Cazinska buna 1950.: Kolektivizacija sela u Jugoslaviji naišla na oružani otpor

7.10.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Cazinska buna 1950.: Kolektivizacija sela u Jugoslaviji naišla na oružani otpor


PIŠE Mario Nakić

Kolektivizacija poljoprivrednih imanja sastavni je dio socijalističke ekonomske politike. Ona podrazumijeva prisilni otkup koji državna tijela provode svega što je seljak dužan proizvesti. Proizlazi iz ideje da zemlja i stoka nisu u vlasništvu seljaka nego društva, pa stoga seljaci nemaju pravo niti prodavati ono što proizvedu kako bi oni htjeli. Državni organi određuju otkupnu cijenu i minimalne količine dobara koje seljaci moraju proizvesti. Ukoliko proizvede više od minimalne propisane količine, recimo, pšenice, seljak ne smije zadržati taj višak sebi niti ga prodati na tržištu nikome osim državi - opet po uvjetima koje državna vlast odredi. Ukoliko, pak, proizvede manje od propisane količine, ide u zatvor.

Osim ekonomske ideje po kojoj socijalisti ozbiljno vjeruju da će takvim otkupom država smanjiti siromaštvo i pravedno preraspodijeliti sva dobra građanima, iza kolektivizacije sela leže i dublji ideološki razlozi. Na taj su se način komunisti obračunavali s imućnim seljacima ("kulacima") čineći ih siromašnima.

Takav pristup poljoprivredi nailazio je u pravilu na veliki otpor na selima u svakoj državi gdje je primijenjen, a posljedično je dovodio do masovnih kažnjavanja, otvaranja posebnih koncentracijskih logora za tu svrhu te u konačnici do masovnih gladi i nestašica najosnovnijih namirnica. Bez obzira na sve navedeno, najveći marksistički vođe poput Staljina, Maa i Castra, bili su vrlo uporni u svome naumu da se kolektivizacija mora dosljedno provoditi.

Malo je poznato, međutim, da je ovaj neslavni pristup poljoprivrednom gospodarstvu pokušan i u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos "agrarnoj reformi" (kako su jugoslavenski komunisti nazivali tu otimačinu), poljoprivredna proizvodnja u novoj Jugoslaviji do 1950. nije uspjela postići ni polovinu one iz Kraljevine Jugoslavije. Iznenađenje - rezultati marksizma u praksi nisu bili onakvi kako prosječni marksisti vjeruju da će biti.

Još je manje poznato da su se seljaci u okolici Cazina pobunili protiv nepravde i pokrenuli oružani prosvjed protiv države u kojem je sudjelovalo oko 1.000 ljudi. Jugoslavenski mediji o toj buni nisu ništa izvještavali, o ovoj neslavnoj epizodi se nije učilo ništa u školama (mislim da se ne uči ni danas), budući da socijalistička povijest, pogotovo ona o vremenu druga Tita, ne smije biti okaljana nikakvim crnim događajima. A Cazinska buna je upravo to bila.

O njoj se počelo javno govoriti tek 1991. kad je slovenska povjesničarka Vera Kržišnik-Bukić napisala knjigu "Cazinska buna 1950." koju je temeljila na rijetkim pisanim tragovima, dokumentima i svjedočenjima živih sudionika.

Ukratko, seljaci su krajem 1940-ih živjeli sve gore. Uslijed ubrzane industrijalizacije svatko tko je dobio priliku, preselio se u grad. Na selima su ostali živjeti uglavnom oni koji su posjedovali više zemlje i stoke, a ljudi su navikli da žive od onoga što su sami uzgojili.

I onda im je uletjela država. Kolektivizaciju u Jugoslaviji provodili su zaposlenici tajne komunističke policije OZNA-e (odnosno UDBA-e). Provjeravali su točno tko koliko proizvodi, a one koji su varali i zadržavali nešto za sebe, odvodili su u zatvor. Državni su službenici bili potkupljivi pa su se pojedinci s njima često uspjeli nagoditi. Ali to nije mogao svatko. Državne otkupne cijene bile su smiješno niske, tako da su seljaci unatoč vrijednom radu jedva preživljavali. Mile Devrnja i Milan Božić, članovi Saveza komunista i partizanski prvoborci iz okolice Cazina okupili su zainteresirane iz svoga kraja te aktivno pripremali ustanak protiv države.

Sastanci koji su prethodili samoj buni bili su javni i na njima je svatko iznosio svoje mišljenje i prijedloge. Autorica Kržišnik-Bukić piše kako postoje dokumenti koji pokazuju da je državna i lokalna vlast dugo znala za pripremu ustanka, ali nije ništa učinila da ga spriječi. Konačno, ujutro 6. svibnja 1950. godine, seljaci su krenuli prosvjedovati u Cazin. Ali tamo ih je dočekala policija s kojom su se zaratili pa je došla i vojska.

Pobuna je trajala jedan dan i ugušena je u krvi. Ustanici, koje su činili muslimani (Bošnjaci) i Srbi, ostvarili su nadzor nad svim državnim uredima u Cazinu i policijom, ali onda se uključila JNA koja je poslala garnizon tenkova iz Banjaluke. Vojnici su ubili više od 10 pobunjenika tijekom borbe, a još 15-ak ih je strijeljano netom nakon borbe. Danas se barata podatkom da je tijekom i nakon pobune poginulo 37 seljaka.

