Zašto sam napustio desnicu i prihvatio liberalizam

9.6.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
4

Osobna ispovijest čovjeka koji je odgojen u kršćanskom i nacionalnom duhu, ali i slobodarskom, te je shvatio da desnica ne daje odgovor na njegov zahtjev za slobodom.
PIŠE: TOMISLAV STIPIĆ

Zašto sam napustio desnicu i prihvatio liberalizam

Osobna ispovijest čovjeka koji je odgojen u kršćanskom i nacionalnom duhu, ali i slobodarskom, te je shvatio da desnica ne daje odgovor na njegov zahtjev za slobodom.
PIŠE Tomislav Stipić

Mnogi koji su me poznavali od ranije, pitali su me kako sam u posljednje tri godine promijenio vlastito političko razmišljanje i što me navelo da od desnog spektra skrenem ošto prema centru. Ta pitanja su se intenzivirala mojim političkim angažmanom pa je red čitateljstvu na Liberalu, za koji pišem već godinu i pol dana, približiti vlastito suočavanje s hrvatskom desnicom.

Obiteljsko, zavičajno i povijesno nasljeđe oblikovali su me kao desničara. Vjerovao sam u snagu i veličinu hrvatske nacije, iako se nikada nisam zapitao kakva bi Hrvatska trebala biti ekonomski. Trebala je biti velika i snažna. I to je bilo dosta.

Vjerovao sam u autoritet vođe, koji bi nas trebao voditi u sretniju budućnost. Zbog toga nisam primijetio Vladu Gotovca. Zanosio sam se sintagmom "Hrvat katolik" jer je to, kao, bila potvrda kako je hrvatski narod zapravo izabrani narod i kako nacija ne može biti odvojena od religije. Iako mi je na prvoj godini teologije profesor crkvene povijesti, pokojni fra Emanuel Hoško rekao kako je to najveća glupost, jer je Katolička crkva univerzalna i nigdje se u svijetu ne vežu pojam nacionalnog i religijskog (barem u katoličkom svijetu), ja sam ipak nastojao dalje po svom.

Imao sam definirano stanovište kako su ustaše romansirani borci za Hrvatsku, kako je sve poslije 1945. komunistička propaganda (dijelom je i bila), ali sam spremno odbijao se suočiti sa sramnim djelima i naravi režima koji je bio sve samo ne hrvatski.

Zašto ovaj uvod? Zato što ne želim bježati od vlastitih zabluda. I zato što sam na teži način morao shvatiti vlastite zablude. S tim spoznajama bolje sam shvatio hrvatsku desnicu "izvana" nego kad sam bio "unutra".

Hrvatska desnica od početka višestranačja u Hrvatskoj bila je intelektualno deficitarna. Pri tome ne mislim da na hrvatskoj desnici nije bilo intelektualca, itekako ih je bilo, ali nikada nije uspjela inteligentno artikulirati niti jedan stav o Hrvatskoj, a da ne veže mladu hrvatsku demokraciju s propalom ustaškom tvorevinom.

Prostor desnice zaposjednuo je HDZ, koji se kao svehrvatski i svestaleški pokret profilirao i nametnuo kao čuvar hrvatskog identiteta, od ljevice do desnice. Na taj način hrvatska desnica nije se mogla nametnuti biračima osim evociranja uspomena na NDH. Nakon 2000. godine, a napose nakon Sanaderovog "Hristos se rodi" 2004., desnica je shvatila kako više ne može surfati na nostalgičarskom valu pa je nešto promijenila retoriku, ali to joj nije pomoglo da zadobije jače povjerenje birača. Birači su jednostavno prestali biti zainteresirani za prazan sadržaj i okrenuli su se HDZ-u koji se ipak nametnuo kao stranka koja čuva nacionalne interese.

Najbliže 10-postotnoj potpori među biračima na desnici došao je Đapićev HSP, koji je počeo nametati i političko-ekonomske teme poput gospodarskog pojasa u Jadranu. Ali izlaskom Miroslava Rožića i Tončija Tadića (bivših članova HSLS-a) iz HSP-a neposredno pred parlamentarne izbore 2007., kao i čuvenom Sanaderovom krilaticom "Glas za HSP je glas za SDP" iz kampanje na istim tim izborima, hrvatska desnica kao ni HSP više se nisu oporavili. Sve do nedavnih EU izbora.

Što je danas hrvatska desnica? Definicija je vjerojatno više, ali ja bih rekao kako je hrvatska desnica danas sklop različitih (mentalno i intelektualno) samoproglašenih poglavica bez jasne odrednice prema ekonomskoj budućnosti Hrvatske koji lukavo koriste socijalne, političke i identitetske probleme u Europi kako bi sekundarnim i nebitnim temama potaknuli birače da se ponovno "zapale" i izađu na birališta. Taj fenomen dogodio se upravo na prošlim EU izborima. Možemo ga nazvati i "crnim labudom", ali zasigurno je taj fenomen najviše štete učinio HDZ-u. Samo taština desnih prvaka desnicu je ostavila bez dva, a možda i tri mandata. Suverenisti su sa svojom perjanicom Ružom Tomašić postali treća grupacija u državi i većinu tih glasova dobila je upravo Ruža.

Ista ona Ruža koja je na HDZ-ovoj listi prije 6 godina izjavila: "Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi ostali su gosti". Još je strašnija činjenica kad je Tomašić, govoreći o svojoj prošlosti, rekla kako joj je žao što fotografije, na kojima je u ustaškoj uniformi, nisu objavljene prije izbora jer bi tada dobila 200.000 glasova. Nije joj palo na pamet da bi možda tih 200.000 glasova dobila konkretnijim prezentiranjem svoga rada u Europskom parlamentu i borbom za npr. hrvatske ribare. To puno govori o Ruži Tomašić, ali još više govori o desnom biračkom tijelu ili o njezinoj percepciji toga tijela.

Nedavna anketa na portalu Direktno.hr je postavila pitanje koga čitatelji vide kao osobu koja može ujediniti hrvatsku desnicu, a najviše glasova osvojio je Hrvoje Zekanović. Pionir borbe protiv Istanbulske konvencije desnom biračkom tijelu zanimljiv je baš zbog tog "problema". Zekanović cijelu svoju političku borbu gradi na percepciji "zaštitnika kršćanstva", kršćanskog viteza koji bi Hrvatsku branio zidovima i beskompromisnog branitelja tuđih tijela koji bi cijeloj populaciji nametao svoj fundamentalizam. Iza toga nastojanja samo su isprazne parole i površno dociranje, ali hrvatskim biračima desnice to je izgleda dostatan razlog da u nedostatku bilo kakvog ekonomskog programa koji bi Hrvatsku izvukao iz blata korupcije, nejednakosti i apatije, pohrle na birališta.

Druga desna platforma, predvođena Brunom Esih, Zlatkom Hasanbegovićem i generalom Glasnovićem, tvrdoglavo je odbijala bilo kakvu suradnju sa Suverenistima misleći pritom kako imaju bolji "pole position" jer su novijeg datuma i relativno novijih lica. I njima se dogodio "crni labud", ali ne zbog toga što ih desni birači manje vole, već zato što su se u kampanji bazirali samo na jednu temu, a to je ona preispitivanja povijesnog nasljeđa otprije 75 godina. Birači desnice su se shodno tome više okrenuli prema drugoj grupaciji koja je komunicirala više tema koje su mogle zaokupiti mozgove birača. Valja spomenuti i program Neovisnih za Hrvatsku, dostupan na njihovim web stranicama. Tek sa 16. točkom počinje rasprava o gospodarstvu, dok je u prvih 15 otklon od "jugoslavenskog nasljeđa" zastupljen u njih čak 8. Očito to njihove birače zanima puno više od gospodarskog programa.

Treba biti pošten pa reći kako su Neovisni za Hrvatsku intelektualno na ipak višoj razini od Suverenista, a i u spmenutom programu ima suvislih rješenja, ili barem promišljanja o gospodarstvu.

Od izbora za EU parlament neumorno se govori o ujedinjenju desnice za parlamentarne izbore 2021. godine. Opijenost dobrim rezultatima, čak i da do ujedinjenja dođe, mogla bi prouzročiti "crnog labuda" koji bi mogao doploviti do obala desnice. Jer koliko god rezultat na prošlim izborima golicao maštu, on je prije svega plod otklona dobrog dijela birača od HDZ-a, kao i male izlaznosti, a poznato je da su desniji birači uvijek skloniji izaći na izbore. Teško je vjerovati kako bi se HDZ-u ponovno mogao dogoditi rezultat od kojega bi profitirala desnica, iz jednostavnog razloga što parlamentarni izbori ipak nose veću težinu i za samu stranačku bazu, i za lokalne šerife koji se moraju dokazati. Prema tome, nema jasnih naznaka da bi se desnica u Hrvatskoj mogla ubrzo reformirati i postati desnica u modernom smislu, progovarajući o ekonomskim temama, rastu BDP-a, rezanju poreza, ukidanju subvencija, svemu onom čime se stranke desnog centra ili desnice bave u zapadnoeuropskim državama.

Vraćam se na početak članka. Upravo je ovakvo dugogodišnje djelovanje desnice za mene imalo presudan značaj i pomoglo mi da otkrijem kako to nije ono što mene zanima. Jesam li pritom promijenio stav? Za promjenu stava potrebno ga je imati. A ja sam svoj stav temeljio na tlapnjama i zabludama te sam ga pobrao negdje usput, kao kovčeg. Taj stav nije bio rezultat promišljanja nego stihije, velikim dijelom uzrokovane povijesno-obiteljskim nasljeđem.

Stidim li se tog "stava"? I da i ne. Da - zato što sam moguće nekoga doveo u zabludu; ne - zato što mladost dobro ne poznaje različite alate formiranja vlastitog mišljenja. Hoću li zbog tog "stava" biti na tapeti? Naravno, i lijevih i desnih. Lijevima ću biti latentni fašist zaogrnut plaštem liberalizma, desnima ću biti nacionalni izdajnik, udbaš i Jugoslaven, a zbog brade možda i četnik. Brine li me to? Nimalo. Više me brine činjenica da smo još uvijek u stanju verbalnog građanskog rata i koprcamo se između dviju biološki i simbolički mrtvih vojski koje nam i dalje diktiraju tempo društva. Kao što me brine činjenica da će birači honorirati one koji više govore o prošlosti i totalno nebitnim temama koje Hrvatskoj neće donijeti ni blagostanje ni relaksiranu političku arenu.

Odavno sam strašno volio pojam slobode. Još od Kranjčevića, pa preko Starčevića, oduševljavala me sloboda kao nešto što je čovjeku neophodno i ultimativno za preživljavanje. Vjerojatno sam u određenom rascjepu s realnošću, tu slobodu poćeo shvaćati pomalo krivo, smatrajući da je ona svojstvena dominantno pravaškom pokretu kojemu su pripadali i Starčević i Kranjčević. A to je bila kriva premisa. Jer sloboda, kako sam kasnije shvatio, nije ekskluzivitet samo za određenu skupinu, već je ona univerzalna, identično ideji kršćanstva.

Ne može se zahtijevati sloboda samo za određenu skupinu jer to onda postaje totalitarizam, rasizam i ugnjetavanje. A ideja slobode će se radije samoukinuti nego dokinuti slobodu drugome.

Moj stav, temeljen na vlastitom promišljanju i konstantnoj samokorekciji, pretpostavlja građansko društvo lišeno svih vrsta zabrana, prisile i kolektivističkog nametanja. Taj stav je protržišno orijentiran, okrenut ka slobodi pojedinca i vlastitoj odluci da se djeluje s moralnim i etičkim principima. Da svatko treba imati jednaku priliku za uspjeh neovisno o svom podrijetlu, vjerskom ili političkom opredjeljenju ili socijalnom statusu. On ne mora nužno biti točan, ali stalnim propitkivanjem može postati vrijednosno ispravniji.

Današnja desnica u Hrvatskoj na ta propitkivanja jednostavno nema odgovore.

Kao čovjek i humanist prihvatio sam liberalizam zato što on u svojoj srži pomaže ostvariti čovjeka u punom kapacitetu. Liberalizam mi je prihvatljiv zato što kao kršćanin mogu prihvatiti sve različitosti što ih je ljudska povijest iznjedrila. I na taj način autentično živjeti Kristov nauk. Liberalizam zagovara miran suživot čovjeka s čovjekom i države s državom, stvarajući tako stalan okvir za blagostanje i prosperitet.

On polazi od slobode pojedinca koji je temelj svakog slobodnog društva, da svjesno, savjesno i slobodno odlučuje o svom djelovanju, poštujući pozitivne zakonske propise pojedine zajednice. Liberalizam, konačno, uvijek ide naprijed i ne boji se promjena koje donosi sutrašnjica. Ne zatvara se u sebe, nego nastoji produbiti spoznaju samoostvarenja kroz slobodu. Ne dokida identitet, nego potiče obogaćivanje identiteta istraživanjem vlastitih mogućnosti van granica poznatog i ustaljenog. I na koncu, liberalizam ne ugnjetava pripadanje narodu i osjećaj patriotizma prema vlastitoj zemlji.

