Što je ʼcancel cultureʼ i postoji li u Hrvatskoj?

U sklopu kulturološkog rata između ekstremista na lijevoj i desnoj strani ideološkog spektra u SAD-u često se spominje "cancel culture". Što je "cancel culture" ili na hrvatskom "kultura otkazivanja"? Evo što kaže Urban Dictionary:

"Želja da se skloni osobu ili skupinu s društvenih mreža. Karakterizira je odgovor nekoj osobi kada se dokaže da je u krivu. Pozivat će njene pratitelje da prijave račun osobe ili skupine umjesto da diskutiraju o kritici ili pokažu dokaze zašto je kritika pogrešna. Narcisisti čine većinu ljudi koji sudjeluju u kulturi otkazivanja, a pridružuju im se i neodrasle osobe."

Ta kultura otkazivanja veže se uglavnom za krajnju ljevicu, osobito za studente koji na Twitteru love desničare i onda ih prijavljuju zbog tvitova koji mogu i ne moraju biti zlonamjerni prema nekoj manjinskoj skupini koju ljevičari smatraju zaštićenom. Kultura otkazivanja je poprimila još veće razmjere kad su Facebook i Twitter uklonili račune mnogih desničarskih skupina sa svojih platformi pod izgovorom da krše njihova pravila korištenja i šire mržnju. Slično se događa i na Youtubeu, a PayPal je nedavno uklonio račune svih skupina i pojedinaca koje se povezuje s poticanjem na nasilje, uključujući i antifašiste.

Desničari su, međutim, uvjereni da se na taj način pokušava njima oduzeti slobodu govora i deplatformirati ih kako ne bi mogli širiti svoje ideje i argumente. Oni, po običaju, vjeruju da su se sve velike korporacije i vlade urotile protiv njih.

U Hrvatskoj su pobornici krajnje desnice (uključujući i one koji se predstavljaju kao liberali) pokušali prenijeti tu priču o "cancel" kulturi u našu zemlju pa su također za sve okrivili "ekstremnu ljevicu". Možda nisu dovoljno razmislili, jer da jesu, shvatili bi da se kultura otkazivanja u Hrvatskoj već provodi, ali ne provodi ju nikakva ekstremna ljevica.

Na primjer, kada ultrakonzervativna udruga Vigilare podigne tužbu protiv Matije Babića zbog vrijeđanja katoličkih osjećaja, nije li to pravi primjer kulture otkazivanja? Ili još bolje, kad ekipa okupljena oko stranice "Urbana desnica" organizira prijavljivanje nekog bosanskohercegovačkog youtubera s 2.000 fanova i onda par dana slave što su uspjeli nagovoriti Youtube da skine njegov video. Ne samo to, prijavili su ga i policiji u Hrvatskoj i BiH te se poslije hvalili kad je čovjek odveden na ispitivanje. Zbog čega? Zbog videa u kojem je iznio svoj stav.

Zar to nisu baš klasični primjeri te vaše "cancel" kulture, gospodo? Ili ono kad gostujući komentator na Liberalu napiše stručni povijesni tekst i onda udruge branitelja šalju pisma žaleći se njegovom poslodavcu i traže da mu da otkaz jer je uvrijedio njihove "domoljubne" osjećaje? Nije li to klasični primjer baš "cancel" kulture po definiciji?

Pokušavam se sjetiti nekog primjera u Hrvatskoj gdje je ljevica radila nešto slično i uspio sam se sjetiti samo onog slučaja kad su antifašistice s nekog nepoznatog feminističkog portala pisale poslodavcima ekonomistice Vedrane Pribičević i žalile se na jedan njen komentar. Dakle, postoje takvi primjeri i na ljevici, ali daleko su rjeđi i bezazleniji od onih koji dolaze s desnice. Zamislite da neki utjecajniji čovjek napiše da je Hrvatska imala građanski rat 1991. ili bilo što što nije u skladu sa službenim narativom o ratu, Vukovaru i braniteljima. Bilo kakvu kritiku koja čak i ne mora biti točna, ali u slobodnom društvu imamo pravo i biti u krivu, zar ne? Ili bismo barem trebali imati to pravo.

Poanta je da kultura otkazivanja nije lijep ni dobar način borbe s neistomišljenicima. Kao što kaže urban dictionary, takvom rabotom bave se uglavnom nezrele osobe. Ali moramo biti objektivni pa priznati da se njome ne bavi samo i isključivo ekstremna ljevica. Takvih drukera i zgubidana ima na obje strane spektra, a političari koji vide zlo samo na jednoj strani možda bi trebali razmisliti o svojoj "poziciji centra".