U srpnju prošle godine održana je Nacionalna konzervativna konferencija u Washingtonu. Za razliku od perioda prije 30 godina i washingtonskog konsenzusa kada su se promovirale ideje globalizacije, tržišne ekonomije i liberalizacije, ta konferencija je imala sasvim suprotan sadržaj – promociju nacionalizma i desničarskog kolektivizma.

Prema riječima inicijatora konferencije Yorama Hazonija, vrijeme je za "samostalnost od neoliberalizma, libertarijanizma i klasičnog liberalizma". Hazoni smatra da je liberalizam protiv ideje "slobodnih nacija" i da je Europska unija "liberalni imperij". No to su samo mitovi i pogrešno tumačenje prošlosti, kako navodi Dalibor Rohač u svojoj zadnjoj knjizi "In Defense of Globalism" gdje zagovara daljnji razvoj Europe i svijeta kroz slobodu, međunarodne institucije i kozmopolitički pogled na pojedinca.

Rohač je suradnik političkog instituta American Enterprise Institute (AEI) i ima povijest kao klasični liberal koji je kasnije postao liberalni konzervativac koji često piše o temama vezanim za globalizaciju, EU i međunarodne institucije. Njegova najnovija knjiga je prvenstveno usmjerena prema liberalima, konzervativcima i drugim političkim akterima s centra ili desnog centra da bi se lakše snalazili oko diskusija vezanih za europske, međunarodne i druge naddržavne institucije.

Kritika usmjerena protiv globalizacije, antiglobalizam i čvrsti euroskepticizam nisu nove pojave, ali ono što jest novo je da su kritičari danas manje povezani s lijevom političkom orijentacijom, a više s desničarskom orijentacijom.

Kako Rohač navodi, porast nacionalizma i desničarskog kolektivizma je povezan s nezadovoljstvom oko pogleda na migraciju, demokraciju i suverenitet. Istovremeno se prave velike greške jer raniji liberalni konzervativci postaju više autoritarni i traže budućnost u reakcionarnoj politici i mitovima društva i identifikacije. Naime, Rohač piše da se malo koje ideje oko globalnog vodstva (global governance) i funkcije međunarodnih institucija svode na uništenje demokracije i suvernosti na nacionalnim ili lokalnim nivoima. Globalizam, kao sistem policentričnog vodstva i institucionalnog razvoja svijeta, je zapravo povijesno povezan upravo s liberalnim, otvorenim i slobodnim društvima kojima su potrebne zajedničke institucije za rješavanje problema.

To se, na primjer, vidi u primjerima gdje su zemlje kao Švedska i Irska među najglobaliziranima dok su Sjeverna Koreja i Turkmenistan blizu romantike o potpuno suverenim državama.

Naime, globalizam se u svojoj osnovi zasniva na višeslojnom vodstvu i demokraciji gdje se suverenitet dijeli kroz institucionalne mreže, suradnje i integracije. Zbog toga su i poznati liberalni intelektualci poput Friedricha Hayeka zagovarali ideje europskog i međunarodnog federalizma, naročito u okviru ekonomije. Kroz svoju knjigu Rohač predstavlja nekoliko povijesnih primjera kao što je to bio slučaj Hanzanške unije gdje su gradovi poput Stockholma, Rige i Hamburga funkcionirali kao gradovi-države i surađivali oko trgovine i sigurnosti. Kako to Rohač navodi, globalizam i njegove povijesne paralele su starije pojave za razliku od suvremenih ideja država i nacija.

Jedna od glavnih poruka knjige je da se trebaju izbjegavati mitovi i pogledi u stilu da je nacionalna država neka posljednja etapa razvoja čovječanstva.

Kao pisac Rohač sebe vidi kao građanina Bratislave, Slovačke, Europe i svijeta, i na taj način argumentira za europsko domoljublje i kozmopolitički pogled na građanstvo. Prema Rohaču suprotnost nacionalizmu nije u prvu ruku imperijalizam već federalizam i baš zbog toga liberalniji i slobodarski desničari imaju alternativu u intelektualnoj debati kao i u angažiranju u političkim strankama.

Također, globalizam je na više načina zapravo globalni liberalizam koji se zalaže za ideje da zajedničke naddržavne insitucije djeluju kao doprinos "običnim ljudima". Razna istraživanja pokazuju da i pored rasta nacionalizma, negativizma i populizma, koji se predstavlja i u simbolici "Brexit and Trump", 2010-e su bile najbolje desetljeće u povijesti čovječanstva. Međunarodne institucije, europska suradnja i razne mreže između gradova su, i pored svih izazova s kojima su se susretale, igrale važnu ulogu za razvoj koji djeluje za radikalno smanjenje broja siromašnih ljudi.

No istovremeno, kako to navodi Rohač, upravo se zbog nužde daljeg razvoja razni problemi oko naddržavnih i međunarodnih instucija moraju rješavati. Kako to on smatra, međunarodne instucije poput Međunarodnog monetarnog fonda moraju se pridržavati ograničenih ovlaštenja da bi održale svoj legitimitet i ne dovodile do populističkih reakcija. U Europi je potrebno više decentralizacije vodstva i poštovanja principa supsidijarnosti (odgovarajuća odluka na odgovarajućem nivou). Buduće reforme su potrebne, ne samo zbog daljeg razvoja svijeta što se tiče ekonomije, ekologije i tehnologije, već i zbog problema na državnim i lokalnim razinama.

Tu se Rohač između ostaloga zalaže i za uvođenje sistema temeljnog dohotka da bi se na taj način lakše rješavali problemi oko socijalne države i siromaštva.

Rohačeva knjiga se sastoji od solidnog balansa gdje autor argumentira i protiv nacionalizma kao i protiv loših utopijskih ideja poput klimatske diktature i unitarne svjetske vlade. Na taj način Rohač daje važan doprinos trenutnoj debati koja se uglavnom održava u Europi i Americi. Nacionalizam i populizam, bez obzira na boju i karakter, nisu u stanju provesti rješenja koja su potrebna za globalne probleme i izazove. Zbog toga slobodarski i liberalni akteri imaju važnu odgovornost i ulogu da se budućnost čovječanstva odvija u uspješnom i dostojanstvenom smjeru.