Glava u torbi

Korona je ozbiljna bolest. Samo u Hrvatskoj je do sada odnijela oko 1500 života. Svakako je to broj koji nas treba zabrinuti i uputiti da se solidarno brinemo o najugroženijima. Dakako, ukoliko se oni sami žele brinuti o sebi.

Međutim, vlade diljem svijeta posegnule su za nizom mjera kako bi se usporilo širenje virusa. Ograničenja okupljanja, zaštitne maske, distanca, zabrane kretanja i druge mjere, donose se kako bi se pokušala spasiti koja godina života.

Naravno da je svaka i svačija "godina života" dragocjena, materijalno nemjerljiva. Korona je već mnogo "godina života" oduzela, a uzimat će i dalje. No, pitamo li se koliko nam druge bolesti i životne navike godina oduzimaju? Nisu li neke od njih podmuklije i opasnije? I, što je još zanimljivije, kako to da država i na njih ne reagira nekakvim dodatnim mjerama, ograničenjima, zabranama?

Ako je dozvoljeno konzumirati kolače - unatoč velikom broju oboljelih od dijabetesa, pušiti cigarete – usprkos brojnim zdravstvenim komplikacijama kod pušača, jesti čvarke i kobasice – iako su kardiovaskularne bolesti najčešći uzrok umiranja, sudjelovati u prometu – bez obzira što svakim izlaskom na cestu stavljate glavu u torbu; čemu onda ograničavati i braniti ljudima slobodu kretanja, druženja, okupljanja? Trebamo li, vođeni istim kriterijima, zabraniti pušenje, konzumaciju alkohola, kolača i čvaraka, ili pak zabraniti vožnju automobilom, motorom, biciklom i svaki prelazak pješice preko ceste?

Ako ćemo za osnovni kriterij značaja pojedinih uzroka smrti (različite bolesti ili životne navike) uzeti izgubljene godine života i usporediti ih, zaključit ćemo da se mi i do sada nosimo s problemima koji više i okrutnije odnose godine i godine života od same korone. A nosimo se, ponajviše vođeni društveno kulturnim naslijeđem, etičkim standardima i vlastitom osobnošću, a ne nekakvim policijskim satima i represivnim mjerama.

Uzmimo za primjer prometne nezgode sa smrtnim ishodom i usporedimo koliko godina života odnose u odnosu na COVID-19.

Iz priložene tablice koju je izdalo MUP RH za 2019. god. može se izračunati prosječna dob smrtno stradalih osoba u prometu za 2019. godinu, a ona iznosi oko 42 godine starosti. Broj ukupno stradalih osoba sa smrtnim ishodom u proteklom se desetljeću kretao između 300 i 400 osoba godišnje, no uzet ćemo kao reprezentativnu najmanje tragičnu 2019. godinu s najmanje smrtno stradalih, njih ukupno 307.

Bilten sigurnosti cestovnog prometa, MUP 2020.god.


S obzirom na to da je ovo prva godina koju bismo mogli uspoređivati u kontekstu broja umrlih od covida-19 i njihove prosječne starosne dobi, a koja još nije gotova (imamo još tridesetak dana), pretpostavit ćemo i nešto crnji scenarij s 2000 umrlih od COVID-a u 2020. godini, s prosječnom dobi od 75 godina.

Prosječna životna dob u Hrvatskoj iznosi 78 godina. Pokušajmo izračunati koliko godina života odnose prometne nesreće, a koliko korona.

Računica je jednostavna: ukupni broj umrlih pomnožimo s razlikom između prosječnog životnog vijeka i prosjeka godina umrlih od covida, tj. smrtno stradalih u prometnim nesrećama i dobit ćemo koliko nam godina života uzima korona, a koliko godina života nam oduzimaju prometne nezgode.

U slučaju COVID-19 dolazimo do 2000 umrlih x (78-75) = 6000 godina života, a u slučaju prometnih nesreća do 307 x (78 – 42) = 11052 izgubljenih godina života godišnje.

Smijemo li zaključiti da nam prometne nezgode odnose skoro dvostruko više godina života od korone? Valjalo bi da svatko donese sam svoj zaključak. Ne mora nužno biti isti. I sami smo različiti. Obje brojke su prevelike i svaka izgubljena godina je nečija tragedija.

No, kao što svatko na svoju odgovornost sjeda u automobil, svjestan da je mogućnost nezgode uvijek prisutna, a ukoliko se bude pridržavao uobičajenih prometnih pravila ta je mogućnost manja, tako i svaki izlazak među druge ljude treba biti na vlastitu odgovornost, a svatko bi sam trebao odrediti svoju socijalnu distancu. Jer, u čemu je razlika?

Nezahvalno je i neetično uspoređivati različite ljudske tragedije. Svakome je njegova tragedija najveća. Jedino izvjesno u životu, od samog rođenja, njegov je završetak. Zato se pobrinimo da do njega živimo, a ne robujemo. Živimo pazeći na sebe i svoje bližnje, ne podliježući psihozi koja je zamka iracionalnosti. Ne dopustimo da strah nadjača razum, smrt da pobijedi život. A život je vječita borba s opasnostima, život je prijetnja samome sebi. Postojimo jer smo se borili, jer smo bili spremni na žrtvu zbog slobode, radi života. Danas imam dojam da smo upali u zamku egoizma, sebičluka i bezosjećanja, da smo u strahu postali kukavice koje nikada nije bilo lakše porobiti. Nekakav Hitler bi danas brzo i lako završio svoj posao. Svijet nikada u povijesti nije bio veće kukavičje gnijezdo, spreman na linč, ali ne i za borbu.

I na kraju se vraćam na prvu rečenicu. Korona je ozbiljna bolest. Međutim, čovječanstvo se susretalo s puno opasnijim bolestima, u puno lošijim uvjetima. Virusi su bili ovdje prije nas i ostat će i poslije nas. Ni ne slutimo koliko opasni mogu biti, a puno će opasnija pandemija sigurno doći. Kako se danas nosimo s teretom ove, u usporedbi s drugim pandemijama u ljudskoj povijesti, blage krize, to će odrediti i ponašanje u budućim situacijama globalne zaraze nekim drugim uzročnikom. Ovu bolest pobijedit će znanost, pobijedit će čovjek, no bojim se da će posijati klicu straha koja će paralizirati umove, a slobodu baciti u okove.

Živite odgovorno. Pažljivo kišite i pažljivo vozite!