Dok smo mi slušali Varufakise, Španjolci su reformirali svoju gospodarsku politiku

19.11.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Hrvatska i Španjolska imale su slične probleme na početku svjetske krize, ali Španjolska je odlučnije na njih odgovorila.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Dok smo mi slušali Varufakise, Španjolci su reformirali svoju gospodarsku politiku

Hrvatska i Španjolska imale su slične probleme na početku svjetske krize, ali Španjolska je odlučnije na njih odgovorila.
PIŠE Branimir Perković

O uzrocima svjetske gospodarske krize iz 2008. godine je puno napisano s raznih ideoloških, političkih, ekonomskih, društvenih i drugih pozicija. Godinama nakon početka krize nije bilo jasno što je prava istina, ni u vezi nastanka ni u vezi okončanja krize. Posebno se sporilo oko instrumenata koje su države trebale koristiti da što prije izađu iz krize i gospodarski se oporave.

Iako je postojalo puno različitih pristupa i politika koje su se predlagale, ipak se mogu sažeti u dva glavna tabora. Prvi pristup su tzv. „mjere štednje“ kojima se obuzdavanjem državne potrošnje, smanjivanjem javnog sektora, racionalizacijom javnih izdavanja za zdravstvo i socijalu, privatizacija državnih kompanija te održavanjem monetarne stabilnosti nastojalo izaći iz krize i ostvariti stabilan gospodarski rast. Drugi pristup, nazovimo ga „Varufakisove mjere“, polazio je od intenziviranja zaduživanja, veće državne potrošnje, velikim državnim infrastrukturnim ulaganjima, održavanjem trenutnih socijalnih prava, a u ekstremnom obliku protiv vraćanja državnih dugova.

Dok su se neke zemlje, među kojima je Hrvatska, držale „Varufakisovih mjera” i svim sredstvima izbjegavale „mjere štednje”, druge zemlje su shvatile nužnost promjene dotadašnjih praksi i neodrživost takvog načina vođenja gospodarstva.

Jedna od tih zemalja je Španjolska, po mnogočemu slična država koja je do gospodarske krize 2008. postizala ekonomski rast na sličnim temeljima, možda čak i gorim od Hrvatske. Španjolskoj, koja je imala dugu povijest visoke inflacije, visokih kamatnih stopa i visokog državnog duga, ulazak u Eurozonu i uvođenje eura 1999. je bio kao narkomanu pronalazak nepresušne zalihe droge. Razlog toga leži u konvergenciji kamatnih stopa svih država eurozone jer se od trenutka uvođenja eura radi o jedinstvenom monetarnom tržištu.

To znači da iako bi kamate na zaduživanje zemljama poput Španjolske i Grčke trebale biti relativno visoke zbog slabijeg gospodarstva i nestabilnije fiskalne politike, one prihvaćanjem eura padaju na razine koje ima jedna fiskalno odgovorna i ekonomski moćna Njemačka. Takve zemlje postaju free rideri na fiskalnoj stabilnosti Njemačke. Kako su ovisne o javnom dugu, koji ulaskom u eurozonu postaje jeftiniji, intenziviraju daljnje zaduživanje. Tim jeftinim dugom umjetno napumpavaju gospodarski rast kroz državnu potrošnju, od neodržive socijale, previsokih mirovina do intenzivnim javnim radovima.


Kada su uslijed svjetske gospodarske krize naglo pali porezni prihodi države i ona je ostala bez sredstava za vraćanje javnog duga, takve zemlje su se našle u problemu. Da bi vratili stari dug, uz umanjene proračunske prihode, bilo je potrebno ponovno se zadužiti. Zaduživanje radi vraćanja starog duga, ovaj put uz veću kamatu. Tada bi udio javnog duga u BDP-u jako brzo rastao, jer bi gospodarska aktivnost padala, a time i BDP, dok bi dug dodatno rastao, pa bi tako omjer dug/BDP rastao na dva načina, zbog smanjivanja BDP-a i zbog daljnjeg rasta duga da bi se vratio stari dug.

U takvoj situaciji su se našle i Španjolska i Hrvatska.

Dodatan izvor neodrživog rasta je bio i nekretninski balon koji je rastao do krize. Za usporedbu, Španjolska je 2007. počela graditi više stambenih nekretnina od Njemačke. 13 posto ukupnog broja radnika je bilo zaposleno u građevinskom sektoru, državne i lokalne vlasti su trošile ogromne količine novca na javne radove, a sve to su financirale tzv. „cajas”, regionalne štedne banke koje su bile pod političkom kontrolom te loše vođene i slabo nadzirane. Takve financijske institucije su osiguravale „gorivo” za Španjolski nekretninski balon. Iako je u njih tijekom krize investirano 17 milijardi eura javnih sredstava, nijedna nije preživjela krizu.

Politička situacija u Španjolskoj je bila slična Hrvatskoj; prožeta korupcijom, nepotizmom, nesposobnošću, sa slabim sustavom kontrole vlasti, političke odgovornosti, građanskom indiferentnošću. Gospodarstvo je funkcioniralo po principu političke podobnosti a ne rezultata, država je imala prevelik utjecaj na gospodarska kretanja, a financijski sektor je bio usko povezan s regionalnim i državnim vlastima. Baš kao i u Španjolskoj, poslušnost građana je bila kupljena sitnim privilegijama i relativno velikom državnom potrošnjom na zapošljavanje u javnom sektoru, socijalne naknade i mirovine. Baš kao i u Španjolskoj svi su iskorištavali trenutno stanje, a korupcija je bila sveprisutna, od najnižeg državnog službenika do političkog vrha. Svatko je krao prema svom položaju u korupcijskom lancu, i baš zbog toga su svi prešućivali krađe drugih jer su znali da i oni dobiju svoj dio korupcijskog plijena. Poslušnost je bila kupljena velikim javnim rashodima, a sistem održavan zaduživanjem.

Kriza je dovela do kraha takvog sistema, a Španjolska se tijekom krize reformirala; na početku jako sporo i s velikim otporima, ali ipak su tijekom vremena uvedene nužne reforme.

Građevinski sektor je nekada obuhvaćao više od 10% BDP-a, danas tek 5%. Izvoz roba i usluga je s 25% narastao na 33% BDP-a. Deficit tekućeg računa (izvoz/uvoz, investicije i plaće, transferi) je iznosio razmjerno 10% BDP-a, danas nema deficita. Valja priznati da su spašavane financijske institucije, ali poslije neuspjelih pokušaja spašavanja svih, spasilo se samo one koje su imale šansu da se oporave, a legla političke korupcije poput ranije spomenutih „cajas”, regionalnih banaka pod kontrolom političara, puštena su da propadnu.

Sličnu stvar je napravila i Irska. Promijenila se i politička retorika, političari danas govore o poduzetništvu, novim tehnologijama, obrazovanju, natjecanju na globalnom tržištu (umjesto protekcionizmu), a birači su postali osjetljiviji na korupciju.

Kako je to postignuto?

Španjolska je počela gospodarsku krizu sa sličnim problemima kao i Hrvatska, i sličnim rješenjima. Do sredine 2010. Španjolske vlasti spašavaju regionalne financijske institucije, primarno korumpirane „cajas”, javnim novcem. Uvode se novi stimulansi za infrastrukturne projekte, vrijedni 5% BDP-a. Stvoren je fond za spašavanje banaka. Sve to ne popravlja situaciju i sistem se počinje urušavati još brže. Stare nestabilnosti su samo produbljene.

Reforme su počele dosta sramežljivo, s mjerama štednje vrijednima 1,5% BDP-a. PDV je podignut za dva postotna poena, na 21%, što je ispod pretkrizne stope u Hrvatskoj koja sada iznosi 25%. Ali to se pokazalo kao nužnost za gašenje fiskalne vatre nagomilanog javnog duga. Istodobno je radikalno liberalizirano tržište rada, koje je ocijenjeno previše rigidnim od strane međunarodnih institucija, iako je bilo liberalnije od današnjeg Zakona o radu u Hrvatskoj. Središnja država postrožava kontrolu rashoda lokalnih i regionalnih vlasti te zahtijeva provođenje mjera štednje.

Prvog mjeseca 2011. se provodi mirovinska reforma, koja snižava trenutne mirovine i podiže dob za ulazak u mirovinu na 67 godina, s prijašnjih 65. Izglasan je ustavni amandman koji se prisiljava Vlade da održavaju uravnotežen državni proračun, a do kraja godine se provode dodatne mjere štednje, posebno u javnom sektoru u kojem se snižavaju plaće i smanjuje broj radnika. Proračun svih ministarstava za 2012. godinu je smanjen, a ukupni iznos ušteda iznosi 9 milijardi eura.

