Eurosong - politika u ruhu kiča

FOTO: Youtube
21.5.2021.
ČITATELJI OCIJENILI
4


PIŠE: MIA ELEZ

Više od iste autorice
Fenomen kulta: Zašto neki ljudi olako prepuštaju svoju slobodu u tuđe ruke?
Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Gimnazijalac u Češkoj osporio odluke kriznog stožera i natjerao svoje profesore nazad u učionice
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum
Europska liberalna grupacija promijenila svoje ime; evo zašto...
UNICEF: 168 milijuna djece gubi budućnost zbog lockdowna. Državnici trebaju otvoriti škole
Grad Dubrovnik se baca u nekretninski biznis i ugostiteljstvo, a gradonačelnik privatnicima prijeti zabranom
Njemački liberali traže popuštanje mjera, popularnost im raste
The Economist: Što su liberali učinili za nas?
Vaclav Klaus: Kako smo reformirali češko gospodarstvo

Eurosong - politika u ruhu kiča


PIŠE Mia Elez

Nakon prošlogodišnje, dosad neviđene pauze uslijed ove globalne kampanje protiv svakodnevice koju smo poznavali, počašćeni smo još jednim, 65. izdanjem Eurosonga. Eurovision Song Contest, naravno, ne bi trebao biti sinonim za visoki ukus (pretpostavit ćemo iz primjera većine nastupa u posljednjih petnaestak godina), međutim sa sigurnošću znamo da je oduvijek trebao biti, prema odrednicama organizatora European Broadcasting Union (EBU), apolitičan i neutralan, s motom "neka najbolji pobijedi".

Natjecanje je prvenstveno nastalo na temeljima tolerancije i odmaka od teške poslijeratne situacije, kako bi se Europa i svijet moralno i emocionalno oporavili uz malo igara, u vremenima s gotovo ništa kruha. Međutim, bilo bi naivno reći kako se organizacija drži vlastite politike.

Svijet se nakon 1945., po službenom završetku Drugoga svjetskoga rata, našao još jednom – kako to ciklički kroz povijest čovječanstva biva – u mračnom dobu osiromašenih džepova i duhova. Kako bi se podigao ukupan moral i krenulo u nekom pozitivnijem svjetlu, tadašnji predsjednik EBU organizacije, zadužene za provođenje međunarodnih zabavnih i sportskih aktivnosti i projekata, Marcel Bezençon, predložio je pokretanje godišnjeg glazbenog natjecanja Eurovision Song Contest. Prvi Eurosong se održao tako 1956. u Švicarskoj, u idiličnom Luganu, a nastao je s ciljem ujedinjenja, zajedništva i odmaka od surove stvarnosti, po uzoru na legendarni talijanski Sanremo festival.

Suprotno mišljenju šire javnosti, festivalu mogu pristupiti od samih početaka i neeuropske zemlje, jer uvjet nije geografska pozicija, već nacionalno članstvo u EBU organizaciji. Tako su se natjecanju s vremenom pridružile i Armenija, potom Gruzija i Azerbajdžan sa samo djelomičnim teritorijima u Europi, odnedavno Australija te naposljetku od 1973. Izrael, koji je zemlja-članica EBU-a od 1957. godine, a zbog čijeg su sudjelovanja u ime političkih neslaganja navodno odustali Alžir, Egipat i još nekoliko zemalja.

Zadržimo se ipak na 2021. i trenutnom natjecanju koje se održava u Nizozemskoj. Ako ste gledali dosadašnje dvije večeri festivala, mogli ste primijetiti kako se sve doima kao po starom – dvorana je prepuna gledatelja, nitko ne nosi maske i, izuzev kilometarskog razmaka između pozornice i publike, ne održava se distanca. Novo normalno je palo u zaborav na pet minuta, no to se, naravno, svakom slobodnom prilikom naglašava u poniznom, zahvalnom tonu. Kada god netko od voditelja izrazi oduševljenje (između svake pjesme) što im je omogućeno sastajanje u tako velikom broju i održavanje, bez obzira na ovo globalno korona ludilo, natjecanja kao i nekoć, dvoranom se prolomi salva pljeska i uzvika pohvale. Međutim, možemo li reći da je situacija upravo takva kakvom je portretiraju široki mediji? Šuti li nizozemski narod i pokorno prihvaća odredbe svoga Stožera poput nas pa da možemo zaista povjerovati kako su strpljivo čekali da im netko da zeleno svjetlo za barem minimalni povratak na staro normalno, na tri večeri života, uz CPR testove?

Situacija u Nizozemskoj je daleko od idealne; prije koji mjesec smo mogli čitati čak u razvikanim svjetskim medijima o protestima i neredima na gradskim ulicama, koji su bili odgovor na odluke koje je donio Stožer. Dan prije općih izbora, narod je odlučio pokazati što misli o mjerama koje se uporno postrožuju. Za razliku od nas, Nizozemci su se ustali na noge i otvoreno sukobili s kontinuiranim ograničavanjem osobne slobode i zabranama poslovanja i kretanja. Tako je preko 2000 ljudi izašlo na gradske trgove i pokazalo što misli. Prema napisima medija, policija je uhitila nekoliko ljudi te se s nekolicinom obračunala fizički, nakon što je ogorčena masa odgovorila demonstracijama Stožeru na odluku o zatvaranju kafića i restorana, trgovina koje nisu od ključne važnosti, zabrane okupljanja više od dvoje ljudi te uvođenju policijskoga sata od 21 do ranojutarnjih sati.

Građani kažu kako policijski sat nisu doživjeli od nacističke okupacije u doba Drugoga svjetskoga rata i kako nešto takvo jednostavno odbijaju šutke prihvatiti – makar svijetom harale kuga i kolera.

"Vidim kako se dobra većina naših prava lako oduzima i boli me što popriličan broj ljudi ni ne uočava što nam se događa. Zabrinut sam za svoje unuke", jedna je od medijski prenesenih izjava ogorčenih i zabrinutih prosvjednika. "Virus možda postoji, ali potpuni lockdown čitavoga društva nikako nije prihvatljiva opcija", nadodao je još jedan, 68-godišnji pobunjeni građanin. I zašto bismo onda trebali vjerovati jednostranoj i pristranoj poruci koju nam organizacija Eurosonga šalje? Kako je uopće prihvatljiv pokušaj prikazivanja Nizozemaca kao pokornih i zahvalnih kmetova koji kliču svom gospodaru na podarenom trenutku slobode i naučene normale, kada je očigledno da je ozračje sasvim drukčije?

Ironiji doprinosi, dakako, i kratki intervju voditeljice i nizozemske kraljice Maxime, koji se emitirao na tridesetak sekunda druge večeri natjecanja, a koji je poslužio kao izvrsno oružje u ponovnom medijskom iskrivljavanju društvene istine. Uslijed nemira i bezobraznog otimanja slobode pojedinca, svaki gledatelj u udobnoj fotelji svoga doma – koji u posljednje vrijeme sve više nalikuje zatvoru jednom kada ostanak kući nije izbor, već propisana odluka – teško je povjerovati da se narod zaista svojevoljno na pojavljivanje ikakve javne i politički obojene ličnosti srčano digao na noge i klicao joj dok priča o glazbi koju voli slušati u slobodno vrijeme i ljepoti podarene slobode zbog koje se Eurosong 2021. uspješno održava, usprkos negativnim prognozama i okolnostima. Prije bismo mogli zaključiti kako će svaki prisutni član publike, koji je nedavno vrlo vjerojatno ostao bez ikakvih prihoda, pljeskati bilo komu i čemu za nekakvu, i najskromniju novčanu naknadu.

Zašto nas mediji barem ne poštede blijede i jeftine propagande, uslijed nasilnog promicanja i podržavanja gestapovskih odredbi naše tužne današnjice?

Politizacija Eurosonga, dakako, seže mnogo dublje u prošlost, a i trenutno se ogleda u više aspekata od onoga u okviru korone, kojoj se kraj ne nazire. "Izvještaj o bombardiranjima i pobunama, a onda opet zabavna glazba; zasjedanje o pojedincu u mnoštvu i o piscu kao slobodnom duhu, a onda opet zabavna glazba", rekao je 1966. pjesnik Milivoj Slaviček, kasnije više zaslijepljen politikom negoli poezijom, no nećemo skretati u digresije.

I zaista, izvještaji o aktivnim sukobima poput onih između Izraela i Palestine nešto su čemu svjedočimo već desetljećima. Više nije ni važna – naročito ne u slučaju ovoga članka – vremenska linija aktivnih sukoba koji traju preko 70 godina, a čija korijenja sežu u mnogo davniju prošlost. Činjenica je da je riječ o veoma osjetljivoj temi, oko koje ljudi imaju podijeljena mišljenja i koja je višegodišnji društveni tabu. Možemo li onda tvrditi da Eurosong nije politički obojeno natjecanje, oružje koje pokušava utjecati na izgradnju globalne slike europskog javnog mnijenja, nakon što je u prvoj večeri Izrael prošao kao drugi favorit natjecanja, premda – sudeći prema YouTube pregledima i mišljenjima na društvenim mrežama – poprilično generična pjesma i koreografija nisu osvojile srca publike da bi njihov prolazak u završnicu bio objektivan i temeljen na istaknuto dobroj točki, kao što je to slučaj sa simpatijama publike za nastup Ukrajine?

Tomu svjedoči više od 5,8 milijuna pogleda njihove točke na YouTubeu, dok primjerice Izrael broji 1,9, što je manje od 2,7 milijuna pregleda koje ima naša Albina, a koja nije prošla u drugi krug natjecanja. Mislim da je daleko od teorije zavjere tvrdnja da je EBU sve samo ne apolitična organizacija koja dopušta glasačima da izabiru svoje realne favorite.

Da je "apolitično" glazbeno natjecanje poprilično politizirano, shvatili su i sami natjecatelji. Mogli smo tako svjedočiti na prošlom festivalu 2019. godine u Tel Avivu, prije početka "novog normalnog", islandskom industrial sastavu Hatari koji je odlučio svoj trenutak slave iskoristiti u svrhu odašiljanja provokativne poruke. Svjesni EBU-ovog otimanja slobode mišljenja publike i glasača po pitanju stvarnih favorita, dok isti apolitično pridonose odluci s 50% vrijednosti glasova, Hatari su sekundu u kojoj su "upali" u kadar u izravnom prijenosu iskoristili za rastezanje prokrijumčarene palestinske zastave. Cilj nije bio izravna provokacija, već odgovor na tihe provokacije organizatora koji si daju za pravo oblikovanje narodnog mišljenja – bez da se istom narodu dopusti, barem na poprilično nebitnom i zabavnom događanju poput Eurosonga, da izrazi sam vlastitim glasom što misli i čije pjesme zapravo voli.

Za isti postupak su doživjeli brojne neugodnosti, zadržavanja i pretresanja na aerodromu pri povratku na Island, što zasigurno nije bila slučajnost.

Da je Eurosong politički motiviran, trebalo bi biti najjasnije nama, "sasvim neočekivanim" pobjednicima 1989. godine. Zaustavimo se na trenutak i prisjetimo 1988. u kojoj je predstavnica Švicarske, Celine Dion, odnijela legendarnu pobjedu. Svatko zna za Celine i o tome nema potrebe previše duljiti; međutim, bez da omalovažavamo ičiji nastup, pjesmu ili talent, koliko bi bilo realno reći da je pobjeda Jugoslavije s hrvatskim sastavom Riva na Eurosongu, sljedeće 1989., bila isključivo objektivna? 1989. godine aktivni i ubrzani raspadi socijalističkih režima u Europi bili su na svome vrhuncu, a na vidiku uskoro bivših jugoslavenskih zemalja nazirao se sve jasniji pokret za stvaranjem višestranačja i uvođenjem demokracije. Neovisno o ukusima publike, bilo bi zaista naivno reći kako pobjeda grupe Riva s pjesmom "Rock me" uslijed takvih političkih strujanja nije pobijedila pristrano, u duhu političke podrške; a natjecanje je, ne zaboravimo – apolitično, transparentno i isključivo namijenjeno zabavi i odabiru najbolje glazbene i scenske točke u godini, stoga mjesta ni za kakvu politizaciju ne bi smjelo biti.

O oduzimanju poštenog prava glasa i EBU-ovog donošenja odluke u ime publike i gledatelja diljem svijeta pogotovo ne bi smjelo biti ni govora.

Ovaj članak nije kritika Eurosonga – natjecanje u svojoj srži nije ozbiljnoga karaktera, niti bismo ga kao takvoga trebali doživljavati. Da smo oduvijek bili toliko kritični i očekivali nešto više od pokoje dobre balade, zabavne pjesme lakih nota, šljokica i plesa, možda ne bismo nikada dali priliku za zasluženom slavom grupi kao što je, primjerice, ABBA. Pravo na kritiku, s druge strane, svakako imamo po pitanju umanjivanja vrijednosti glasa publike.

Možda su pobjeda Rive i uspješni plasmani Izraela zaista slučajnosti, no slučajnost nije visokih 50% glasova žirija. Zar stvarno dopuštamo da nas se ograničava i u svijetu zabave? Lijepo je sročio Slaviček ironiju naše svakodnevnice stihovima: "Osmo predavanje o mentalnoj higijeni i petnaesto o obilnim moralnim devijacijama (…), a onda opet zabavna glazba i jeftini filmovi. Moglo bi se čak pomisliti da smo vrlo veseli". Da, neovisno o oksimoronu poput tužne uloge zabave u prikrivanju teško podnošljive i represivne stvarnosti u kojoj trenutno živimo, čak bi se i moglo zaključiti kako u nama ipak ima još veselja; pa nam svojevoljne odluke EBU-a u ime gledatelja, kao i ponizno zahvaljivanje stožeru na blagoslovu za održavanje natjecanja kroz riječi voditelja, kvare i to malo jeftine zabave.

 

Sviđa ti se članak? Podrži Liberal!
Liberal nije komercijalni portal, ne financira se korporativnim oglašavanjem niti iz državnog proračuna. Jedini način da ostanemo politički i ekonomski neovisni je uz tvoju pomoć. Podrži neovisno novinarstvo: učlani se ili doniraj Udruzi "Liberal.hr" koliko želiš/možeš za razvoj ove platforme.
IBAN: HR5923900011101229527
Model: 00, poziv na br. prim.: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
Ako koristite mobilnu aplikaciju za bankarstvo jednostavno uslikajte ovaj barkod i unesite željeni iznos.
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
SVIJET
O autorici
Mia Elez je profesorica povijesti i hrvatskog jezika. Zaljubljena je u pisanje, glazbu, film, poeziju i prozu, znanstvenu fantastiku, povijest i filozofiju. U slobodno vrijeme kritizira, teoretizira i postavlja dodatna pitanja. >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Web shop
PRIKAŽI VIŠE
Pretraži Liberal
Unesite pojam koji želite pretražiti
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Udruga "Liberal.hr"
O UDRUZI | UČLANI SE | DONIRAJ

PODRŽITE LIBERAL.HR:

IBAN za donacije: HR5923900011101229527
Model plaćanja: 00, poziv na br. primatelja: 2222
(za donatore iz inozemstva SWIFT: HPBZHR2X)
IMPRESSUM | OGLAŠAVANJE | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: