Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj se obilježava 22. lipnja svake godine kao državni praznik u spomen na formiranje prve partizanske brigade u šumi kod Siska. Ovim tekstom neću dovoditi u pitanje legitimnost obilježavanja otpora totalitarnom ustaškom režimu i njemačkim i talijanskim okupatorima, što je bila dužnost svake vojno sposobne osobe koja je bila u mogućnosti iskazati bilo kakav otpor, ali bilo bi vrijeme da se postave neka pitanja.

Povjesničar Hrvoje Klasić je u današnjem tekstu na portalu Autograf kategorički zaključio da je "Europa ponosna na svoju antifašističku borbu" te se pita što je s Hrvatskom. Prvo, sama činjenica da Republika Hrvatska obilježava ustanak protiv Hitlera i NDH dokazuje da je njegovo pitanje besmisleno. I drugo, zanima me koja je to Europa ponosna na antifašizam.

Klasić nije naveo nijedan primjer nekog uglednog političara sa Zapada koji je ponosan na antifašizam, koji se ikada nazvao antifašistom. Naravno da nije, zato što takva osoba ne postoji. Ozbiljno vam kažem, potražite na internetu izjavu Emmanuela Macrona, predsjednika Francuske, ili bilo kojeg od njegovih prethodnika, gdje oni spominju nekakvu antifašističku borbu Francuza. A Francuzi su se itekako borili u Drugom svjetskom ratu, na istoj strani kao i partizani. Samo što Francuzi nisu vodili antifašističku borbu.

Izazivam vas i da potražite na internetu izjavu bilo kojeg britanskog premijera od 1939. do danas gdje oni spominju nekakav antifašizam u pozitivnom smislu. Nećete je naći jer takva izjava ne postoji. Ni Winston Churchill niti bilo koji britanski premijer nakon njega nije se smatrao antifašistom niti ikada slavio nekakav antifašizam.

U cijelom zapadnom svijetu, borba protiv Hitlera i njegovih saveznika u Drugom svjetskom ratu bila je baš to - borba protiv Hitlera i njegovih saveznika, ali za komunistički svijet to je bila "antifašistička borba".

U prošlom stoljeću bilo je mnogo fašističkih diktatura koje su nastajale mahom kao odgovor na prijetnju komunističke revolucije i poslužile su kao privremeno rješenje da se suzbije želja za revolucijom, da bi se fašistički vladari kasnije sami povukli ili ih je narod smijenio nakon što je nestala prijetnja socijalističke revolucije jer tada fašizam više nema svrhu. Pritom naglašavam da to nije moj osobni stav niti nešto što smatram pozitivnim, iz liberalnog aspekta nijedna diktatura ne može biti dobro rješenje, pa tako ni fašistička.

Ovo su zajedničke karakteristike svim fašističkim diktaturama (ili većini): snažna nacionalistička država, jednostranački sistem, progon političkih protivnika (osobito komunista i drugih socijalista), militarizacija društva, oslanjanje na silu ispred intelekta, kult ličnosti tvrdog nacionalnog vođe, indoktrinacija djece od malih nogu te antikomunizam. Fašizam je tolerirao, pa čak i favorizirao privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje, ali samo dok se privatne tvrtke i korporacije pokoravaju prvenstveno željama i interesima države, a tek onda svojih vlasnika ili dioničara. U vanjskoj politici služio se ucjenama, prijetnjama i nametao velika ograničenja na uvoz i izvoz robe, kapitala i radne snage.

Atlantski savez nije se u tom ratu borio protiv fašizma. Istina, neke su tadašnje fašističke države, poput Italije, Mađarske i Bugarske, bile na Hitlerovoj strani, ali ne sve. Isto tako, neke su tadašnje fašističke države bile u sklopu Atlantskog saveza, primjerice Grčka na početku rata (dok je Hitler nije okupirao, ali i nakon okupacije grčka je vlada sa svojom vojskom nastavila djelovati u sklopu Atlantskog saveza u borbi protiv Hitlera i njegovih saveznika iz Sila osovine) ili Brazil, koji je sudjelovao s 25.000 kopnenih vojnika skupa s američkim borcima u oslobađanju Sicilije od talijanskih fašista.

Neke fašističke države, poput Španjolske, Portugala i Argentine, bile su neutralne i nitko ih nije dirao. Fašizam nije pobijeđen u Drugom svjetskom ratu jer on nije ni bio glavni neprijatelj, pobijeđen je Hitler sa svojim saveznicima. Čak ni fašistička Italija nije kapitulirala 1943. nego samo promijenila stranu. Fašisti su smijenili Mussolinija i zatvorili ga (Hitler ga je kasnije oslobodio i postavio na čelo svoje puppet-države na sjeveru Italije), postavili svoga generala i nastavili borbu na strani Atlantskog saveza. One fašističke države, koje u WW2 nisu bile na Hitlerovoj strani, nastavile su normalno funkcionirati i dugo nakon rata.

Neke su fašističke države čak i nastale kasnije, na primjer Pinochetov Čile, koji je imao sve karakteristike fašizma osim ekonomske i vanjske politike. Nitko ga nije dirao 17 godina, dok sam nije odstupio, a nisu ga dirali zato što svijet nije antifašistički.

Antifašizam je isključivo komunistički izum. Berlinski zid se službeno zvao u zemljama Istočnog bloka i SSSR-u "Antifašistički zid". Komunisti su imali posebnog razloga da Drugi svjetski rat poistovjete s antifašizmom zato što je njima posebno bilo u interesu da se fašizam nikada ne vrati, budući da je primarna svrha fašizma suzbijanje socijalističkih ideja silom i progon njihovih zagovaratelja. Ali to je isključivo njihova propaganda koja nema veze s povijesnim činjenicama, a nevjerojatno je da Hrvatska i danas ponavlja tu istu propagandu.

Antifašizam se danas nigdje više u svijetu, osim u Rusiji, Bjelorusiji i nekim zemljama Balkana, ne poistovjećuje s borbom protiv Hitlera i njegovih saveznika u Drugom svjetskom ratu. To ne znači ni da je zapad "fašistički", kao niti da trebamo imati bilo kakvo pozitivno mišljenje o fašizmu. Nitko normalan nema pozitivno mišljenje o bilo kojem totalitarizmu, pa tako ni o fašizmu. To samo znači da smo mi u Hrvatskoj žrtve dugogodišnje indoktrinacije koja se još uvijek provodi. Hrvati na ovaj način i dalje slijepo čuvaju tekovine socijalističke revolucije, a antifašizam je jedna od njih.

Antifašizam je nešto kao antikomunizam. Normalni ljudi su protiv svakog totalitarnog režima jer svaki totalitarni režim čini zločine i krši temeljna ljudska prava svojih građana. Onaj tko ima potrebu isticati da je protivnik samo jedne vrste totalitarizma (npr. antifašisti i antikomunisti), ta osoba zapravo želi reći da ona favorizira ostale vrste totalitarizama.

Fašizam je poražen, ali ne silom i ne u Drugom svjetskom ratu. Fašizam je pobijeđen krajem 1980-ih godina, onda kad je pobijeđen komunizam. Jednostavno, otkad nema ozbiljne prijetnje za ukidanje privatnog vlasništva i uspostavom komunističkog režima, nema ni fašizma. Nacizam je pobijeđen u krvavom ratu, a komunizam i fašizam su izgubili na ekonomskom i filozofskom polju.

Dakle, potpuno razumijem ljude koji su se pridružili partizanima u Drugom svjetskom ratu. Velika većina Hrvata, Srba i ostalih s ovih područja je to učinila iz prirodne želje za oslobađanjem od okupatora i diktature puppet-države NDH. I da sam ja tada bio živ, vjerojatno bih se pridružio partizanima. Druga je stvar što su neki ljudi iskoristili ratnu situaciju i proračunato, planski od početka to pretvorili u komunističku revoluciju. Rat je zapravo bio jedini način da se uspostavi komunistička država jer demokratskim putem, barem u Hrvatskoj, to ne bi nikada prošlo.

Iako trebamo biti ponosni na građane RH koji su tada hrabro ustali protiv nacističkih i fašističkih okupatora i ustaških zlotvora, isto tako trebamo biti svjesni da je taj ustanak bio uvod u stvaranje jugoslavenske države. Protiv Jugoslavije Hrvati su se 45 godina kasnije borili u krvavom ratu da bi ostvarili svoje pravo na neovisnost i vlastitu nacionalnu državu. Vojnici s oznakama te Jugoslavije, dakle s istim oznakama kao i oni u Drugom svjetskom ratu, činili su zločine 1991. u Vukovaru i mnogim drugim mjestima RH. To vrlo lako možete provjeriti, pogledajte oznake na uniformama vojske koja je 1991. ušla u opkoljeni Vukovar i skupljala civile i zarobljene vojnike koji su kasnije odvođeni na mučenje.

Znate li za još neki slučaj gdje jedna država slavi kao službeni praznik datum kad je počela borba za nastanak druge države, i to baš one koja nije dozvolila toj državi neovisnost? I to baš one, koja je činila ratne zločine prema stanovništvu te države? Mi smo jedini narod u svijetu koji službeno slavi praznike svojih krvnika.

Na Klasićev argument o Tuđmanu kao mjerodavnoj osobi za pitanje antifašizma, postavio bih pitanje otkad je to Klasiću Tuđman bitan. Pa isti taj autor je Tuđmana optužio da je krivac za sve zlo u Hrvatskoj danas. Zašto se onda pozivati na Tuđmana kao pozitivan primjer?

Franjo Tuđman je dao veliki doprinos u osnivanju Republike Hrvatske i oslobađanju njenog cjelokupnog teritorija, to je nešto što mu moramo priznati i mi koji nismo njegovi fanovi, ali u mnogim drugim stvarima Tuđman je - i to Klasić vrlo dobro zna - radio fatalne pogreške čije posljedice trpimo i dan-danas. Tuđman nije Hrvatska. Ako je on sebe smatrao antifašistom i ako je njemu to nešto što treba slaviti, ne znači da isto treba biti i nama. Tuđman je dosta dugo bio uvjereni komunist, trebamo li mi zato zagovarati komunizam danas u Hrvatskoj?

Ljudima koji slave današnji dan ne prigovaram ništa. Ima mnogo građana u Hrvatskoj danas koji slave datume značajne za SFRJ i koji bi vrlo rado da Hrvatska nije pobijedila u Domovinskom ratu, da i danas žive u Jugoslaviji. Kao liberal, nemam ništa protiv njih. Borit ću se uvijek za njihovo pravo da na svojoj kući izvjese zastavu Jugoslavije, da pjevaju jugoslavenske pjesme, da organiziraju svoje priredbe i obilježavaju datume koje god žele. To je njihovo pravo koje im u slobodnom društvu pripada.

Ali krajnje je vrijeme da država prekine službeno obilježavati datume bitne za nastanak druge, mrtve države koja već desetljećima ne postoji.