Ne, ovo nije članak o divljanju cijena pretplate, iako bih bio moderan i "u trendu" da to napravim. Ovo je lekcija iz osnova ekonomije za novinare Hanza medije.

To je inače korporacija koja je veći dio svoga kapitala stvorila goneći umirovljenike i siromašne građane koji nisu mogli plaćati RTV pristojbu. Sada njeni novinari, mahom neliječeni marksisti, imaju posebni fetiš na cijene.

Jako ih pogađaju cijene na tržištu, posebno one u kafićima jer, razumljivo, novinari ne mogu bez kafića. Ovo je naslov današnjeg članka iz Marksističke Dalmacije koji potpisuje Stanislav Soldo, Hanzin korporativni stručnjak za cijene pića:

Otkrit ću vam tajnu koju novinari ne znaju: cijena na tržištu je uvijek onolika kolika treba biti. Da je neko piće preskupo, gosti ga ne bi naručivali i kafić bi propao.

Kako je onda Soldo došao do zaključka da je cijena nekog pića u njemu omiljenom kafiću baš 17 puta viša "nego što bi trebalo"? Jednostavno, koristio je formulu Karla Marxa po kojoj je cijena rada (a time i proizvoda i usluge) jednaka cijeni troška i truda koji je u nju uloženo.

Soldo je uzeo cijenu pića u veleprodaji i njoj dodao maržu koju je sebi zamislio da je potrebna. Zaključio je da se njegova "pravedna" cijena bitno razlikuje od one po kojoj kafić prodaje to piće i to ga je jako zbunilo.

Pritom treba naglasiti da Soldo nije ispravno koristio čak ni Marxovu formulu jer marža nije isključivo ugostiteljeva dobit; iz marže ugostitelj isplaćuje plaće svojim radnicima, najam prostora, amortizaciju i ostale troškove koje kafići obično imaju.

No, čak i da je ispravno primijenio Marxovu formulu vrijednosti, opet bi pogriješio jer Marx nije bio u pravu - vrijednost proizvoda ili usluge nije objektivna i ne može se tako izračunati. Vrijednost je subjektivna, što je otkrio austrijski ekonomist Carl Menger još davne 1871. godine.

To znači da je "pravedna" cijena proizvoda ona koju kupac, u ovom slučaju gost, želi platiti za određeni proizvod ili uslugu. To, dalje, znači da je cijena po kojoj ugostitelj prodaje svoju uslugu pravedna i onakva kakva treba biti.

Da je tomu tako dokazuje i sam Stanislav. Jer da je njegova teza točna i da ugostitelji stvarno nude svoje usluge po 17 puta većim cijenama "nego što bi trebali", onda bi Stanislav prvi otvorio kafić s cijenama "kakve trebaju biti" po njemu. Brzo bi se obogatio jer bi ostalim kafićima preuzeo goste s nižim cijenama pića.

Našem Stanislavu to, naravno, ne pada na pamet, što znači da ni on sam ne vjeruje u svoje teorije.

Međutim, moramo se zapitati zašto se novinari toliko vole okomiti baš na ugostitelje. Osim očitog razloga - novinari vole birtije - čitatelj se mora zapitati i zašto nikad iste kriterije ne probaju primijeniti na druge, na primjer na utjerivače dugova.

Koliko je, primjerice, pokojnom Hanžekoviću jedna ovrha bila skuplja od stvarnog iznosa duga prema HRT-u koji su umirovljenici stvorili? Koliko je njegova marža iznosila? Koliko je Hanza od toga profitirala više nego što bi trebala? I gdje bi Stanislav sada radio da nije bilo takvog izrabljivanja najsiromašnijih?