Ne događa se baš svakodnevno da u mainstream medijima naiđem na novinarski komentar koji me oduševi i to u onom najpozitivnijem smislu. Zato moram ovdje pohvaliti
Doru Koretić, novinarku Jutarnjeg lista koja je u komentaru
Evo koliku biste 'penziju' imali da ste umjesto mirovinskog uplaćivali štednju na jednostavan način pokazala koliko nas država pljačka.
Zamislila je da živimo u zemlji u kojoj radnik prima
bruto plaću i onda ima slobodu izbora kako će ulagati novac za vlastitu mirovinu. I usporedila je cifre. Država Hrvatu s prosječnom plaćom mjesečno uzima 1.591 kunu samo za prvi i drugi mirovinski stup. Kroz 30 godina rada ukupno država mu uzme 572.760 kuna da bi po završetku radnog vijeka ostvario pravo na prosječnu starosnu mirovinu koja iznosi 2.500 kuna.
"Okrutna statistika otkriva kako je državi zapravo uplatio znatno više nego što će potrošiti. Budući da će prema podacima Državnog zavoda za statistiku u mirovini provesti tek 16,8 godina, s mirovinom od 2500 kuna mjesečno do smrti će potrošiti samo 504 tisuće od 572 tisuće uplaćenih kuna, dok će se ostatak raspršiti na neke druge korisnike", objašnjava Koretić.
A da je čovjek imao pravo na izbor i da je izabrao oročiti isti iznos novca svaki mjesec u banci, nakon 30 godina imao bi na računu 777.407 kuna, izračunala je Koretić, a to je 54 posto više od iznosa koji bi ovako potrošio u mirovini. Njegova bi mirovina u tom slučaju iznosila 3.856 kuna mjesečno. Da stvar buda bolja, Koretić nije uzela u obzir srednje rizične fondove koji rastu stopama od 8 do 12 posto, a u tom bi slučaju svatko tko se odluči na takvu štednju išao u mirovinu kao milijunaš!
Iako se ona ogradila kazavši kako bi se prosječni Hrvat "teško kontrolirao i 30 godina uplaćivao štednju svaki mjesec" pa bi "pare vjerojatno negdje usput potrošio i završio na slabim državnim plećima", mislim da to ne može biti izgovor za olako odbacivanje slobode izbora. Ovdje je to ključan problem - naša država ne dozvoljava slobodu izbora.
Osobno mislim, kad bi ljudi dobili slobodu da biraju kako će se brinuti za vlastitu budućnost, onda bi bilo jasno da i preuzimaju sami odgovornost za sebe pa bi se ponašali odgovornije. Ne bi novac trošili "onako usput" jer ne bi bilo tog državnog fonda koji bi im jamčio zaštitu ako potroše novac.
Dakle, upravo ovakva imaginarna državna "zaštita" (kažem imaginarna jer je jasno da nitko nije zadovoljan ovakvim stanjem) zapravo šteti svima i potiče ljude na neodgovornost. Znaju da je država tu i da će ona uskočiti ako budemo neodgovorni. To je lažni osjećaj koji stvara socijalna država.
Slažem se s njenim zaključkom: "Do tog dalekog cilja njime i dalje upravlja država. Najskuplji i najneuspješniji broker u svemiru."
