Na petu godišnjicu ulaska Hrvatske u Europsku uniju možemo biti samo sretni što se to dogodilo i žaliti što to nije učinjeno 10 ili 20 godina ranije. Iako se Europskoj uniji može naći milijun zamjerki, uvjeti koje su pred Hrvatsku postavljeni prije ulaska i mnoge EU direktive sačuvali su ovu zemlju od totalne propasti i odlaska u još gori socijalizam.

Nemojte misliti da ovo pišem zato što sam neki zaslijepljeni eurofil - nisam. Itekako sam svjestan nedostataka ogromne birokracije u Bruxellesu koja polako i postupno umanjuje osobne slobode građana. Možda je najbolji primjer GDPR, ali i novi zakon koji nam tek dolazi, o autorskim pravima na internetu. Europska unija će s vremenom potiskivati slobodu mišljenja i izražavanja, to znamo jer u tom se pravcu politika kreće već godinama. Na čelu EU komisije je lik koji štuje Karla Marxa i pokušava ga opravdati da "nije on kriv za ogromna stradanja nevinog stanovništva u komunističkim režimima". Ne, nije kriv Marx, ali stradanja su došla kao logična posljedica dosljednog provođenja Marxovih ideja u djelo.

Puno gore posljedice ostavljaju one odluke iz Bruxellesa koje ne osjećamo direktno. To je prvenstveno korporatizam, spoj države i pojedinih velikih korporacija. Desetci tisuća propisa koji ograničavaju slobodu trgovanja, određuju kvote, minimalne porezne stope i slično, onemogućavaju pravednu tržišnu utakmicu. Na primjer: subvencioniranje pojedinih sektora i privatnih kompanija proračunskim novcem; odredbe o visini primanja ovisno o tome u kojoj se državi radnik nalazi...sve to se čini da bi se "zaštitilo" jedne kompanije nauštrb drugih kompanija i prvenstveno samih građana. Birokracija koja konstantno raste to će i nastaviti činiti dok god ne pukne, a puknut će tek kad se građani ozbiljno pobune. Zasad još ima prostora (i godina) da se nastavi širiti.

Usprkos svemu navedenom, gledajući iz Hrvatske, mi trebamo biti sretni što smo dio Europske unije. Jer čak i takva birokratizirana institucija nas čuva od puno goreg socijalizma (ili divljeg korporatizma?) u kakav bi Hrvatska inače već upala. Među onim "ludim uvjetima" protiv kojih su se mnogi u Hrvatskoj žalili bila je i privatizacija nekih poduzeća kojima je država 20 godina katastrofalno upravljala i koje je dovela do ruba propasti. Među njima su brodogradilišta. Da nismo ušli u EU, brodogradilišta bi vječno ostala u državnom vlasništvu i nastavljala bi propadati kao rupa bez dna. Da nismo u EU, država bi na svaki poziv sindikata štancala novac za krpanje rupa u takvim firmama. Ne kažem da i ovako ne subvencionira gubitaše, ali puno teže i manje intenzivno. Za sedam godina, prema planu koji je potpisan prilikom ulaska RH u EU, država će morati potpuno prestati financirati brodogradilišta. U tom smislu, EU je nametnula kapitalizam i tržišnu ekonomiju hrvatskoj politici.

Da nismo u EU, država bi nametnula ogromne tarife na uvoz svega jer naši domaći proizvođači, logično, ne vole stranu konkurenciju. To bi značilo da bi i cijene svega bile skuplje bar 30 posto, a izbor slabiji. Automatski bi i hrvatski izvoz patio jer kad jedna država podigne uvozne tarife prema drugim državama, onda i te druge države učine isto njoj. Osim toga, trpjela bi i domaća proizvodnja jer bi poskupjela i nabava svih materijala koji se koriste za proizvodnju.

Dakle, imali bismo plansku ekonomiju, visoku razinu protekcionizma i nacionalni korporatizam. Ako vas zanima kako to izgleda, proputujte malo kroz susjednu BiH. Tako bi Hrvatska danas izgledala da nije u EU. Iako bi za građane mnogih zemalja (npr. Danske, Nizozemske, Švedske, Finske) možda bilo bolje da njihove zemlje nisu u sastavu Unije, za nas je EU spas od puno gore politike domaće vlasti.