Državni intervencionizam u (relativno) slobodnoj Kanadi

OGLAŠAVANJE

Za mnoge je Kanada simbol obećane zemlje, vjerojatno čak i više nego što je to njen južni susjed. Ovakav stav nije bez osnove. Kanada je materijalno bogata zemlja s relativno slobodnim društvenim uređenjem, izuzetno raznolika geografski, a i kulturno. Prosječna mesečna neto primanja su oko 4.250 dolara, što preračunato u kune iznosi oko 20.850 kuna. Što se tiče svakodnevnog života, imam uglavnom riječi hvale, ali, da se ne bismo zadržavali samo na subjektivnim doživljajima koji čitatelju u domovini ne daju ništa konkretno, prikazat ću prvo neka osnovna obilježja ekonomsko-političkog uređenja.

Opća ekonomska politika

Kanada je federalna država sastavljena od deset pokrajina i tri teritorija, a ekonomska politika je podijeljena između federalne i pokrajinskih (teritorijalnih) vlada. Federalna vlada kontrolira međunarodnu trgovinu, poreznu politiku, reguliranje banaka, poštansku službu i još neke poslove. Pokrajine, između ostalog, kontroliraju upravljanje javnim površinama i šumama, zdravstveni sustav, obrazovanje i imovinska prava.

Neke grane gospodarstva, poput poljoprivrede, ribarstva, transporta, javnih radova i imigracione politike su u zajedničkoj nadležnosti federalnih i pokrajinskih vlasti.

Iako slovi za zemlju s popriličnim uplivom države u ekonomiju, indeks ekonomskih sloboda Kanadu stavlja iznad njenog južnog susjeda kad je u pitanju većina kategorija ekonomskog poslovanja. Indeks ekonomskih sloboda mjeri osnovnu slobodu pojedinca da upravlja vlastitim radom i imovinom i to u deset kategorija, od imovinskih prava do poduzetništva. Kanada je na toj listi rangirana kao deveta, dok su Sjedinjene Države na 18. mjestu. Hrvatska je puno niže — na 92. mjestu, poslije Sejšela, Samoe i Dominikanske Republike.

Opće gledano, što je manji nivo uplitanja države u ekonomiju, to je razina ekonomske slobode viša. U ostatku teksta ću usporediti neke oblike uplitanja države u ekonomiju u Kanadi i Hrvatskoj. Također ću opisati detaljnije pravni mehanizam kojim država kontrolira ekonomske aktivnosti u kanadskoj poljoprivredi, jednom od sektora s najvećim udjelom državnih intervencija. To će pokazati da, iako je Kanada rangirana visoko što se tiče ekonomskih sloboda, postoji veliki broj načina na koje je država prisutna u gotovo svim sferama ekonomskog života.

Javni sektor

To nam dalje daje indikaciju o tome kolika stega državnih restrikcija postoji u zemljama koje su niže na listi ekonomskih sloboda, kao što je primjerice Hrvatska koja je 92. mjestu.

U Kanadi su zdravstvo, obrazovanje, socijalni programi i šumarstvo gotovo pod potpunom državnom kontrolom. U 2017. godini je ukupna proračunska potrošnja na zdravstvo iznosila preko 240 milijardi dolara, što je otprilike jednako bruto domaćem proizvodu svih bivših jugoslavenskih republika zajedno u 2017. godini. Na osnovno i srednje obrazovanje troši se oko 75 milijardi dolara godišnje. Na socijalne službe federalna vlada je utrošila oko 88 milijardi dolara 2009. godine. Za zemlju koja ima stanovnika samo nešto više nego sve bivše jugoslavenske republike zajedno, ovo su relativno impozantne brojke, bar iz kuta prosječnog stanovnika Balkana.

Porezna davanja

Kanađani ove i druge socijalne programe plaćaju putem raznih poreza: na osobni dohodak, na potrošnju (kao PDV, samo što je ovdje 13%), na dobit i putem poreza na ime socijalnog doprinosa. Ukupno, kanadska obitelj na porezna davanja izdvoji 42% od svojih bruto primanja, koja iznose oko 7.350 dolara mjesečno.

U usporedbi s poreznim davanjima prosečnog Hrvata, ova brojka možda i nije tako velika. Prema hrvatskom budžetu, građani Hrvatske će u ovoj godini na porezna davanja izdvojiti oko 75 milijardi kuna, što je oko 4.595 kuna po zaposlenom mjesečno ili oko 55% prosečne mjesečne bruto plaće (8.367 kuna) u prva tri mjeseca 2018. Dakle, iako Kanađani izdvajaju ogromne svote za održavanje državnog aparata, prosječni zaposleni Hrvat izdvaja znatno veći postotak svoje imovine u državnu blagajnu nego prosječni Kanađanin.

I uz relativno izdašno trošenje na zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć, ovi kanadski programi se suočavaju s poteškoćama. Zdravstveni sustav se bori s nedostatkom kapaciteta i dugim listama čekanja. Na primjer, prosječni Kanađanin može računati na oko šest sati čekanja na hitnoj službi ako nije životno ugrožen. Na operativne zahvate se čeka i preko 40 tjedana, uslijed čega se mnogi Kanađani odlučuju da pomoć potraže u privatnim klinikama u SAD-u.

Obrazovni sustav često drmaju štrajkovi prosvjetnih radnika koji traže veće plaće i bolje uvjete rada. Ovi štrajkovi u posljednje vrijeme nisu naišli na odobravanje javnosti, čiji je opći stav da su prosvjetni radnici ionako preplaćeni u odnosu na kvalitetu usluge koju pružaju. Jedna od osnovnih boljki osnovnog školstva u Ontariju, najmnogoljudnijoj kanadskoj pokrajini, je ta što rezultati koje učenici postižu na standardiziranim testovima iz matematike iz godine u godinu opadaju.

Preko 90% kanadskih šuma je u državnom vlasništvu. Država šumu iznajmljuje na korištenje na određeni vremenski period privatnim kompanijama pod uvjetom da implementiraju plan regeneracije šuma. Na godišnjoj razini siječe se manje od 0.2% ukupne šumske površine, a ukupna primanja u drvnoprerađivačkom sektoru iznose preko 50 milijardi dolara godišnje.

Međutim, upliv države u ekonomski život ne završava se na državnom ubiranju i trošenju poreznih prihoda i na državnom vlasništvu nad resursima. Postoji čitav splet zakonskih akata i regulacija koje državi daju ovlaštenja za razne direktne ili indirektne oblike preraspodjele imovine i prihoda. Da bismo razumjeli kako taj zakonski mehanizam preraspodjele funkcionira, fokusirat ću se na jedan od komercijalnih sektora koji je vjerojatno najviše prožet državnim intervencijama — poljoprivrednu proizvodnju.

Intervencionizam u poljoprivredi

Prioritet najvećih zapadnih izvoznika hrane, kao što su SAD i EU, pa i Kanade, je neovisnost o uvozu prehrambenih proizvoda i zaštita poljoprivrednog sektora kao strateške industrije, a glavna aktivnost pokrajinskih ministarstava poljoprivrede je nalaženje načina kako preliti što više javnog novca u džepove poljoprivrednika.

Zanimljivo je da je jedan od glavnih, ne tako javno isticanih, motiva za novčanu pomoć agrarnom sektoru od strane države upravo političke prirode – neovisnost o uvozu u slučaju poremećenih političkih odnosa s trgovinskim partnerima. Lista ostalih argumenata za uplitanje države u funkcioniranje tržišta poljoprivrednim proizvodima je podugačka. U posljednje vrijeme se izdvaja i ideja da je seoski način života kulturno dobro i da ga kao takvog treba sačuvati.

U Kanadi, SAD i EU farmeri također dobivaju značajnu materijalnu podršku na ime zaštite okoliša i pružanja estetskih vrijednosti seoskog pejzaža. Ideja u pozadini ovakve politike je da tržište ne može kompenzirati farmere za sve usluge koje pružaju društvu i zato je tu država da to ispravi. Dakle, ni na Zapadu slobodno tržište i ekonomska efikasnost nisu alfa i omega odnosa države prema ekonomiji.

Protekcionizam

Samo da na trenutak zastanem i definiram pojam ekonomske efikasnosti. Jezikom svakodnevice, ekonomska efikasnost, koja je osnova tržišne ekonomije, je ideja da svatko proizvodi ono za što je najsposobniji, a da je slobodno tržište najbolji teren pokazivanja te sposobnosti. Tako, recimo, ako je američki farmer sposobniji od kanadskog u proizvodnji junetine, Kanada bi trebalo uvoziti junetinu iz SAD-a, a taj neproduktivni kanadski farmer bi trebao povećati svoju produktivnost ili promijeniti profesiju i raditi nešto za što je sposobniji.

Vlade obiju zemalja ipak nastoje izolirati svoje poljoprivrednike od jeftinije konkurencije iz uvoza. Poljoprivredna politika Kanade, koju ću pokušati sumirati u nekoliko sljedećih pasusa, se bitno ne razlikuje od politike njenog južnog susjeda – bazirana je na direktnoj i indirektnoj preraspodjeli resursa ka poljoprivrednom sektoru i maksimalnom mogućem naporu da se ograniči uvoz.

Federalna vlada daje opći okvir politike, a pokrajine i teritoriji dalje taj okvir prilagođavaju svojim specifičnim političkim ciljevima. Imajući u vidu ukupnu dužinu trajanja države, Kanada ima relativno dugačku povijest poljoprivredne politike. Velika prostranstva na zapadnu zemlje (pokrajine Saskatchewan, Alberta i Manitoba) su u 19. stoljeću bile poprište utrke za zemljišta između britanskog dominiona Kanade i SAD-a. Ta područja su bila ubrzano naseljavana imigrantima iz istočne Europe tako što im je država davala besplatnu zemlju za obradu. Jedan od glavnih motiva je bio da se ti teritoriji nasele prije nego što do njih dopru Sjedinjene Države i tako se položi pravo na taj dio Sjeverne Amerike.

Država se, naravno, morala pobrinuti da ti ljudi i ostanu na toj zemlji i odatle je poljoprivreda došla u sam centar zakonskih akata.

Svi važniji problemi poljoprivrednika u posljednjih stotinjak i više godina rješavani su tako što je izglasan zakonski akt koji bi dotični problem trebao otkloniti. Tako, na primjer, Canadian Western Grain Transportation Act iz 1897. je bio na snazi do 1995. godine, a svrha mu je bila da poljoprivrednicima iz zapadne Kanade omogući jeftin transport žita u istočne pokrajine. Sličnim zakonskim aktima su formirana i tijela koja su jedina ovlaštena za prodaju pojedinih poljoprivrednih proizvoda kao što su žitarice, perad, jaja i mlijeko. Svrha ovih tijela, koja se inače nazivaju Marketing Boards, je da poljoprivrednicima osiguraju bolju pregovaračku poziciju u odnosu na velike kupce poljoprivrednih proizvoda.

Legalizirani karteli proizvođača mlijeka, jaja i peradi

Uz to što su zakonom definirani načini i tijela koja vrše prodaju poljoprivrednih proizvoda prerađivačima, također postoje i dodatni zakoni koji omogućuju ovim prodajnim tijelima da ograniče količinu proizvodnje u cijeloj državi i time povise tržišnu cijenu. Ovo je slučaj s mlijekom, peradi i jajima. Da bi ovi programi funkcionirali potrebno je također ograničiti uvoz jeftinijeg mlijeka, peradi i jaja sa svjetskog tržišta. Naravno, ta ograničenja su regulirana zakonskim aktima na nivou države. Kanada dozvoljava podmirenje do 5% domaće potražnje za mliječnim proizvodima iz uvoza, a sve preko te količine je ocarinjeno pod stopom od preko 200%, što efektivno sprječava svaki uvoz. Postoje debate i pregovori na nivou Svjetske trgovinske organizacije da se ove restrikcije na uvoz ublaže, ali posljednja runda pregovora traje još od 1996. i nekih bitnijih pomaka još nema na vidiku.

Primjera radi, u proteklih četrdesetak godina proizvodnja mlijeka u Kanadi je zakonski regulirana na federalnom i pokrajinskom nivou. Na nivou države proizvodnja je ograničena na oko 80 milijuna hektolitara godišnje. Svaka pokrajina ima točno definiran udio u ukupnoj proizvodnji koji ne može prekoračiti. Da bi cijeli sistem funkcionirao, mlijeko može proizvoditi i prodavati samo poljoprivrednik koji je registriran kod svog pokrajinskog prodajnog odbora i to točno određenu količinu koja se još naziva i kvota, a izražava se u kilogramima mliječne masti. Svoju osobnu kvotu poljoprivrednik može uvećati samo ako kupi dio kvote drugog poljoprivrednika.

Ovo je također detaljno reguliran proces koji mora ići kroz pokrajinski prodajni odbor. Kvota je na početku programa bila podijeljena besplatno i iznosila je oko 90% od uobičajene proizvodnje, ali je ubrzo zatim dobila na vrednosti kad je dozvoljena trgovina kvotom među poljoprivrednicima. To znači da su oni spremni platiti jedan drugome određenu sumu u razmjenu za ustupanje prava proizvodnje određene količine mlijeka. Trenutačno za pravo proizvodnje dodatnog kilograma mliječne masti, farmeri su spremni izdvojiti od 25 do 35 tisuća dolara. Ovo je najočevidniji pokazatelj "ekstra-profita" u proizvodnji mlijeka. Taj "ekstra-profit" je rezultat relativno visoke cijene koja je direktna posljedica ograničene ponude. Naposljetku, cijeli ovaj sistem regulacija plaća kanadski potrošač putem povišene cijene mliječnih proizvoda. Većina Kanađana je prilično neupućena u ekonomsku politiku i nije ni svjesna da za mlijeko plaća gotovo dvostruko više nego potrošači u zemljama gdje ovakvi programi ne postoje.

Retoričko pitanje: Ako je država s ovoliko intervencionizma na 9. mjestu po ekonomskim slobodama, koliko li intervencionizma postoji u zemlji koja je na 92. mjestu?

Poslije svega navedenog ipak treba imati u vidu da je kanadska poljoprivreda, i pored relativne uljuljkanosti u razne zaštitne programe države, i dalje vrlo produktivna. Usporedbe radi, s otprilike oko 1 milijun muznih krava, Kanada proizvede oko 80 milijuna hektolitara mlijeka godišnje, a Hrvatska proizvede oko 6,3 milijuna sa oko 150 tisuća muznih krava. Kada bi hrvatska produktivnost bila kao kanadska, brojka od 6,3 milijuna bi se poduplala na oko 12,5 milijuna.

Prisjetimo se da je Hrvatska puno niže nego Kanada na listi poštivanja ekonomskih sloboda građana, a vidjeli smo koliko različitih državnih intervencija postoji u „slobodnom“ Kanadskom gospodarstvu. To nam nagovještava da se hrvatsko gospodarstvo nalazi pod puno restriktivnijim pritiscima državne intervencije — višim porezima, brojnijim kontrolama cijena, kvotama na ponudu proizvoda i usluga (npr. kvote na broj taksi prijevoznika) i sijaset drugih nameta.

Sve državne namete netko mora platiti direktno ili indirektno: porezne platiše putem poreza, potrošači putem viših cijena i lošije kvalitete proizvoda i usluga ili društvo u cjelini putem nižih stopa gospodarskog rasta. Zato, sljedeći put kad neki državni dužnosnik počne reklamirati neki novi zakon tvrdeći da će on nekome pomoći, prvo se zapitajmo tko će reklamirane posljedice tog zakona platiti i koliko.