Ekonomska nejednakost, odnosno razina razlike u bogatstvu između najbogatijeg i najsiromašnijeg sloja, fenomen je koji se u ekonomiji, osobito posljednjih desetak godina intenzivno proučava. Postoje objektivni i čvrsti razlozi zašto je dobro proučavati ovaj fenomen jer prevelike razlike u bogatstvu mogu dovesti do nezadovoljstva šireg sloja stanovništva, a u prošlosti su dovodile do ratova i revolucija.

Suprotno od uvriježenog stajališta kod većine ljudi, ekonomska nejednakost na globalnoj razini opada od 2006. godine. To je ustanovio Branko Milanovic, američki ekonomist koji se specijalizirao za analizu upravo ekonomske nejednakosti.



Ali u određenim dijelovima svijeta nejednakost raste. Konkretno, raste u SAD-u i Rusiji, a te dvije zemlje je novo istraživanje Cato instituta uzelo za primjere da bi usporedilo različite uzroke nejednakosti i njene rezultate.

Naime, ekonomska nejednakost, sama po sebi, nam ne govori mnogo jer postoje različiti uzroci za rast nejednakosti. Ona može rasti uslijed općeg rasta gospodarstva čak i ako je on ravnomjeran među svim slojevima stanovništva (rast bogatstva najsiromašnijih i najbogatijih, ako je za isti postotak, znači u apsolutnom iznosu veći rast bogatstva najbogatijeg sloja što automatski povećava GINI koeficijent - ekonomsku nejednakost). To se događa na dinamičnim i slobodnijim tržištima.

Međutim, na manje slobodnim tržištima rast nejednakosti je obično izazvan drugim uzrocima i često nije u skladu s rastom općeg gospodarstva. Drugi način stjecanja bogatstva u biznisu je stvaranje političkih veza s državnim vrhom, lobiranje za zakone koji će ograničiti konkurenciju u nekom sektoru i tako učiniti pojedince bogatima. To se u pravilu događa nauštrb većine građana koji to bogaćenje pojedinaca plaćaju skupljim cijenama robe ili lošijom uslugom koju dobivaju zbog ograničene slobode izbora.

Chris Edwards i Ryan Bourne, autori istraživanja Cato instituta, došli su do zaključka da nejednakost bogatstva u SAD-u zaista raste, ali ne po onoj stopi koja je donedavno bila općeprihvaćena, a koju je javnosti predstavio francuski ekonomist Thomas Piketty u knjizi "Kapital u 21. stoljeću". Piketty je, naime, pogrešno računao visinu povrata poreza u SAD-u i zarade od dividendi. Lani su ekonomisti Gerald Auten i David Splinter došli do izračuna da se udio vlasništva najbogatijih 1 posto Amerikanaca od 1960. do 2015. godine nije povećao na 38,6 posto kako je to Piketty tvrdio (što su masovno usvojili i mediji), već na 28,7 posto.

Američka priča

Puno je zanimljivije istražiti kako je do tog povećanja došlo. Velika većina najbogatijih Amerikanaca su "self-made" biznismeni, odnosno poduzetnici i ulagači koji su svoje bogatstvo stekli za života, nisu ga naslijedili. Međutim, bogatstvo se može steći na više načina; može se steći inoviranjem korisnih uređaja, aplikacija i načina proizvodnje i trgovine koji će pomoći širem sloju stanovništva, a može se steći i kroz korupciju i političke veze. U Americi, većina ljudi koji su se u zadnje vrijeme "prljavo obogatili" ostvarila je svoje bogatstvo posljedično, nakon što su omogućili bolji život velikom broju stanovnika Amerike i svijeta.

Martin Feldstein, poznati američki ekonomist koji je radio kao savjetnik za Reagana i Obamu, tvrdio je da "nejednakost nije problem koji treba liječiti. Umjesto toga, ekonomisti trebaju krenuti od Pareto principa da je promjena dobra ako nekoga učini boljim dok ne čini ostale gorima." Primjer je poduzetnik koji izgradi vlastito bogatstvo tako što je izumio način kako potrošačima sniziti cijene. To je konkretno slučaj kod trenutno najbogatijeg čovjeka svijeta, Jeffa Bezosa. Njegovo je bogatstvo posljedica osnivanja i razvoja Amazona, tvrtke koja je snizila cijene robe široke potrošnje u cijelom svijetu.

Ili, uzmimo za primjer druge američke uspješne poduzetnike. Recimo, Brian Acton i Jan Koum, koji su kreirali WhatsApp, aplikaciju koja omogućuje besplatnu telefonsku službu za 1,5 milijardu korisnika u cijelom svijetu. Njih dvojica su se na toj aplikaciji obogatili i to je sigurno utjecalo na povećanje ekonomske nejednakosti u SAD-u, ali njihov proizvod je dao veliku vrijednost korisnicima tako što im je smanjio troškove komuniciranja. Ili, najveći američki trgovački lanac Walmart je učinio njegove osnivače - obitelj Walton - bogatašima, ali u isto vrijeme je smanjujući tržišne cijene robi široke potrošnje poboljšao standard za milijune Amerikanaca.

Feldstein je također tvrdio da "pravi problem na koji se trebamo fokusirati nije nejednakost nego siromaštvo". I u pravu je. Usprkos povećanju ekonomske nejednakosti, stopa siromaštva u SAD-u se smanjuje. Godine 2015. u Americi je živjelo preko 13 posto ljudi ispod granice siromaštva, a u 2018. godini ih je bilo 11,7 posto. To je dobrim dijelom rezultat i rada onih najbogatijih Amerikanaca koji su svojim izumima i radom utjecali pozitivno na tržište i cijene.

Ruska priča

Ekonomska nejednakost raste i u Rusiji, Ukrajini i Kazahstanu. Prema izvješću GAN antikorupcijske organizacije, u tim je zemljama sprega poduzetništva s politikom glavni način stjecanja bogatstva. Rusija također ima većinu self-made bogataša među svojim milijarderima i svi su oni neki biznismeni, ali dovoljno je pogledati područja kojima se bave: plin, nafta i željezo. Stručnjaci u GAN-u tvrde: "Većina najbogatijih biznismena u Rusiji obogatila se kontrolirajući kompanije u sektoru prirodnih resursa - kao što su plinski div Gazprom, naftne kompanije ili tvrtke koje se bave metalom. Oni koriste svoje političke veze s Kremljom kako bi zadržali ili povećali svoje bogatstvo."

Zanimljivo, u Rusiji se siromaštvo povećava, što znači da najniži sloj nema nikakve koristi od bogaćenja najbogatijih. Ove godine, prema državnoj statistici, u Rusiji 20,9 milijuna ljudi živi ispod granice siromaštva, što je 14,3 posto ruske populacije. To je povećanje od prošle godine kada je u Rusiji 20,4 mil. ljudi živjelo u siromaštvu ili 13,9 posto. Prije pet godina Rusija je imala manji udio siromašnog stanovništva od SAD-a, sada ima veći, i to za 22 posto. Ovako brza promjena velikim je dijelom uzrokovana upravo različitim uzrocima povećanja ekonomske nejednakosti između ovih dviju država.

Dakako, nije ni SAD posve čist po pitanju korupcije. U svakoj državi korupcija i kronizam (sprega državne vlasti i pojedinaca u privatnom sektoru) utječu na rast nejednakosti, ali kronizam i korupcija nisu u svakoj državi jednako rašireni. O stupnju njihove raširenosti ovisi i stupanj njihovog utjecaja na nejednakost.