Za razliku od poganskog nacionalizma, liberalizam na patriotizam gleda kao na priliku da se različite kulture nadopune i dodirnu, a da pri tom ostanu svoje i posebne.

Moja metamorfoza nije bila ni ugodna i bezbolna. Kroz godine njezina trajanja, često sam o sebi razmišljao kao o zmiji kada skida kožu. A to je dugotrajan i bolan proces. Nisam ovo napisao zato da bih pokazao kako sam pametniji od drugih. Moja je namjera da onima koje muče iste dvojbe pokažem kako samo razumskim promišljanjem mogu doći do jasne spoznaje. Prihvaćati nedorečene ideje, zaluđivati se s njima i nametati ih drugima, nije ni dobro, ni lijepo, ni poželjno. Naprotiv, živjeti slobodno i neopterećeno, poštivajući svačije postojanje i zalažući se za jednakost svih jedinki u društvu, dobro je, lijepo i poželjno. I nadasve oslobađajuće.

 

Novo na Liberalu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Nakon Islanda i Švedske, lijevu vladu dobile su ove godine Finska i Danska. Još je samo Norveška ostala kao posljednji bastion konzervativno-liberalne uprave.

Skandinavija je ozbiljno skrenula ulijevo, ali najzanimljivija je nova premijerka Danske

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dennis Prager svjedočio je pred američkim Senatom gdje je ponovio svoje optužbe da Youtube cenzurira 20 posto njegovog sadržaja, i to 'samo zato što je konzervativac'.

Konzervativni youtuber, koji optužuje Google za cenzuru, manje je ʼcenzuriranʼ od ljevičara

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Primijetio sam da jako puno ljudi ne razumije kako funkcionira ovaj temeljni zakon tržišne ekonomije pa je potrebno objasniti na najjednostavniji način.

Ekonomija za neznalice (1): Zakon ponude i potražnje

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Liberalima bi trebalo biti važno samo da svi imamo jednako pravo kandidature i jednake mogućnosti. Ishod ne smije ovisiti o našim urođenim karakteristikama.

Zašto se liberali trebaju suprotstaviti spolnim kvotama

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novi ministar razvoja i investicija najavljuje porezne rezove i ukidanje zakonskih barijera za poslovanje i investiranje.

Nova grčka vlada najavljuje zaokret: ʼGrčka će postati najprivlačnija država za strane investitoreʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iako se Ursuli von der Leyen može spočitati puno objektivnih primjedbi na njen rad i program, našim oporbenim zastupnicima smeta samo njena nacionalnost.

Sinčić i Kolakušić sramote Hrvatsku pred cijelom Europom

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Iz njegovog pitanja premijeru ispada kao da su domaći poslodavci dobri, a strani poslodavci krše radnička prava. Ali većina Hrvata se s njim ne slaže.

Hrvati preferiraju strane poslodavce, a Grmoja ih želi otjerati iz Hrvatske

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska je po udjelu radnika, zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, na razini Njemačke i Austrije.

Kulić obmanjuje javnost: Mit o deindustrijalizaciji Hrvatske

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Stručnjak za obrazovanje je predbacio beogradskom reperu što vrijeđa žene i prostači. Njegovi primjeri dobre glazbe, poput Prljavaca i Azre, nikada to nisu radili?

Jokić bi djecu učio plagiranju, prostačenju i seksizmu: ʼDobro je dok su našiʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rat protiv droge se nastavlja iako je od početka osuđen na propast.

U Americi je više uhićenja zbog posjedovanja marihuane nego zbog svih nasilnih djela zajedno

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je političarkama koje su pripadnice manjina, da se 'vrate u zemlje iz kojih su došle'. Većina tih političarki je rođena u SAD-u.

Trump je uspio nadmašiti samoga sebe: Je li ovo najodvratnija izjava nekog američkog predsjednika u povijesti?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tvrdi da nije fer što je preko ljeta croissant u njegovom mjestu trostruko skuplji nego u Zagrebu.

Načelniku Murtera se ne sviđa zakon ponude i potražnje, poziva državu da uradi nešto

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: