Slobodni pisci jamac su slobodne Hrvatske

FOTO: Facebook
25.4.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Kako je jedan vrsni pisac zaradio hrpu uvreda i prijetnji samo zbog jedne alegorije
PIŠE: TOMISLAV STIPIĆ

Slobodni pisci jamac su slobodne Hrvatske

Kako je jedan vrsni pisac zaradio hrpu uvreda i prijetnji samo zbog jedne alegorije
PIŠE Tomislav Stipić

Ovih dana razvila se oštra polemika oko novog romana Damira Karakaša nazvanog "Proslava". Karakaš je rodom iz okolice Brinja, Ličko-senjska županija. Jedno vrijeme bio je novinar Večernjeg lista, a dobar dio života proveo je na ulicama Pariza svirajući harmoniku i tako zarađujući za život. Zadnje desetljeće etablirao se kao vrsni pripovjedač, objavivši nekoliko naslova od kojih je najpoznatiji "Kino Lika" po kojemu je Dalibor Matanić snimio istoimeni film. Karakaš je, da parafraziram Roberta Perišića iz recenzije knjige "Sjećanje šume", uvrnut u svojoj logici, točan i tečan, pomaknut i razumljiv. Jednom riječju, Karakaš je pisac.

U čemu je onda nastao problem? Problem je izvučen iz jednog dijela knjige u kojoj netko navečer vrši veliku nuždu u zdjelu, a sutradan u istoj toj zdjeli kuha jelo. Iako je i sam Karakaš rekao kako se radi o fikciji i nema nikakvih dodirnih točaka s ličkim načinom života, dežurni kritičari odmah su ga napali kako blati vlastiti rod i svoj kraj. Nisu stali samo na tome. Na društvenim mrežama razvila se vulgarna rasprava, sam Karakaš dobio je na stotine prijetećih poruka, poziva se na javni linč, Karakaš više nije dobrodošao u svoje Brinje.

Ne ulazeći sada u književnu vrijednost spomenutog i ostalih Karakaševih djela, osvrćem se isključivo na nečije pravo da piše što želi i, ako mu izdavač takvo pisanje želi honorirati izdavanjem djela, ne vidim u čemu je problem. Pogotovo ako se radi o fikciji, o nečemu što nema dodir s realnošću i što je ukalupljeno u priču kako bi priča bila "saftnija". To je piščevo pravo, on zna zašto tako piše i što s time želi postići.

Ono što je veći problem su prijetnje koje u današnjoj Hrvatskoj stižu jednom piscu. Pisci su uvijek bili jedni od boljih među nama, od razdoblja ilirskog preporoda, preko moderne pa sve do suvremenih pisaca i pjesnika. Poznata pjesma "Ušutkajte pjesnika" Vlade Gotovca savršeno opisuje što dobijemo ušutkavanjem pjesnika ili pisca. Imamo siguran trenutak u kojem smo ostvarili neki svoj cilj i nekome zabranili pisati/govoriti, ali smo izgubili cijelo jedno doba koje smo mogli baštiniti i biti ponosni na umjetnički izričaj čak i onoga s čijim se pisanjem ne slažemo.

Budući da i sam dolazim s prostora Ličko-senjske županije, preuzet ću rizik i pokušati objasniti Karakaševu alegoriju s govnom u zdjeli. Prostor današnje Ličko-senjske županije kroz stoljeća je bio okupiran od raznih sila i gospodara. Kolokvijalno, Ličani i Primorci jeli su izmet svojih gospodara, bili ugnjetavani, podložni, prisiljeni plesati kako gazda svira. Stoljećima su Ličani i Primorci trpjeli i radili, ponekad podigli ustanak koji bi vrlo brzo bio ugušen. Koliko god bili hrabri i odlučni u obrani svojega, bili su slabiji. Povijest im nije bila sklona.

Onda je krajem dvadesetog stoljeća došlo vrijeme da se cijela Lika i Primorje oslobode neslobodnog režima, a kasnije i obrane u velikosrpskoj agresiji (jedan od dragovoljaca Domovinskog rata koji je branio Liku je i osporavani Damir Karakaš). Žitelji Ličko-senjske županije konačno su došli na svoje. Oslobodili su se mrskog osvajača i dobili priliku da počnu živjeti i stvarati u slobodi, svoji na svome. I što se onda dogodilo? Stockholmski sindrom. Ponovno su očistili svoje zdjele i dopustili da neki novi gospodari u njih s*ru, a oni do danas sva ta gov*a uporno jedu. Dokaz tome je i što nakon izbora još nema donesenog proračuna, gospodari i dalje zavode taj isti narod koji i dalje uporno jede ono što gospodari pos*ru. I to je, nažalost, realnost u kojoj žitelji Ličko-senjske županije i dalje žive.

Optužiti nekoga (u ovom slučaju pisca) tko ukazuje na podanički način života alegorijom govna u zdjeli, samo je pranje vlastite savjesti. Oduzimajući nekome slobodu samo zato što si ju ti svojevoljno izručio novom gospodaru istovjetna je onoj poznatoj "neka i susjedu crkne krava". To je ujedno i dokaz da je naš mentalitet još uvijek u raljama prisile, zabrana i totalitarizma protiv kojih smo se, kao, borili. U današnjoj Hrvatskoj neki ljudi nikako da shvate da se ne vrti sav svijet oko njih i da je sloboda upravo reći nešto s čim se drugi neće složiti.

Ako udarimo na pisce, udarili smo na slobodu govora. Ako udarimo na slobodu govora, udarili smo na slobodu Hrvatske. A onda ćemo svi zajedno morati pojesti ono što smo sami izasr*li. Iz iste zdjele.

 


O autoru
Tomislav Stipić je završio studij teologije na protestantskom teološkom učilištu u Osijeku. Radi u poslovnoj prodaji. Hobi mu je čitanje i planinarenje. >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: