ʼDemokratski socijalizam 21. stoljećaʼ je propao još prije osnivanja Radničke fronte

27.11.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

ʼDemokratski socijalizam 21. stoljećaʼ je propao još prije osnivanja Radničke fronte


PIŠE Mario Nakić

Radnička fronta i njihova predsjednička kandidatkinja Katarina Peović pokušavaju se predstaviti kao nositelji sasvim novog modela, nazivaju to "demokratski socijalizam 21. stoljeća" iako je prilično jasno da ne nude ništa drugo nego povratak u sustav prije 1990. godine. Ali zamislimo za trenutak da oni stvarno žele uvesti taj demokratski socijalizam 21. stoljeća. Je li to stvarno nešto novo i nikad isprobano?

Ne. Demokratski socijalizam 21. stoljeća je model koji je već dokazano propao na primjeru Venezuele. Hugo Chavez je na početku svoje vladavine, krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, ponosno nazivao svoju politiku upravo tim riječima - demokratski socijalizam za 21. stoljeće. I brojni mediji diljem svijeta su uglavnom pisali hvalospjeve o njegovim hrabrim pothvatima; nacionalizirao je velike privatne kompanije, ali ne otimanjem kao što bi socijalisti inače radili, već otkupom dionica. Država bi jednostavno pokupovala sve dionice na burzi i postala vlasnik najvećih poduzeća u zemlji.

Potom je od zarade državne industrije otvarao društvene centre, klinike u siromašnim gradskim četvrtima i osnivao zadruge. Tisuće zadruga kojima je vlasnik bila država, a upravljati su trebali radnici. Zvuči stvarno lijepo, skoro kao Jugoslavija. Uspio je značajno smanjiti siromaštvo i čak ostvariti gospodarski rast. Ali pozitivni trendovi nisu dugo trajali.

Svaki socijalizam završi na manje-više isti način i ne morate biti nekakav astrolog niti vidovnjak da biste to mogli predvidjeti. Čak je manje bitno je li do postizanja socijalističkih ciljeva došlo silom, otimačinom i progonom ljudi ili demokratskim i mirnim putem, rezultati su na kraju isti jer socijalistički ekonomski model ne može funkcionirati na duge staze, nedostaje mu upravo sustav privatnog poduzetništva kao glavna poluga napretka i rasta. Kad bi vlast dozvolila privatnom poduzetništvu slobodan razvoj i kad ne bi forsirala državno upravljanje sredstvima proizvodnje, onda to ne bi bio socijalizam. A svaka socijalistička vlada će uvijek staviti ideologiju iznad svega i gurat će tvrdoglavo ideološke politike umjesto razumnih rješenja čak i kada postane jasno da sve ide kvragu. To su naprosto fanatici.

Što se dogodilo? Firme u državnom vlasništvu, koje uključuju i naftu kojom je Venezuela najbogatija, bile su sve manje produktivne i počele su proizvoditi gubitke. Umjesto tržišnog odgovora, vlada se nije bavila previše profitabilnošću državnih kompanija. One su počele propadati, a s njima i ostatak gospodarstva. Trebala se dogoditi samo mala trzavica na tržištu nafte i Venezuela se našla u dubokoj krizi iz koje se neće izvući još dugo.

Rezultat? Nestašice najosnovnijih namirnica, lijekova, kruha, wc papira. Socijalni nemiri, sukobi s policijom i vojskom. Namješteni izbori, pokušaji puča, autokracija. Gušenje svih osobnih sloboda. Siromaštvo. Preko 4 milijuna izbjeglica, što je najveći izbjeglički val u ovom stoljeću. Humanitarna kriza.

To je demokratski socijalizam 21. stoljeća. On je propao još prije osnivanja Radničke fronte, a ova stranka i njena predsjednička kandidatkinja nam nude taj isti model kao nešto novo i poželjno.

Treba ipak biti realan, naši socijalisti nisu iskreni pobornici demokratskog socijalizma jer takav socijalizam ne uključuje gušenje demokracije i progon političkih protivnika, a Hrvoje Štefan, politički i ekonomski analitičar RF-a je već objasnio da on Venezueli zamjera upravo to što se "nisu dovoljno snažno obračunali s kapitalistima i njihovim pomoćnicima". Oni, dakle, ne žele demokratski socijalizam, već upravo onaj "old school" style kakav je bio u SSSR-u. Čvrsto, staljinistički.


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: