Dokad, drugovi?

1.8.2018.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dokad, drugovi?


PIŠE Mario Nakić

Kritičari kapitalizma često vole izvlačiti argument o državnom spašavanju privatnih kompanija i banaka, tzv. "bailout" koji smo vidjeli 2008. godine na početku velike svjetske krize. Kakav je to kapitalizam, kakvo je to slobodno tržište kad država novcem poreznih obveznika spašava odabrane tvrtke?

I u pravu su, to nije slobodno tržište, to je državni intervencionizam koji se u pravilu čini radi pojedinih privatnih interesa, a na račun svih ostalih sudionika na tržištu. To je oblik klijentelizma, iskorištavanja položaja i bliskosti s vlastima. Pritom se uvijek poziva na nekakve "strateške interese", u prvom redu "radna mjesta". Ali to nikada ne ide bez cijene, odnosno bez utjecaja na ostale sudionike, što smo vidjeli i kad se kriza proširila gotovo cijelim svijetom.

Ono što Amerika napravi jednom u stotinu godina, to Republika Hrvatska radi non stop. Zanimljivo je da će mahom isti ljudi, koji kritiziraju američki intervencionizam, pozivati na konstantni intervencionizam države u hrvatsko tržište. Treba li država (opet) spašavati Uljanik? To pitanje gotovo nitko ne postavlja, već se pretpostavlja da treba.

Uljanik je tvrtka u većinski privatnom vlasništvu, državne tvrtke imaju još oko 25 posto dionica. Danas Uljanikom upravljaju predstavnici malih dioničara, a to su njegovi radnici. Uljanik je odličan primjer onoga o čemu se kod nas rado priča, a to je radničko samoupravljanje. Iako smo mogli iz vlastite povijesti, poglavito iz događaja 1980-ih i ekonomske krize u Jugoslaviji, naučiti da samoupravljanje nije najbolji način vođenja gospodarskih subjekata, jedan dio javnosti na takvo gospodarstvo još uvijek gleda s dozom romantike.

A ako je u većinskom vlasništvu radnika, onda je to "strateški bitno za Hrvatsku". Čak i najveći kritičari kapitalizma, poput druga Komadine (SDP) i njemu ideološki bliskih drugova iz Radničke fronte, danas su najveći zagovornici opetovanog spašavanja Uljanika.

Uljanik se zadnji put (ali ne i posljednji!) spašavao početkom godine kad mu je država odobrila jamstvo za kredit od 96 milijuna eura. Prošlu godinu je završio s gubitkom od gotovo dvije milijarde kuna. Država je napravila plan restrukturiranja koji će, ako odobri Bruxelles, izbiti još 350 milijuna eura iz državnog proračuna.

Članovi uprave Uljanika, prema pisanju 24sata, cijelo vrijeme tijekom krize u ovoj tvrtki primali su naknade od oko 100.000 kuna. U to vrijeme tvrtka gubi poslove, raskidaju se ugovori, a radnici pitaju kad će plaće. Još bolje, novinari pitaju ministra gospodarstva kad će plaće u Uljaniku.

Čini li vam se ta situacija pomalo shizofrenična? Budući da država stalno pomaže ovoj privatnoj tvrtki, koji su argumenti da na isti način - kroz jamstva i pomoći - ne pomogne i bilo kojoj drugoj privatnoj tvrtki na tržištu? Jesu li vlasnici i radnici Uljanika rođeni sa zlatnom žlicom u dupetu pa imaju poseban tretman države?

Ono što je još zanimljivije, situacija u Uljaniku nam pokazuje kako funkcionira državna redistribucija u Hrvatskoj. Država uzima novac najviše onim poduzećima koja su na zdravim temeljima - ona najviše uplaćuju poreza na dobit, dohodak i druge namete, što je logično. Ali država njih pretjerano oporezuje da bi davala onim poduzećima koja očito posluju loše, samo da ih zadrži na životu, tako da mogu nastaviti stvarati gubitke. Na taj način država koči zdravo tkivo našeg gospodarstva i ne dozvoljava mu da se nastavi širiti, da zaposli još više ljudi i uloži u nove poslove.

Ako je problem u radničkim plaćama, možda bi bilo isplativije jednostavno poslati sve radnike kućama i isplaćivati im plaću doživotno svaki mjesec, kao da rade, a pogone prodati nekome tko će ih znati bolje iskoristiti. To bi za ovu državu bilo daleko isplativije nego ovakve multimilijunske pomoći svakih par mjeseci, odnosno svaki put kad zaškripi.

Ako želimo da se gospodarstvo razvija, moramo napustiti stare politike "spašavanja radnih mjesta" jer takve politike štete otvaranju novih, zdravih radnih mjesta i stvaraju nove vreće bez dna.

 


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
POLITIKA
HRVATSKA
O autoru
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa. >>VIŠE
Vezano
Kako se države suočavaju s klimatskim izazovima: Oporezuju građane pa subvencioniraju zagađivače
Ova vlada se nikako ne može odmaknuti od socijalizma
Aluminij Mostar je novi Muljanik: Neka se radnici probaju zaposliti bez stranačke iskaznice
Otvoreno pismo Vijeću Europe: Imamo mi još boljih kadrova, uzmite ih sve!
Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.
Žao mi je, drugovi, ali tržište je opet pobijedilo
Miletićeva usporedba Uljanika s američkim spašavanjem autoindustrije nema smisla, evo zašto
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
Radnici Uljanika štrajkaju, nije ih briga za brodove. Neka Amsterdamska koalicija plati brodovlasnika!
Dioničari Uljanika nemaju nikakvo moralno pravo tražiti dodatne državne subvencije
Zemlja s puno prava, a malo odgovornosti
Hrebak brutalno realan šokirao novinara: ʼDržava ne bi trebala spašavati nikoga!ʼ
Prosječni hrvatski radnik dosad je za spas brodogradilišta platio 23.000 kuna
Imamo rješenje za Uljanik - ovo je win-win situacija za sve...
Vrijeme je da se Hrvati riješe mita o ovakvoj brodogradnji i okrenu novim svjetskim trendovima
Riječki političari su se potrudili da 3. maj ne nađe investitora
Radničko samoupravljanje = radničko samouništenje
Taktika mućenja vode: Jesu li brodogradilišta stvarno ʼplatila poreza državi više od primljenih subvencijaʼ?
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Kad Hrvat reži, ne čini to da bi se skinuo s lanca, već da bi dobio veću kost
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: