Bruno Leoni i njegova kritika inflacije propisa danas su relevantniji no ikad

Nakon što su Musolini i Hitler poraženi u Drugom svjetskom ratu, većina Europljana je bila sigurna kako je borba za slobodu gotova. Međutim, talijanski odvjetnik i sveučilišni profesor u Paviji Bruno Leoni nije dijelio to mišljenje. Ovaj strastveni liberal, borac za osobne slobode shvatio je da nova borba tek počinje, i to ona protiv inflacije loših zakona. Ovaj čovjek je još prije 60 godina shvatio da moderno zakonodavstvo polako vodi prema ropstvu jer svakim nepotrebnim zakonom oduzima se dio ljudske slobode.

Još u ratu Leoni se dao na raspolaganje saveznicima, radeći za Engleze iza Musolinijevih leđa pa je sudjelovao u akciji spašavanja engleskih vojnika iz talijanskih zatvora. Nakon rata, osniva list "Il Politico" u kojem je dugo bio i glavni urednik te kolumnist. Bio je učenik Austrijske škole ekonomske misli, divio se Ludwigu von Misesu pa je ubrzo svoju struku - pravo - počeo obrađivati na ekonomski način. Uz Richarda Posnera Leoni se smatra ocem škole "Pravo i ekonomija", odnosno obrađivanja zakona kroz njihovu ekonomsku učinkovitost. Sprijateljio se s Friedrichom Hayekom, ušao je u Mont Pelerin Society, elitno društvo ekonomista, filozofa, biznismena, pravnika i povjesničara koji su se zalagali za osobne i ekonomske slobode. Godine 1967. bio je izabran za predsjednika tog društva, no te je godine tragično preminuo.



Ubio ga je njegov zaposlenik kojeg je uhvatio da krade novac. Kad mu je zaprijetio da će ga prijaviti, ovaj ga je pretukao nasmrt. Bila je to prerana smrt za intelektualca u naponu produktivnosti (54 godine).

Leonijevo najpoznatije djelo je knjiga "Sloboda i pravo" (Freedom and the Law) koja je danas podjednako relevantna i za ekonomiste i za pravnike. Pravno sveučilište George Mason objavilo je nedavno znanstveni rad o Leonijevom značaju za današnju zakonsku praksu.



Kako piše Alberto Mingardi, Leoni je vidio osnovnu razliku u razumijevanju slobode između anglo-saksona, koji nikada nisu koketirali s totalitarizmom, i kontinentalnih Europljana. To se, po Leoniju, može preslikati i na razlike između tradicije anglosaksonskog "common lawa", s jedne strane, i kontinentalnog, rimskog zakonskog pristupa.

Liberalni teoretičari kroz povijest su opetovano tvrdili da bi zakoni trebali biti opći, apstraktni, univerzalno primjenjivi i zapisani, kako bi ih svi pojedinci mogli shvatiti. Slobodni smo kad su svi podložni istom zakonu. Svakako, kako je napisao Leoni, opća pravila - "pisani zakoni" - "bolji su od naglih naredbi i nepredvidljivih odredaba tiranina".

Ali parlamenti i regulatorna tijela donose te zakone. Može li nam to očuvati slobodu i pravnu sigurnost? Formalni se postupci potvrđuju, ali zakonske odredbe koje ulaze u privatni i gospodarski život sve su češće i država na taj način sve više oduzima osobne slobode građanima. Zakonodavna tehnika je poboljšana, a broj znanstvenika i praktičara zakona rasla je eksponencijalno. No ne uživamo više pravne sigurnosti nego u 18. ili 19. stoljeću. U mnogim slučajevima, zapravo je suprotno. Što je više zakona, propisa - manje smo sigurni, a veća je vjerojatnost da ćemo biti "s one strane zakona" čak i ako pazimo da ne činimo nikakvu štetu drugima.

Razmišljajući o neobičnim režimima protiv kojih se borio tijekom rata, Leoni je shvatio da je zakonodavstvo na neki način analogno središnjem planiranju. Središnji planeri oblikuju proizvodnju u gospodarstvu izravnim dodjeljivanjem proizvodnje. Zakonodavci pokušavaju planirati ekonomski život mijenjanjem pravila igre kako bi omogućili pojedincima da lakše pobijede gospodarsku konkurenciju. Središnje planiranje je diskreditirano komunizmom. Ali zakonodavstvo, njegov pravosudni surogat, ostaje. Suvremena regulatorna tijela provode zakone koji su možda bili izrađeni prema savršeno definiranim postupcima, ali oni nastoje zapovijedati gospodarskim resursima.

Stoga vladavina zakona tako zamišljena nije ništa drugo nego vladavina ljudi pod drugim imenom. Stotinu godina prije Leonija, britanski filozof Herbert Spencer napisao je da "prevladavanje zakonodavstva" proizvodi vladavinu birokrata. Birokratizam je, tvrdio je Spencer, spor, neprilagodljiv i ekstravagantan - što je prikladan opis za većinu današnjih vlada.

Leoni je istaknuo da se može donijeti dobar zakon - ali, kao i za svaki dobar proizvod, njegovo donošenje ne može biti povjereno središnjim planerima. Alternativa ovom top-down, centralno planiranom pristupu bio je engleski zakonik. Nije savršen, jer je zakon ljudski proizvod. Međutim, zakon koji donosi sud, napravio je jedan presedan u isto vrijeme, omogućio "neku veliku, kontinuiranu i uglavnom spontanu suradnju između sudaca kako bi otkrili što je volja naroda u nizu definitivnih slučajeva - suradnja koja se u mnogočemu može usporediti s onima koje postoje među svim sudionicima na slobodnom tržištu".

Razlika između zakonodavstva i starog engleskog "common" zakonika u osnovi je da je ovaj drugi izgrađen na boljem procesu učenja od prvog.

Učenje za zakonodavce je teško, jer je njihovo zakonodavstvo proces izgradnje političkog konsenzusa. Zakonodavci stvaraju i mijenjaju zakone, ovisno o pritisku koji dolazi iz njihovih izbornih jedinica. Na taj način oni pretvaraju zakon u nešto što ne bi trebao biti. "Pisani" zakoni, tvrdi Leoni, dopuštali su samo "kratkotrajnu pravnu sigurnost". Svjedočimo ludoj žurbi da vlada "nešto učini" u bilo kojem glavnom gradu nakon krize, skandala ili u nekoj drugoj prilici. Svakom prigodom zakonodavci žurno pišu i prepravljaju zakone, često bez obzira na to jesu li postojeći zakoni raskrinkani kao loši ili su primjereni kažnjavanju onih koji su možda prekršili zakon.

Sigurnost zakona, tvrdi Leoni, dolazi samo iz procesa koji daje prioritet prošlosti u odnosu sadašnjost. Teret dokaza je na ramenima reformatora. Nove norme po svojoj prirodi potkopavaju povjerenje u postojeći skup pravila. Stoga bi im trebala postojati potražnja. No, ovaj zahtjev se ne bi trebao odmah pretvoriti u nove zakone kada poslovna ili potrošačka skupina "snima" donositelja odluka. Sudsko zakonodavstvo naposljetku je filtriralo neprekidnu potražnju za političkim djelovanjem, dijelom zato što je zakonom propisana stvarna mogućnost ograničena na stvarne slučajeve i kontroverze, a ne na moguće ili hipotetske. Zakon je i dalje akcijski balans, ali ne bi trebao biti uravnotežen između zakonodavaca i skupina s posebnim interesima.

To je ono što je Bruno Leoni shvatio u borbi protiv pravne vlasti svoje zemlje u Drugom svjetskom ratu. Za Leonija, sloboda se sastoji od održavanja života ljudi i resursa dalje od političke sfere što je više moguće. Zakon bi trebao filtrirati, a ne olakšati, tendenciju ka punoj politizaciji ljudskog života koja je bila tako očita u 20. stoljeću. Razmišljajući o neprekidnoj proizvodnji normi koje poduzima Europska unija, nacionalni parlamenti i regulatorna tijela, njegova je lekcija danas možda pravodobnija nego ikad, piše Mingardi, direktor talijanskog Instituta "Bruno Leoni".