Puno se razgovara o ekonomskoj snazi SAD-a i Kine kao o dva najveća gospodarstva na svijetu koja se nalaze u određenom rivalstvu. U zadnje vrijeme su takve teme intenzivirane "gospodarskim ratom" i ponovnim pregovaranjem oko trgovinskih uvjeta. Ipak, valjda imati na umu da su oružja ovog trgovinskog rata relativno slaba, tj. koriste se trgovinske barijere na vrlo mali dio proizvoda kojima se trguje između SAD-a i Kine. Zbog toga nema ozbiljnijeg narušavanja nijednog gospodarstva, a sve izgleda kao predstava između dva pregovarača koja se cjenkaju.

SAD i Kina su u mnogočemu dvije suprotnosti. Na jednoj strani je najveći uvoznik na svijetu, SAD, sa svojom ogromnom kupovnom moći, a s druge strane najveći izvoznik na svijetu s ogromnom rezervom relativno jeftine radne snage (doduše, odnedavno prestaje biti jako jeftina i postupno gubi tu komparativnu prednost).

Jedni proizvode, a drugi troše. U mnogočemu se radi o uskoj gospodarskoj međuovisnosti koja stvara zamršenu mrežu povezanosti koju je povjesničar Niall Ferguson nazvao "Kimerika".

U svoj toj zaokupljenosti Kimerikom često se zaboravlja na trećeg igrača, izvan fokusa, a koji kombinira snage i Kine i SAD-a, tj. ima jako unutrašnje tržište (što nedostaje Kini) a nije veliki uvoznik (što nedostaje SAD-u). Radi se o Europskoj uniji.

EU postaje sve ozbiljniji svjetski igrač, unatoč brojnim političkim problemima, unatoč Grčkoj i unatoč Brexitu. Iako se radi o jako kompliciranoj strukturi koja često pati od problema paralize odlučivanja i izgleda kao da se ni jedna bitnija odluka ne može kompromisno dogovoriti kao zajedničko stajalište te to stvara dojam nestabilnosti i vjerojatne propasti projekta, EU ustvari od krize ostvaruje dobre ekonomske rezultate.

Naravno, pojam "dobri ekonomski rezultati" je širok i sigurno se može pronaći primjer koji govori suprotno, ali izgleda da se EU trenutno nalazi u fazi ekonomske stabilizacije i pokušaja balansiranja između ekonomije bazirane na potrošnji i ekonomije bazirane na proizvodnji. Zaista je neintuitivno da je poslije velike krize u Grčkoj i ostalih prezaduženim država članicama, pozivanja na propast zajedničke valute, Brexita, problema s Ukrajinom, EU postala gospodarski jača nego prije. Ali ipak postoje solidni temelji za tu tvrdnju.

Iako je EU prije krize imala deficit vanjskotrgovinske bilance, tj. više je uvozila nego izvozila, a taj deficit je rastao sve do krize, ipak od 2013. EU ostvaruje blagi suficit. EU je postala neto izvoznik, što se nije dogodilo desetljećima. Već pet godina blago pozitivne trgovinske bilance dokazuje da se ne radi o slučajnosti.

Najveći trgovinski partneri su SAD i Kina, s time da EU više izvozi u SAD nego uvozi a za Kinu vrijedi obratno. Zanimljivo je za primijetiti da je treći trgovinski partner EU Švicarska, površinom mala država. Švicarska je članica EFTA, Europske trgovinske zone, skupa s Norveškom, Lihtenštajnom i Islandom te sa zemljama EU trguje po praktički istim uvjetima kao druge članice EU.

Četvrti trgovinski partner je Rusija, s kojom EU ostvaruje deficit u trgovinskoj razmjerni i to samo zbog uvoza nafte i plina. O tom uvozu ovisi energetska stabilnost velikog broja EU zemalja, te tu činjenicu Rusija često koristi kao političko-ekonomsko oružje. Rast cijene plina iz Rusije, ili uvoz skupljih sirovina s drugih tržišta, može se negativno odraziti na cjelokupnu ekonomiju EU. To je glavni razlog zbog kojega EU nije voljna slijediti SAD u zaoštravanju odnosa s Rusijom, što je SAD-u lako jer ne ovisi o energentima iz Rusije kao EU.

Turska i Japan su sljedeći trgovinski partneri, a iza njih dolazi još jedna zemlja koja je EU izvor nafte i plina, Norveška.

Izuzev Rusije i Norveške, EU većinom trguje strojevima i prijevoznim sredstvima s drugim razvijenim državama svijeta. Kina je specifična situacija jer se samom svojom veličinom nameće kao jedna od glavnih ekonomskih sila, a zbog slabog unutarnjeg tržišta tu svoju veličinu pokazuje kroz izvoz.

Gledajući podatke o doprinosu različitih komponenata potrošnje rastu nominalnog BDP-a, može se primijetiti da od prvog kvartala 2010. počinje stabilizacije državne potrošnje. Za razliku od razdoblja prije krize, kada je državna potrošnja stalno rasla i time umjetno podizala rast BDP-a, razdoblje od prvog kvartala 2010. ima puno manje izražen doprinos državne potrošnje BDP-u, a čak je u pojedinim kvartalima bio negativan.

Međutim, ne može se govoriti o tome da je državna potrošnja radikalno smanjivana, ona je samo stabilizirana na istoj razini na kojoj je bila tj. zaustavljen je njen rast. EU je prije krize ostvarivala veće stope rasta nominalnog BDP-a i to na temelju rasta državne i osobne potrošnje. Rast osobne potrošnje se još nije vratio na razine koje je dostizao prije 2009.

Također je vidljiva i slabija potrošnja nefinancijskih poslovnih subjekata. Jedina komponenta rasta nominalnog BDP-a koja je snažnija prije krize je neto izvoz, jer EU prvi put u nekoliko desetljeća više izvozi nego uvozi.

Doprinos potrošnje po sektoru na rast nominalnog BDP-a u Eurozoni:

Što se ustvari dogodilo?

Ne mogu se izvlačiti sveobuhvatni zaključci bez dubljeg ulaženja u materiju, ali izgleda da je EU postala malo manje nalik na SAD, koji svoje gospodarstvo bazira na rastu potrošnje i unutrašnjem tržištu, a malo više nalik na Kinu koja svoje gospodarstvo bazira na izvozu. Gospodarstvo EU prije krize je puno više nalikovalo na blažu varijantu gospodarstva SAD-a, s negativnom trgovinskom bilancom i potrošnjom kao izvorom gospodarskog rasta.

SAD je izašao iz krize puno prije EU jer se samo vratio na stari način funkcioniranja, bez bitnih strukturnih promjena. Ustvari je SAD za izlazak iz krize koristio keynezijansku protucikličku politiku podizanja državne potrošnje. EU je pak krenula težim putem proračunske štednje i time dijelom promijenila izvore rasta nominalnog BDP-a, smanjujući komponente osobne i državne potrošnje kao izvora rasta i uvodeći komponentu neto pozitivnog izvoza kao izvoza rasta BDP-a.

Prije krize su SAD i EU bili neto uvoznici a Kina neto izvoznik, a poslije krize su Kina i EU neto izvoznici a SAD je ostao veliki neto uvoznik. Trgovinski suficit EU je relativno nizak i ne može ga se uspoređivati s izvozom Kine, jer EU, za razliku od Kine, ima razvijeno unutarnje tržište i visoku potrošnju dok Kina zbog nedostatka dovoljno velikog unutrašnjeg tržišta mora biti dominantno izvozno orijentirana.

Ali ipak se radi o velikom makroekonomskom pomaku s dalekosežnim posljedicama, ne samo po pitanju budućih ekonomskih politika, nego i geopolitički. SAD je ostao sam kao svjetski kupac i kao takav je dobio dodatne argumente i pregovaračku moć za ponovno pregovaranje oko trgovinskih sporazuma. U modernoj ekonomiji ipak potrošač ima veću pregovaračku moć i izgleda da Trumpova administracija to pokušava iskoristiti.

Ipak, treba imati na umu da to nikako ne znači da je SAD isključivo potrošač, a ne proizvođač, jer još uvijek proizvodi najveću godišnju vrijednost industrijske proizvodnje. Industrija SAD-a nije oslabila, samo joj nije potrebno vanjsko tržište zbog jakog unutarnjeg tržišta.

EU trenutno balansira između unutrašnje potrošnje i izvoza te ne predstavlja toliko veliku prijetnju SAD-u kao Kina koja zbog nedostatka unutrašnjeg tržišta preplavljuje svijet svojim proizvodima. Kako će se to odraziti na geopolitička kretanja, još treba vidjeti.