Navedeni su samo neki primjeri mjera štednje koje su provedene u Španjolskoj, a zbog kojih je španjolska ekonomija od 2013. rasla brže od ostalih zemalja koje su bile puno sporije i slabije u provođenju reformi, kao što su Grčka i Francuska, što je prikazano na sljedećem grafu koji pokazuje rast BDP-a po stanovniku u odnosu na baznu godinu 1998. Bazna godina označava referentnu točku prema kojoj se uspoređuju sve kasnije godine, i odgovara vrijednosti 100% BDP-a. Vrijednosti iznad 100 označavaju akumulirani postotni porast BDP-a u odnosu na tu godinu, npr. krivulja koja označava Francusku koja se nalazi na 115 u 2015. godini znači da je BDP po stanovniku Francuske u toj godini bio 15% veći nego 1998. To je dobar pokazatelj napretka pojedine zemlje.



Nažalost, Hrvatska nije slijedila primjer Španjolske te se puno sporije oporavlja. Onaj oporavak koji postoji je rezultat preorijentiranja privatnog sektora i njegovog reformiranja usprkos državi koja ne samo da mu nije olakšala taj proces nego ga je aktivno otežavala, a ekonomske politike u vrijeme krize su bile uporno odbijanje reformi i „mjera štednje” te slijeđenje misli „anti-reformista” i raznih Varufakisa. Učinci takvih politika su evidentni, zaostajanje i stabilno propadanje.

 




VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
SVIJET
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Igor Rudan se, poput mnogih drugih svojih kolega znanstvenika u prošlosti, upustio u priču o ograničenim resursima i neodrživom ekonomskom sustavu.

Uz dužno poštovanje, gospodine Rudan, ovaj put niste u pravu.

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usporedila je putnički željeznički promet u Hrvatskoj i Japanu. Pogodite koja je glavna početna razlika...

Je li Holy upravo pozvala na privatizaciju HŽ-a?

Škola

PIŠE: LIBERAL.HR

Prema Bastiatu, svaka vlada ima samo tri izbora: 1) nekolicina pljačka većinu, 2) svatko pljačka svakoga i 3) nitko ne pljačka nikoga. Koju od te tri vlade žele Žuti prsluci?

Žuti prsluci su na teži način naučili da je Bastiat bio u pravu

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Teško je nabrojati sve populističke izjave i obećanja u ovoj kampanji pa ću izdvojiti samo one najgore.

Top lista populista (izdanje EU izbori 2019.)

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

83-godišnjak je pucao kroz ulazna vrata kad je shvatio da netko pokušava provaliti. Ubio je 25-godišnjeg mladića. Sad ga žele poslati u zatvor.

Mediji provode javni linč nad nevinim čovjekom i pomažu državi da ga dokrajči. Njegov grijeh? Branio se od provalnika.

Politika

PIŠE: SANDRA PAŠKVAN

Smatraju li SDP-ovci u Odboru za nagrade da gradonačelnik nije to zaslužio, da su proračuni za koje su i sami glasali - zajebancija?

Nominirala sam Obersnela za nagradu grada Rijeke zbog manjka u proračunu. Njegov odbor je odbio nominaciju...

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za Katarinu Peović rad u call centru je robovanje, a konobarenje je ispod časti.

Poslovi kojih se drugovi iz Radničke fronte najviše boje

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska ima, u usporedbi s drugim zemljama Nove Europe, slab izvoz. On je rezultat slabijeg uvoza zbog protekcionističkih državnih politika.

Hrvatska nije deindustrijalizirana. Našoj industriji bi išlo puno bolje da je država ne ʼštitiʼ

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Korupcijska afera u Austriji završila je ekspresno, za hrvatske pojmove iznenađujuće. Kod nas slične stvari završavaju posve drugačije.

Koja je razlika između Hrvatske i civiliziranih država?

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rekao je da planira preuzeti HSLS, osvojiti 10 posto na izborima i onda mijenjati nacionalnu politiku.

Hrebak pruža ruku Pametnom: ʼTreba nam jedna snažna liberalna opcijaʼ

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Za jedne ljubitelje zločinaca tolerancija i ljubav, za druge zatvor. To je Hrvatska po njenoj mjeri.

Anka kaže da je u spotu s Che Guevarom pokazala ʼtolerancijuʼ. Hoće li tako i s ustašofilima?

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA | OGLAŠAVANJE

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: