Posljedice terora Crvenih Kmera još uvijek su vidljive. Mladi ne znaju ni gdje su rođeni, stariji ne žele o tome govoriti

Danas, 7. siječnja, u Kambodži se slavi Dan pobjede, čime se obilježava završetak jednog od najvećih i najstrašnijih genocida u ljudskoj povijesti.

Od 1975. do 1979. komunistički režim, poznat kao "Crveni Kmeri", odgovoran je za smrt 21% stanovništva. Oko 1,7 milijuna ljudi umrlo je od gladi, iscrpljenosti, bolesti ili je bilo ubijeno. Nekoć slavno Kmersko carstvo, koje je između ostaloga odgovorno i za izgradnju slavnog "Angkor Wata", pod komunističkom vladavinom dotaknulo je svoje dno, čije se posljedice u ovoj kraljevini u jugoistočnoj Aziji osjećaju još i danas.

Teror i izgladnjivanje

Vizija vođe Crvenih Kmera bila je potpuno agrarno društvo bazirano na principima komunizma. Nakon dolaska na vlast (ovdje neću objašnjavati kako je do toga došlo) komunisti su odmah počeli s prisilnim preseljenjem stanovništva iz urbanih centara na sela. Gradovi, uključujući i glavni grad Phnom Penh, u roku od nekoliko dana bili su pretvoreni u gradove duhova.



Započela su hapšenja, mučenja i ubojstva svih onih za koje se sumnjalo da pripadaju nekoj od kategorija navodnih neprijatelja. Neprijateljima su smatrani svi koji su imali bilo kakve veze s prijašnjim ili stranim vladama, svi intelektualci tj. svi oni koji su imali visoko obrazovanje, znali neki strani jezik, koji su nosili naočale, umjetnici, glazbenici, pisci, filmski producenti, kao etničke manjine (Vijetnamci, Kinezi, Tajlanđani...), budistički svećenici, kršćanska i islamska manjina te oni iz urbanih sredina koji se nisu mogli ili znali prilagoditi radu na polju. Stari, bolesni i nemoćni također su bili pogubljeni.

A teški rad na polju je bio nešto u čemu su vi morali sudjelovati od jutra do večeri. Obitelji su razdvajane pa su muž i žena bili poslani na rad u različite krajeve zemlje. Taj rad je bio "za opće dobro", a su svi plodovi zemlje bili u državnom vlasništvu. Seljaci su smjeli jesti samo ono što bi im nadređeni dozvolili, obično tek dvije porcije riže dnevno. Ako se tko bio usudio ubrati bananu s drveta i pojesti ju bez odobrenja, bio bi pogubljen. Djeca također nisu bila pošteđena teškog rada, a škole su u potpunosti bile ukinute. I običan poljubac između cure i dečka kažnjavao se smrću, kao i ako bi nekoga uhvatili da pjeva ili čita, iako sumnjam da je tih godina ikome bilo do ljubavi ili do pjevanja.



Granice su bile u potpunosti zatvorene, a TV i radio uređaji zabranjeni. Privatno vlasništvo je potpuno ukinuto, ne samo nad nekretninama, nego bilo čega što se može posjedovati.

Stariji o tome ne pričaju

To su stvari koje svi mi manje-više znamo, ali to sve dobiva novu dimenziju kada se priča s Kmerima osobno. Također je fascinantno vidjeti posljedice komunizma iz prve ruke. Kambodžu sam do sada posjetio oko 10 puta te imam vrlo bliskog prijatelja u Phnom Penhu kojega redovito posjećujem svake godine. Njegove priče me uvijek iznova šokiraju, iako ne voli puno pričati o tome.

Kao prvo, ovo je vrlo bolna temu za sve Kmere, pa čak i za novije generacije. To je nešto o čemu se ne priča čak niti unutar obitelji. Moj prijatelj rođen je početkom 1980-ih. Otac i majka su mu preživjeli zato što su bili fizički jaki i izdržljivi, budući da su i prije uspostave režima živjeli na (nekom drugom) selu. Upoznali su se tamo gdje su ih premjestili na rad. Od svojih roditelja su bili prisilno odvojeni i nikada ih više nisu vidjeli. Godine 1984. zajedno su se doselili u Phnom Penh koji je još uvijek tada bio poluprazan, a kasnije ću objasniti i zašto je bio poluprazan.

Moj prijatelj dakle ne zna otkud su mu roditelji, ne zna ništa o svojim djedovima ili bakama. Ne zna čak niti gdje je rođen – u dokumentima mu stoji da je rođen u Phnom Penhu. Rekao je da je u nekoliko navrata pitao roditelje o tim strašnim godinama, kao i o pojedinostima iz njihove prošlosti, ali oni odbijaju govoriti o tim temama. Svaki pokušaj razgovora o tome je završavao u suzama. Kaže da je možda i bolje da ništa ne zna. Eto koliko je to bolna tema za te ljude, čak i 40 godina kasnije.



Meni je posebno zanimljiv povratak ljudi u gradove. Naime, gradovi su zjapili prazni čak godinama nakon pada sistema, iz prostog razloga što su ljudi bili toliko traumatizirani i prestrašeni da se nisu usudili. Budući da su Crveni Kmeri uništili sve papire, bilo je nemoguće dokazati vlasništvo. U praksi to je značilo da su ljudi mogli doći u grad, useliti se gdje žele i taj je stan ili kuća automatski postalo njihovo vlasništvo. Unatoč tome većina se nije usudila doći u grad. Svaki put kada hodam ulicama Phnom Penha, ovo mi prolazi kroz glavu.

Svatko tko dođe u Kambodžu trebao bi posjetiti Tuol Sleng muzej u Phnom Penhu. To je bivša škola koja je za vrijeme Crvenih Kmera pretvorena u najzloglasniji zatvor u kojem je ubijeno skoro 20.000 ljudi. Ovdje su završavali "neprijatelji i izdajice", a da se tu završi dovoljno je bilo da je netko nekoga samo prijavio da radi za stranu vladu ili da je rekao nešto protiv režima. Zatvorenici su ovdje bili mučeni na najgore moguće načine sve dok nisu priznali "zločin" za koji ih se teretilo. Nakon toga su još neko vrijeme mučeni i pogubljeni. Od skoro 20.000 ljudi, samo je 7 preživjelo ovaj zatvor. Zbog vrlo detaljnih opisa, realističnih prikaza, stvarnih fotografija i pravih kostiju nekadašnjih zatvorenika nakon posjeta ovog muzeja trebat će vam neko vrijeme da dođete sebi.





Druga posljedica Crvenih Kmera je prosječna dob stanovništva koja iznosi samo 24 godine (Hrvatska 41), što Kambodžu svrstava među najmlađe zemlje svijeta. Kada dođete u Kambodžu mladi ljudi su svugdje, a djeca na svakom koraku. Iz priložene dobno-spolne piramide vidi se “rupa” nastala tih godina, kao i to da je starijih od 65 godina manje od 5%. Npr. u Hrvatskoj je udio starijih od 65 godina preko 20%.

Prvi podsjetnik na režim pri ulasku u zemlju iz Tajlanda je nekadašnja željeznička stanica u gradu Poipet. Nekada je postojala pruga koja je povezivala Bangkok i Phnom Penh, no Crveni Kmeri su ne samo ukinuli vlakove, već i uklonili samu prugu. Putujete li vlakom iz Bangkoka u Kambodžu, zadnja stanica nalazi se nekoliko kilometara prije graničnog prijelaza, a pruga završava na samoj granici! U tijeku je obnova ove pruge.

Kambodža danas



Unatoč snažnom gospodarskom rastu i golemim stranim investicijama, Kambodža je i dalje jedna od najsiromašnijih država svijeta s prosječnom plaćom od svega 155 američkih dolara. Ipak, u Phnom Penhu se grade luksuzni stambeni i poslovni neboderi, u izgradnji je prva linija metroa, a u planu je i izgradnja prve autoceste u zemlji. Strancima je dozvoljeno kupovati stanove, a cijene su relativno jeftine. Prosječna cijena kvadrata luksuznog stana ovdje je oko 2.000 USD, za razliku od Bangkoka gdje je cijena kvadrata oko 5.000 USD. S obzirom na to da su cijene nekretnina u Bangkoku prije 10-ak godina bile kao što su danas u Phnom Penhu, jasno je što se može očekivati.



Jedan od najvećih problema u zemlji, osim siromaštva, su mine od kojih stradaju stotine ljudi svake godine. Procjenjuje se da prijeti opasnost od 6 do 10 milijuna protupješačkih mina i neeksplodiranih sredstava. Zatim korupcija koja se značajno smanjila u zadnjih 5 godina. Tada je policija na granici u Poipetu tražila 50-ak kuna (u protuvrijednosti) za ulazak u zemlju, a pred graničnom kontrolom su se tolerirali "trgovci" s lažnim vizama za Kambodžu. Danas to više nije slučaj. Trgovina ljudima te dječja prostitucija su također neke od stvari po kojima je Kambodža nažalost poznata. Osobno sam čak 3 puta doživio da mi djeca prilaze i otvoreno nude seks.



Unatoč svim nedaćama Kmeri su divan, nasmijan i prijateljski narod koji je definitivno na dobrom putu, ali još će mnogo godina proći dok se oporave od devastacije prouzročene komunizmom, dok će se neki tragovi vjerojatno vidjeti i za 100 godina. Eto koliko štete i patnje može prouzročiti zamisao jednog luđaka kao što je Pol Pot. Pitanje je samo je li moguće da se opet ovako nešto negdje ponovi.



Zainteresiranima za ovu temu preporučio bih poznati film “The killing fields” iz 1984. godine.