Uslijedila su masovna uhićenja. Oko 200 ljudi je sljedećih dana uhićeno i kažnjeni su dužim zatvorskim kaznama na ubrzanom suđenju u Cazinu i Slunju. Još 700 ljudi prisilno je preseljeno u Srbac.

Domaći mediji prikrivali su ovaj događaj koliko god su mogli, a na suđenju pobunjenicima isticao se kontrarevolucionarni karakter ustanka. Zanimljivo, negdje u isto vrijeme pobunili su se i stanovnici Korduna, no oni su puno bolje prošli jer su u sklopu svojih prosvjeda isticali komunistički i revolucionarni duh. Cazinski pobunjenici proglašeni su ustašama, domobranima i četnicima, odnosno protudržavnim elementima, te im se pokušalo nametnuti nacionalističke razloge za pobunu.

Nakon što se Zapadom proširila vijest o ovom događaju, Cazin su posjetila dva britanska obavještajca da provjere što se zapravo događa. Konstatirali su kako je stanje na jugoslavenskom selu neizdrživo i da su seljaci prisiljeni prodavati po smiješno niskim cijenama, na primjer za jednu kravu država im je platila iznos za koji se može kupiti jedan par cipela. To je dovelo do velikog iseljavanja, pa tako Kržišnik-Bukić piše kako je veliki broj mještana bosanskih sela predao zahtjeve za emigraciju u Australiju, Ameriku itd.

Ne znam kad je točno jugoslavenska vlast odustala od ove sulude ideje, ali desetljećima kasnije država je smanjila kontrolu nad poljoprivrednom proizvodnjom. Tijekom 1970-ih i 1980-ih poljoprivrednici su organizirani kroz seoske zadruge i dalje radili za državu, ali su na ograničenom imanju ipak mogli stvarati viškove i njih prodavati na slobodnom tržištu koje nitko nije provjeravao - ako se nisu zamjerili nekom nižerangiranom političaru u lokalnom odboru Saveza komunista.

 

Sviđa ti se članak? Podrži rad kolumnista Liberala!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: BORNA BJEDOV

Kako u isto vrijeme pomoći ljudima kada financijski posrnu da ne padnu na dno i motivirati ih da ne ostanu doživotno ovisni o državnoj pomoći?

Negativni porez na dohodak - staro rješenje za vječni problem

Ekonomija

PIŠE: HRVOJE MARKOVIĆ

Često čujemo zahtjeve za nacionalizaciju bankarskog sektora zato što strani vlasnici banaka iznose dobit iz Hrvatske. Kako bi bilo da su te banke u državnom vlasništvu?

Kako bi bilo da su banke u Hrvatskoj državne?

Ljudska prava

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Problem sa zaštićenim najmoprimcima u Hrvatskoj puno je širi. Država je zakazala u zaštiti privatnog vlasništva.

Tko je kriv što ljudi ne mogu koristiti vlastite nekretnine?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stjepan Radić se okreće u grobu, ali on više ionako nije ikona za vodstvo HSS-a. Njihove su ikone sada oni koji su protjerivali i zatvarali HSS-ovce.

Beljak se slaže s HDZ-om: Hrvatsku je uništio neoliberalizam!

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Francuska svejedno uvodi porez za najveće tehnološke gigante na svojoj nacionalnoj razini, a isto će učiniti i Španjolska. Koliko je to dobra ideja?

Irska i skandinavske zemlje nisu dozvolile uvođenje novog poreza na razini EU. Evo zašto je to važno...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Frankovićeva izjava da će zabraniti prodaju na gradskoj površini ako netko ponudi više od Grada vrlo je jasna poruka privatnom sektoru koji Grad Dubrovnik vidi kao svoju konkurenciju.

Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom

Zanimljivosti

PIŠE: LIBERAL.HR

Povod je bio Trumpov tvit, a Greenpeace sada tvrdi da Patrick Moore nije bio njihov osnivač iako su još donedavno imali njegovo ime na popisu osnivača.

Greenpeace optužio jednoga od svojih osnivača da je ʼkupljenʼ jer je kritizirao Green New Deal

Politika

PIŠE: JERKO MARKOVINA

Ministrica koja godinama postavlja suluda pravila zbog kojih mnogi poduzetnici nisu mogli povući novac iz EU fondova, sada ne prolazi državna pravila. Fali joj jedan papir.

Ministricu stigla njena karma. Trebamo li stvarno imati razumijevanja za tu isteklu vozačku?

Politika

PIŠE: DAVOR NAĐI

Ministar rada i mirovinskog sustava je dao dvije prilično nesuvisle izjave u kojima pobija sam sebe.

Pavić: Vlada ne može dekretom odrediti plaću od 7.500 kn, ali može od 3.000 kn

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

U županiji s tolikom koncentracijom uhljeba, održavanje demokratskih izbora nema smisla.

U Ličko-senjskoj županiji dvije trećine zaposlenih je uhljebljeno u javnom sektoru. Izbori su besmisleni.

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usprkos optužbama nekih bivših zaposlenica kako tvrtka diskriminira žene, istraživanje je pokazalo da su muškarci bili godinama slabije plaćeni od ljepšeg spola.

Seksizam u Googleu: Istražili optužbe da plaćaju žene slabije pa došli do iznenađujućeg zaključka

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska dobrim dijelom živi od turizma, ali u medijima se svake godine ponavljaju isti mitovi o štetnosti koje turizam sa sobom nosi.

Razbijanje standardnih hrvatskih mitova o turizmu

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: