Definirati radikalnu i ekstremnu ljevicu u današnjim okolnostima je jednako teško kao i definiranje radikalne desnice. No, razlozi zbog kojih je to definiranje jednako teško kod ljevice i desnice nisu ni približno isti. Radikalnom ljevicom se danas rijetko koga etiketira. U mainstream medijima se uglavnom radikalna ljevica definira samo kao prava, autohtona ljevica ili antikapitalistička ljevica dok se na desnici sve desnije od desnog centra počesto etiketira radikalnom desnicom, pa u konačnici i fašizmom.
Glavna potvrda uglavnom dolazi nakon nasilja lijevih pokreta na Zapadu, popularnom nazvanim Antifa. Razbijanje i nasilje nakon Trumpove pobjede na američkim predsjedničkim izborima te razbijanje i nasilje po gradovima koji ugoste skupove najmoćnijih svjetskih lidera su već postali dio folklora koje izvode ove grupacije. No, ništa od toga nije bilo dovoljno većini domaćih i stranih medija za prozvati te grupe radikalnom ljevicom. Primjetno je i da dio novinara
opravdava nasilje i razbijanje jer je to navodno
dio njemačke i zapadne demokratske kulture (iako ankete pokazuju da je većina Nijemaca nezadovoljna događajima u Hamburgu) te zbog toga što je to isto nasilje opravdano ako se vrši zbog ciljeva koji se smatraju moralnim.
U borbi protiv kapitalizma, nejednakosti, klimatskih promjena i svemu drugome što spada u tradicionalni repertoar radikalne ljevice je dopušteno napraviti sve. Ako se osjetite frustriranima zbog radnih uvjeta u Kini, prekomjernom uništavanju šuma u Indoneziji radi palminog ulja ili zbog Trumpove porezne politike, ništa vas ne sprječava u razbijanju automobila i dućana. No, relativiziranje i opravdavanje tih nedjela ne bi ni bio ogroman problem kad se jednakim argumentima ne bi ni dan danas opravdavalo i na sve načine relativiziralo zločine koje je počinila radikalna ljevica u prošlom stoljeću. Isti argumenti se koriste i pri relativiziranju zločina koje su počinili režimi koji su pokušavali ostvariti komunističku utopiju na zemlji.
Na desnici je situacija potpuno različita. Mirni i nenasilni prosvjedi raznih konzervativnih udruga se uglavnom u startu proglase radikalno desničarskim, talibanskim, a odvažniji pojedinci znaju i potegnuti i fašističke etikete. Čak se i borba za liberalniji pristup u ekonomiji kod dijela medija, političara i nevladinih udruga zna proglasiti radikalnom desnicom. Bilo kakvo vođenje politike koje se smatra desnije od mainstream desnog centra u Hrvatskoj, Europi i svijetu se u startu također proglasi radikalnom desnicom. Većina prozivanih političara, udruga i pokreta koje se znaju etiketirati na razne načine i nema većih poveznica sa većinom fašističkih pokreta koji su uglavnom nastajali 20-ih godina prošlog stoljeća.
Ovakvi dvostruki kriteriji imaju svoje korijene u 20. stoljeću i razumljivi su bili dobar dio prošlog stoljeća, no danas su potpuno deplasirani. Trpanje u isti koš svih desnih pokreta šteti uglavnom umjerenijim pokretima, a pogoduje istinskoj radikalnoj desnici, kao što i relativiziranje nedjela radikalne ljevice šteti uglavnom mainstream ljevici, jer velik broj birača s centra i umjerene desnice povezuje te radikalne pokrete s ostatkom ljevice. Te samim time i nekim novim lijevim pokretima znatno otežava pri definiranju nekih svojih novih politika i pristupa politici bez negativnih povijesnih konotacija.
