Božićno primirje 1914. - priča iz koje možemo puno naučiti

Božićno primirje, koje se prije svega dogodilo između britanskih i njemačkih vojnika duž zapadne fronte u prosincu 1914., događaj je koji službeni udžbenici povijesti "Velikog rata" (Prvog svjetskog rata) izostavljaju, a orvelijanski povjesničari skrivaju od javnosti. Stanley Weintraub je probio tu barijeru šutnje i napisao dirljiv izvještaj o ovom značajnom događaju sastavljajući pisma koja su vojnici s obje strane slali kući, kao i njihove dnevnike. Njegova knjiga nosi naslov "Tiha noć: priča o božićnom primirju iz Prvog svjetskog rata". Knjiga sadrži mnoge slike stvarnih događaja, prikazujući kako se suprotstavljene snage miješaju i zajedno slave prvi ratni Božić. Ova izvanredna priča počinje se odvijati, prema Weintraubu, ujutro 19. prosinca 1914.:

Poručnik Geoffrey Heinekey, novi u 2. kraljevskoj postrojbi Westminister Rifles, napisao je u pismu svojoj majci: 'Dogodila se najneobičnija stvar. [...] Neki Nijemci su izašli iz bunkera, podigli ruke u zrak i krenuli po neke od svojih ranjenika. Zatim smo i sami odmah izašli iz svojih rovova i počeli dovoditi svoje ranjenike. Nijemci su nas tada pozvali k sebi i dosta nas je prišlo i razgovaralo s njima, a oni su nam pomogli da pokapamo naše mrtve. To je trajalo cijelo jutro i razgovarao sam s nekoliko Nijemaca. Moram reći da se doimaju vrlo fini. [...] Izgledalo je previše ironično za riječima opisati. Tamo smo noć prije vodili strašnu bitku. Jutro poslije, mi smo pušili njihove cigarete, a oni naše.'

Zapovjednici pokušali zabraniti druženje

Weintraub izvještava da su Francuzi i Belgijci drugačije reagirali na rat i s više emocija nego Britanci. Rat se odvijao na njihovoj zemlji i "Francuzi su živjeli u atmosferi revanša od 1870. godine, kada su Prusi zauzeli Alsace i Lorraine" u ratu koji su objavili Francuzi. Britanski i njemački vojnici, međutim, nisu vidjeli mnogo smisla u ratu, a na kraju krajeva, britanski kralj i njemački kajzer bili su unuci kraljice Viktorije. Zašto bi Nijemci i Britanci ratovali, ili se mrzili, jer je kraljevski par iz Austrije ubio srpski atentator? Međutim, do prosinca 1914. stotine tisuća vojnika je ubijeno, ranjeno ili nestalo od početka rata u kolovozu.

Procjenjuje se da je preko osamdeset tisuća mladih Nijemaca prije rata otišlo u Englesku kako bi se zaposlili na poslovima konobara, kuhara i taksista, a mnogi su vrlo dobro govorili engleski. Čini se da su Nijemci bili pokretači ovog poteza prema primirju. Toliko se razmjena dogodilo na svim linijama u vrijeme kada se približavao Badnjak da je brigadni general G. T. Forrestier-Walker izdao direktivu kojom se zabranjuje bratimljenje:

"Budući da obeshrabruje moral kod zapovjednika i uništava napadački duh u svim redovima [...] prijateljski odnos s neprijateljem, neslužbena primirja i razmjena duhana i drugih udobnosti, koliko god bili primamljivi i povremeno zabavni, apsolutno su zabranjeni."

Kasnije su izdane stroge zapovijedi da bi svako bratimljenje rezultiralo vojnim sudom. Većina iskusnih njemačkih vojnika poslana je na rusku frontu, dok su mlađi i pomalo neobučeni Nijemci, koji su prvi unovačeni, ili se brzo prijavili kao dragovoljci, poslani na zapadnu frontu početkom rata. Isto tako, u Engleskoj su se mladići požurili pridružiti ratu radi osobne slave za koju su mislili da bi mogli postići, a mnogi su se bojali da bi rat mogao završiti prije nego što uspiju doći na frontu. Nisu imali pojma da će ovaj rat postati rat iscrpljivanja i regrutacije niti da će postaviti trend za cijelo 20. stoljeće, najkrvavije u povijesti, koje je postalo poznato kao Stoljeće rata i blagostanja.

Vojnici se oglušili na zapovijedi

Kako je pala noć na Badnjak, britanski vojnici primijetili su Nijemce kako postavljaju mala božićna drvca zajedno sa svijećama na vrh svojih rovova i mnogi su počeli vikati na engleskom: "Ne pucamo ako vi ne pucate." Pucanje je prestalo duž mnogo milja rovova i Britanci su počeli primjećivati ​​da Nijemci izlaze iz rovova prema Britancima, koji su im odgovorili izlaskom u susret. Vojnici su se pomiješali na ničijoj zemlji i ubrzo su počeli mijenjati čokolade za cigarete i razne novinske izvještaje o ratu koji su sadržavali propagandu iz njihovih domovina. Mnogi su časnici sa svake strane pokušali spriječiti taj događaj, ali vojnici su zanemarili rizik vojnog suda ili strijeljanja.

Neki od sastanaka opisanih u dnevnicima bili su između Anglo-Sasa i njemačkih Sasa, a Nijemci su se šalili da bi se trebali udružiti i boriti zajedno protiv Prusa. Ogromna količina bratimljenja, ili možda samo božićni duh, odvratila je časnike od akcije i mnogi od njih su počeli izlaziti na ničiju zemlju i izmjenjivati ​​božićne čestitke sa svojim suprotstavljenim časnicima. Svaka je strana pomogla pokapati mrtve i skloniti ranjene drugoj strani, tako da je do božićnog jutra postojala velika otvorena površina široka otprilike kao dva nogometna igrališta koja je razdvajala suprotne rovove. Vojnici su se ponovno pojavili na božićno jutro i počeli pjevati božićne pjesme, posebno "Tihu noć". Zajedno su recitirali 23. psalam i igrali nogomet. Opet su razmijenjeni božićni darovi i otvorena jela pripremljena uz prisustvo protivničkih snaga. Weintraub citira zapažanje jednog vojnika o tom događaju: "Nikad prije... nisam bio tako oštro svjestan ludila rata."

Prva službena britanska povijest rata izašla je 1926. i naznačila je da je božićno primirje vrlo beznačajna stvar u kojoj je uključeno samo nekoliko ljudi. Međutim, Weintraub navodi:

Tijekom rasprave u Donjem domu britanskog parlamenta 31. ožujka 1930., Sir H. Kinglsey Wood, ministar koji je bio časnik "u prednjim rovovima" na Božić 1914., prisjetio se da je "sudjelovao u onome što je bilo dobro poznato u to vrijeme kao primirje. Prešli smo ispred rovova i rukovali se s mnogim našim njemačkim neprijateljima. Veliki broj ljudi [sada] misli da smo učinili nešto što je bilo ponižavajuće." Odbijajući to pretpostaviti, nastavio je: "Činjenica je da smo to učinili, a ja sam tada došao do zaključka, da smo bili prepušteni sami sebi, nikada više ne bi bilo ispaljenog metka. Primirje je trajalo dva tjedna. Bili smo u prijateljskim odnosima i samo je činjenica da su nas kontrolirali drugi učinila da ponovno počnemo pucati jedni na druge." Za nastavak rata okrivio je "stisak političkog sustava koji je bio loš, a ja i drugi koji smo tada bili tamo odlučili smo da se nikad ne odmorimo dok ne vidimo možemo li to promijeniti." Ali nisu mogli.

Što ako...?

Posljednje poglavlje Weintraubove knjige naslovljeno je "Što ako...?" To je izmišljena povijest u svom najboljem izdanju gdje on iznosi kako bi, kako vjeruje, izgledao ostatak 20. stoljeća da su vojnici uspjeli božićnim primirjem 1914. zaustavili rat u tom trenutku. Kao i mnogi drugi povjesničari, on vjeruje da s ranim završetkom rata u prosincu 1914. vjerojatno ne bi bilo ni ruske revolucije, ni komunističkih država, ni Lenjina ni Staljina. Nadalje, ne bi bilo "pokvarenog" mira nametnutog Njemačkoj Versailleskim ugovorom, pa stoga ni Hitlera, ni nacizma, ni Drugog svjetskog rata. S ranim završetkom 1. svjetskog rata ne bi bilo ulaska Amerike u europski rat i Amerika bi možda imala priliku ostati ili se vratiti kao republika umjesto da se kreće prema Drugom svjetskom ratu, "hladnom" ratu (Koreja i Vijetnam ), i sadašnjem statusu svjetskog nasilnika.

Weintraub navodi:

Franklin D. Roosevelt, samo opskurni pomoćnik tajnika mornarice - flote koja nikamo vojno ne ide - vratio bi se dosadnoj odvjetničkoj praksi i nikada ne bi bio gubitnički, ali privlačan potpredsjednički kandidat 1920. To je uloga koju je zaradio zahvaljujući vidljivosti u 1. svjetskom ratu. Wilson, koji ne bi vodio kampanju za ponovni izbor 1916. na platformi da je držao Ameriku dalje od rata, izgubio bi (pobijedio je samo tijesno) od moćnog novog republikanskog predsjednika, Charlesa Evansa Hughesa.

Također navodi još jedan rezultat ranog mira:

Njemačka bi u miru, a ne u ratu, postala dominantna nacija u Europi, možda i u svijetu, konkurencija Americi koja se sporije budi, i sve ambicioznijem i militantnijem Japanu. Ne bi se pojavila nikakva Wilsonova Liga naroda. [...] Ipak, relativno benigni, njemački vođen, Commonwealth Europe mogao se razviti desetljećima ranije od Europske unije pod vodstvom država koje nisu uništene u ratu ili nakon njega.

Mnogi čelnici Britanskog Carstva vidjeli su novu nacionalističku Njemačku (od 1870. do 1871.) kao prijetnju britanskoj globalnoj trgovini, posebno s novom njemačkom mornaricom. Ideju da je ekonomija odigrala veliku ulogu u uzrocima rata potvrdio je američki predsjednik Woodrow Wilson nakon rata u govoru u kojem je dao svoju ocjenu pravog uzroka rata. Vodio je kampanju u St. Louisu, Missouri, u rujnu 1919., pokušavajući pridobiti američki Senat da odobri Versailleski sporazum i pritom izjavio:

"Zašto, moji sugrađani, postoji [netko] tko ne zna da je sjeme rata u suvremenom svijetu industrijsko i trgovačko rivalstvo? … Ovaj rat, u svom početku, bio je trgovinski i industrijski rat. Nije to bio politički rat."

Austrijski ekonomist Ludwig von Mises zagovarao je odvajanje države od gospodarstva, što bi po njemu bilo jamstvo međunarodnog mira jer nijedan gospodarski subjekt ne bi mogao radi vlastitih interesa utjecati na vladu da pokrene diplomatske sukobe s drugim vladama:

"Trajni mir moguć je samo u uvjetima savršenog slobodnog tržišta, do sada nikad i nigdje u potpunosti isprobanog ili postignutog. U takvom Jeffersonovom svijetu nesputane tržišne ekonomije opseg državnih aktivnosti ograničen je na zaštitu života, zdravlja i imovine građana od nasilja ili prijevare.

Svi zagovornici svemoguće vlade zajedno ne mogu poništiti činjenicu da postoji samo jedan sustav koji generira trajni mir: slobodna tržišna ekonomija. Državna kontrola uvijek vodi ka ekonomskom nacionalizmu i tako rezultira međunarodnim sukobima."

(iz knjige Mises: "Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata" - 1944)

U Prvom svjetskom ratu poginulo je više od 10 milijuna vojnika. Weintruab piše:

Za mnoge bi kraj rata i neuspjeh kasnijeg mira potvrdili božićno primirje kao jedinu smislenu epizodu u apokalipsi. Pobilo je ratoborne slogane i sugeriralo da su ljudi koji se bore i često ginu, kao i obično, zastupnici vlada i pitanja koja nemaju mnogo veze s njihovim svakodnevnim životom. Kao svijeća zapaljena u tami Flandrije, primirje je kratko zatreperilo i opstalo samo u memoarima, pismima, pjesmi, drami i priči.

Članak je originalno objavljen na stranicama Mises instituta.
O autoru: John V. Denson je odvjetnik iz Alabame, profesor povijesti i prava na Mises institutu i autor knjige "Stoljeće rata: Lincoln, Wilson i Roosevelt".