgovornosti i općenito perfidno blaćenje moralnosti i obitelji, koji su bili u samom srcu uspona kapitalizma (na kraju krajeva Adam Smith, „otac“ moderne ekonomije i slobodnog tržišta, bio je moralni filozof, a jedno od njegovih kapitalnih dijela je knjiga  „Teorija moralnih osjećaja“). Teorijski, pretaći ideje Marxa, Engelsa i drugih socijalističkih filozofa, ukidanje obitelji i njena zamjena državom je u temeljima socijalizma.

Pitanje utječe li nejednakost na niži gospodarski rast je dugo vremena predmet proučavanja mnogih ekonomista, a još nitko nije došao do jednoznačnog odgovora.

Prema nekim istraživanjima nejednakost zaista smanjuje potencijalni gospodarski rast, ali primarno u zemljama lošeg pravno-ekonomskog okvira. To je i logično jer u takvim zemljama bogatstvo primarno i proizlazi iz kontrole ekstraktivnih institucija u svrhu izvlačenja (čitaj: krađe) bogatstva od stanovništva te takve institucije ne potiču bogaćenje kroz rad i inovacije, već sasvim suprotno, one takvo bogaćenje sabotiraju. Stoga je sasvim jasno da je u uvjetima pravne nesigurnosti i korupcije nejednakost jako negativna društvena pojava koja smanjuje gospodarski rast. I Milton Friedman, jedan od ekonomski najliberalnijih mislilaca, priznao je da bi kada pogleda unazad, Rusiji umjesto savjeta „Privatiziraj, privatiziraj, privatiziraj!“ dao savjet da najprije uredi pravni okvir u kojem suvremeni kapitalizam može funkcionirati tj. osigura sigurnost vlasništva, pravnu zaštitu, vladavinu zakona i poštivanje ugovora. Na nejednakost ne možemo jednako gledati u tranzicijskim, zemljama trećeg svijeta i u razvijenim zemljama sa stabilnim pravnim okvirom.

Margaret Thatcher je u jednom od svojih slavnih govora izjavila da bi socijalisti rado prihvatili da siromašni budu još siromašniji ako bi to značilo da će bogati biti manje bogati i nejednakost biti manja, nego da siromašniji budu manje siromašni ako bi to značilo da će bogati biti bogatiji i nejednakost veća. Ima li u tome istine?

U ljevičarskim tekstovima se može primijetiti da se primarno fokusiraju na samu razliku između bogatih i siromašnih, bez da dublje analiziraju je li rast nejednakosti rezultat sveukupnog rasta, tj. jesu li i koliko siromašni better off, koliko je ta nejednakost rezultat samih navika i sposobnosti i šteti li uopće ta nejednakost samim siromašnima. Nejednakost nema smisla promatrati u globalnim razmjerima jer svaka država ima drugačiji pravni okvir koji određuje prirodu nejednakosti. Nejednakost u Africi nije isto što i nejednakost u SAD-u.

Primarno što bi trebalo promatrati su izvori nejednakosti. Ako je izvor zakonska nejednakost, to je sasvim nedopustivo i pravno okruženje treba sasvim reformirati. Naravno, to podrazumijeva i reformu mnogih drugih institucija osim pravnih, kako formalnih tako i neformalnih. Nejednakost u prilikama je puno kompleksnije pitanje ovisno o tome koliko radikalno u njega ulazimo. Takva nejednakost proizlazi i iz samog obiteljskog okruženja, a nije poželjno eliminirati ili minimizirati utjecaj obitelji samo u ime nejednakosti. Međutim, potrebno je učiniti što više da se pojedinci koji nemaju prednost dobrog obiteljskog okruženja izdignu iz nejednakosti u kojoj su se našli zbog „loše“ obitelji, ali to nikada ne smije ići u smjeru eliminacije utjecaja „dobrih“ obitelji. Od pustih nepotrebnih i štetnih utjecaja socijalne države, to a ne direktna redistribucija bogatstva kroz poreze i socijalnu pomoć, je jedina funkcija koja ima smisla i koja dokazano daje rezultate. Ipak, i za to je efikasnije da se obavlja volonterski i putem dobrotvornih udruga, eventualno uz nekakav mix s državnim politikama npr. u vidu poreznih olakšica za one koji doniraju u takve svrhe, nego da se isključivo obavlja kroz državne institucije. Socijalne politike usmjerene prema ostvarivanju boljih početnih pozicija djeci koja su rođena u „lošim“ obiteljima bi bile puno jeftinije i efikasnije od puke redistribucije u odrasloj dobi. To bi bio svojevrsni kompromis između socijalne države i efikasnog slobodnotržišnog gospodarstva, koji bi uz relativno niske troškove radio i veliku uslugu tržišnoj ekonomiji jer je i poslodavcima u interesu imati kvalificirane, moralne i radišne zaposlenike.

Walter Scheidel, povjesničar sa sveučilišta Stanford, je proučio brojne izvore i povijesne dokumente na temu nejednakosti, sve od kamenog doba, i zaključio da je povijesno nejednakost bila stalni pratitelj civilizacije, a jedini faktori koji su radikalno smanjivali nejednakost su bile velike katastrofe kao epidemije bolesti (Crna kuga je dovela do manjka radne snage u Europi, rasta nadnica i posljedično je vjerojatno odgovorna za slijed događaja koji su doveli do Prve industrijske revolucije) i veliki ratni sukobi. Prema povijesnim podacima takva su razdoblja jedina uspijevala drastično smanjiti nejednakost, a sve politike u tu svrhu su bile neuspješne.
 
Stavimo li današnju nejednakost u povijesni kontekst, možemo zaključiti da današnja prosječna osoba ima bolji standard i kvalitetu života od većine najbogatijih ljudi kroz povijest. Prosječni životni vijek se danas kreće oko 80 godina, rizik od zaraze sa smrtonosnom bolesti je vrlo nizak, prometna povezanost i sloboda kretanja su veće nego ikada u povijesti, smrtnost novorođenčadi i rodilja minimalna...To su sve stvari koje gotovo čitavu povijest ni najbogatiji među bogatima nisu imali. Stoga nije pretjerano za zaključiti da danas prosječna osoba živi bolje od 99.999% bogatih u prošlosti. I tu se krije uzaludnost naganjanja jednakosti. Bitno je da društvo kolektivno napreduje, da prosječni životni uvjeti postaju sve bolji, da razvoj tehnologije omogućava nekada nezamislive stvari, a ne sve to stavljati na kocku radi mita o jednakosti.

Iz svega proizlazi da postoje smo dva načina na koji se ozbiljno može smanjiti nejednakost, a to su: eliminacija nukleusne obiteljikao temeljne društvene institucije ili veliki sukob i epidemija koji bi rezultirali desetcima milijuna izgubljenih života. Ovo drugo je definitivno prevelika cijena za platiti samo u ime jednakosti, a eliminacije monogamne nukleusne obitelji, temeljne društvene institucije koja je i dovela do uspona civilizacije i koncepta privatnog vlasništva, može društvo samo postupno vraćati na prvotni primitivni, nasilni i kratki način života prije nastanka koncepta tradicionalne obitelji.

Borba protiv nejednakosti je skupa igra s neizvjesnim, potencijalno katastrofalnim, rezultatima. Umjesto borbe protiv nejednakosti, puno je praktičnije nastojati osigurati opći društveni napredak i rast. Jednakost pred zakonom je apsolutna nužnost za pravedno i stabilno društvo, jednakost u rezultatima katastrofalna ideja koja ubija ljudsku inicijativu i trud, a jednakost u prilikama je ionako biološki nemoguća iako se mogu i trebaju napraviti određeni koraci da se pomogne onoj djeci koja su inicijalno dobila lošu startnu poziciju, što je puno svrsishodnije od kasnije redistribucije bogatstva od uspješnih prema neuspješnima.