Cijeli svijet je šokiran nakon odluke novog britanskog premijera Borisa Johnsona da traži od kraljice privremenu suspenziju parlamenta, taman za ono vrijeme dovoljno za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Naime, rok za napuštanje EU je 31. listopada, a dogovor između EU i UK još nije postignut. Johnson je pobornik izlaska "pod svaku cijenu" i boji se da bi parlament mogao ponovno zakočiti ili odgoditi izlazak iz EU ako do dogovora između Bruxellesa i Londona ne dođe.

Njegov zahtjev prema kraljici bio je posve formalne prirode, s obzirom da kraljica sluša premijera pa je sasvim očekivano, učinila ono što je Johnson od nje zatražilo. Ovo je slučaj bez presedana u modernoj britanskoj povijesti, kada se premijer koji nije pobijedio na izborima rješava legitimno izabranih predstavnika naroda kako bi povukao vrlo riskantan potez (vjerojatni izlazak iz EU bez dogovora). Ne treba ni spominjati šok zbog činjenice da se to događa u zemlji s iznimno dugom demokratskom tradicijom.

Ali to je po zakonu. Ta mogućnost cijelo vrijeme stoji vladi na raspolaganju, samo se nitko prije njega to nije usudio učiniti. To je boljka monarhije. Iako su današnje monarhije uglavnom samo formalne, demokratski sistem može biti napušten u bilo kojem trenutku.

Johnson se pokazao kao iznimno autoritarna osoba. Došao je na premijersku poziciju nakon ostavke njegove prethodnice Therese May koja nije bila u stanju postići željan dogovor s Bruxellesom. On ne želi proći istu sudbinu, ali njegovi su načini nedemokratski i autoritarni. Kao razlog naveo je stabilnost zemlje, što je vrlo opasno. Potpuno istu stvar učinio je Benito Mussolini, tadašnji premijer Italije, kad je 1925. godine zatražio od kralja raspuštanje parlamenta. I Mussolini je tada govorio o stabilnosti.

Suspenzija talijanskog parlamenta potrajala je dugih 18 godina i znamo do čega je to dovelo i kako je na kraju završilo. Johnson tvrdi da će britanski parlament biti suspendiran samo na 5 tjedana, ali tko jamči da onda neće opet zatražiti produženje zbog očuvanja stabilnosti?

Nije ni čudo da ga američki predsjednik Donald Trump hvali i opisuje kao "velikog i hrabrog državnika". Trump bi i sam volio to napraviti, samo da može. To su neprijatelji vladavine prava i trodiobe vlasti, ljubitelji autokracije. Jako opasni likovi, pogotovo kada dobiju ovakvu moć.

Johnson mi se u prvim danima činio pomalo čak simpatičan, imao je neke planove koje treba podržati. Čak i ako su mu dobre namjere, to se ne radi negiranjem legitimno izabrane narodne vlasti.

Pročitao sam jedan dobar komentar u Financial Timesu. Tamo pozivaju na izvanredne izbore, što bi bilo logično u ovoj situaciji učiniti. Neka Johnson raspiše izbore i neka sa svojim programom, koji bi uključivao izlazak UK iz EU bez dogovora, traži glasove birača. Pa ako pobijedi, volja naroda će se poštivati. Ali ovako se to ne radi. Sad je na parlamentu da izglasa nepovjerenje ovoj vladi i raspiše nove izbore. Samo, veliko je pitanje hoće li zastupnici imati hrabrosti to učiniti.

Britanska demokracija je u rasulu još od Brexita. Zanimljivo je kako malo treba da zemlja s dugom demokratskom praksom padne u toliku moralnu i demokratsku krizu. Nije daleko diktatura, zbilja nije.