Otkako je osvojio vlast u neizvjesnim izborima, iznimno bitnim za Francusku i cijeli svijet, francuski predsjednik Emmanuel Macron u zapadnim medijima predstavljen je kao "umjereni liberal", "centrist", pa čak i "umjereni neoliberal" (što god to trebalo značiti).

Časopis The Economist lani je izabrao Francusku za državu godine upravo zbog njegove pobjede i reformi koje je pokrenuo, a Macrona su pritom nazvali - liberalom. Prema njegovoj platformi, izjavama i nekim politikama koje provodi, svatko bi ga lako mogao svrstati među liberale u klasičnom, europskom smislu te riječi. Ali pazite sad ovo, nećete naći nigdje da se on deklarira kao liberal, ali i njegova politička stranka La République En Marche (LREM) izbjegava riječ "liberali". Oni preferiraju da ih se naziva centristima.

Još donedavno sam bio uvjeren da političar ili bilo koja politički svjesna osoba, koja ne naginje previše ni lijevo ni desno, ne može biti ništa drugo do liberal, barem umjereni, ali sad mi je jasno da sam u tome pogriješio. Itekako se može biti centrist i ne biti liberal u isto vrijeme, a Macron je možda najbolji primjer.

Pogledajmo samo politike kakve je dosad proveo i kakve još uvijek provodi. Među njima ima stvarno vrlo liberalnih stvari, kao npr. odlučno protivljenje desnom populizmu i nacionalizmu, u čemu je proteklih godina Macron prvak EU. Zatim, tu je njegovo zalaganje za očuvanje EU i europskih vrijednosti. U isto vrijeme provodi opsežne ekonomske reforme, koje su dosad uključile smanjenje poreza na dobit te poreza na dohodak za one s najvišim primanjima, deregulacije u poslovanju, smanjenje povlastica za nezaposlene, smanjenje utjecaja sindikata na ugovor o radu te još mnoge protržišne mjere. Sve to su vrlo, vrlo liberalne politike.

Ali, s druge strane, Macron je također nacionalizirao jedno brodogradilište, uveo nove restrikcije na imigraciju i umanjio prava imigranata, olakšao policiji upotrebu sile protiv prosvjednika i uhićenja bez osnovane sumnje, pokušao je uvesti porez na gorivo radi udovoljavanja borbi protiv klimatskih promjena (od toga je odustao kad su izbili prosvjedi Žutih prsluka), zagovara još veće restrikcije na slobodu govora, a radi i na tome da se na razini EU uvede novi porez za velike međunarodne IT kompanije. To sve NISU liberalne politike.

Kad sve zbrojimo i oduzmemo, moramo zaključiti da je Macron u pravu što izbjegava termin "liberal". On je zaista centrist jer je njegove politike nemoguće svrstati lijevo ili desno, ali barem pola tih politika nisu s ciljem proširivanja nego ograničavanja osobnih i ekonomskih sloboda građana. Međutim, pravi razlog što se on i njegova stranka ne pozivaju nikada na liberalizam je potpuno druge prirode.

U nedavnom zanimljivom članku koji je objavio Politico, autor John Lichfield se pozabavio baš tim pitanjem. Ako veći dio svijeta vidi Macrona i njegovu stranku kao liberale, zašto oni izbjegavaju da se tako deklariraju? Razlog je jednostavan - to bi im jako štetilo na domaćem planu.

Politico započinje priču time kako u Francuskoj još uvijek postoji Komunistička stranka s velikim početnim slovom "K". Iako je Macronova stranka LREM postigla načelni dogovor sa Savezom liberalnih demokrata Europe (ALDE) o postizbornoj suradnji nakon predstojećih izbora za Europski parlament, Macron je objasnio da je to zato što se želi povezati sa svim proeuropskim snagama, "i s liberalima, i s lijevim i desnim centrom" kako bi se stvorila "široka europska koalicija protiv populizma".

Kako objašnjava Luis Garicano iz Građanske stranke (španjolski liberali), u Francuskoj je "liberal" ružna riječ, gotovo kao psovka, i zato u toj zemlji nema političke stranke koja se deklarira kao liberalna. I iz francuskog LREM-a su im to potvrdili, iako oni kažu da za njihovu mladu stranku još nije dobro da se veže ni za jednu ideologiju. "Riječ liberal je velika prepreka za politički uspjeh, pogotovo sad, u vrijeme Žutih prsluka".

Politico dalje objašnjava kako značenje riječi "liberal" danas varira ovisno o geografskom položaju. U Sjevernoj Americi liberalizam je ljevica, u Velikoj Britaniji centar, a u ostatku Europe sekularni desni centar koji zagovara slobodno tržište i širenje osobnih sloboda. U Francuskoj, međutim, riječ "liberal" znači netko tko se zalaže za kapitalizam, za krupni kapital. "Liberal i predsjednik bogatih" - tako nazivaju Macrona njegovi protivnici u Francuskoj.

Za takvo povezivanje liberalizma s krupnim kapitalom postoje razlozi u francuskoj povijesti. Nakon Francuske revolucije i Napoleonovog poraza, u Francuskoj se gotovo stoljeće vodio politički i ideološki rat - u parlamentu i na filozofskom planu. Dok je bilo fenomenalnih ekonomista klasičnog liberalizma, poput Bastiata i Chavaliera, oni su bili samo oporba i nikada nisu uspjeli, barem na domaćem igralištu, posve pobijediti ljevicu i socijalistički sentiment. Tu je i Katolička crkva koja je konzervativna, ali se po ekonomskim pitanjima uvijek priklanjala ljevici.

Francoise Melonio, francuski povjesničar i politolog, objasnio je da je u Francuskoj općeprihvaćena vizija socijalne države s velikim povlasticama, kontrolama i protekcionizmom. Tu su viziju prihvatili i socijalisti i katolički konzervativci, i radikali, i revolucionari, i kontrarevolucionari. Anglosaksonska, protestantska tradicija individualizma - koja pretpostavlja svetost privatnog vlasništva, osobnih sloboda i slobode poduzetništva - nije nikada pravo zaživjela u ovoj zemlji. Neki od najvećih starih liberala Francuske, kao što je Tocqueville, puno su se više bavili problemima političke i osobne slobode nego ekonomijom i tržišnim slobodama. Frederic Bastiat je jedan od onih ekonomista kojima se Francuzi dive, ali samo njegovoj teoriji, dok su ga u praksi uglavnom ignorirali. Jedini period u 20. stoljeću kad je Francuska imala istinski liberalnu vladu, bilo je 1970-ih za vrijeme predsjednika Valéryja Giscarda d'Estainga. On je provodio većinom politiku liberalizma i opisivao svoju stranku, tadašnje Neovisne Republikance (kasnije se pretvorilo u konzervativnu Republikansku stranku) kao "liberale i pro-europske centriste".

Sindikati su u prošlom stoljeću toliko ojačali, da su postali veća politička snaga od bilo koje stranke. Sindikati su desetljećima diktirali državnu politiku, bez obzira bili na vlasti ljevičari ili konzervativci. Oni su uvelike utjecali na stvaranje slike o liberalima kao borcima za buržoaziju, najveće bogataše koji ne mare za sirotinju i srednji sloj. Što je još zanimljivije, francuski sindikati nisu nikada imali veće probleme s konzervativnom Republikanskom strankom, konzervativci su im draži od liberala. Oni su se pobrinuli ne samo da nestanu liberalne političke stranke sa scene, već i da se nitko više ponosno ne može nazvati liberalom. I to u zemlji koja je u 18. i 19. stoljeću iznjedrila čitav niz velikih liberalnih mislioca koji su utjecali na cijeli svijet.

Macron stoga čini sve da sa sebe skine tu etiketu "liberal, predsjednik bogatih". Radi toga je nacionalizirao brodogradilište i povukao još neke populističke poteze. Na desnici, u isto vrijeme, liberalizam je također omražen pojam, a koriste ga protiv pobornika imigracije. Da bi njima udovoljio, uveo je snažne restrikcije na imigraciju, ojačao osiguranje i skratio rok za zahtjeve za azilom. Hoće li mu to pomoći? Od onih koji ga napadaju zbog liberalizma, sigurno neće dok god se ne odrekne svake liberalne politike.

Ipak, nedavna istraživanja su pokazala da najmanje četvrtina francuskih birača po svojim svjetonazorskim, političkim i ekonomskim stavovima naginje liberalizmu. Macron je dogovorio savez s liberalima u EU parlamentu. Španjolski političar Garicano tvrdi da je postizborna koalicija Macronovih centrista i liberala u EU parlamentu "gotova stvar", ali da će onda ALDE zbog Francuza morati izbaciti ono "L" iz imena.