Davor Štern, bivši ministar gospodarstva i počasni konzul Filipina je nedavno u intervjuu za Večernji list najavio mogućnost uvoza radne snage iz Filipina u Hrvatsku. Na to je ubrzo reagirala HGK koja želi više informacija, budući da neki sektori, poglavito građevinski i turistički, vape za radnom snagom koja nedostaje.

Ta ideja nije razveselila našu vladu. Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić odbacuje je u startu:

"Ne razmišljamo o tome. To nije u našem fokusu. Trenutno se bavimo rješavanjem manjka radnika u Hrvatskoj kroz prekvalifikacije, te traženjem kadrova iz nama susjednih zemalja. A dolazak radnika iz Filipina bio bi za naše stanovnike kulturološki šok."

Ovako može reagirati samo onaj tko nije nikada radio u privatnom sektoru, zapošljavao, bio zaposlen ili je možda zaboravio kako je to. Filipinci su poznati kao vrijedni imigranti u SAD-u, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu i diljem svijeta. Preko 5 milijuna Filipinaca radi u svijetu i još mnogi rade kod kuće u Filipinima kao outsourcani radnici za strane tvrtke. Već to samo po sebi govori da je riječ o pouzdanim radnicima.

Pavić je mogao i provjeriti što poslodavci na internetu pišu o radnicima s Filipina. Ja sam u samo par minuta našao hrpu referenci i nijedan negativni komentar. Recimo, ovaj blogger piše kako su "Filipinci većinom puno lojalniji poslu i teškom radu od prosječnih Amerikanaca". Zbilja se može naći puno materijala o vrijednim i predanim radnicima s Filipina.

Dok Novi Zeland ima agencije koje rade isključivo na privlačenju radne snage iz Filipina u svoju zemlju, mi im poručujemo da nama nisu potrebni - zbog kulturoloških razloga?!

Što je točno ministar mislio kad je rekao da bi uvoz radnika iz ove egzotične zemlje za Hrvate značio kulturološki šok? Smatra li on naš narod netoleratnim prema ljudima druge boje kože? Kod uvoza radne snage nema straha od eventualnog kriminala jer znaš da ljudi dolaze raditi. Onaj tko ide raditi u drugu zemlju ne očekuje ništa osim puno napornog rada i dokazivanja. Hrvatska može na taj način profitirati - poslodavci će dobiti jeftinu i predanu radnu snagu, a kupci će dobiti usluge i robu po povoljnim cijenama (zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi). I Filipinci će biti zadovoljni jer će im od plaće ostati nešto i da pošalju svojim obiteljima (u Filipinima je daleko niži standard nego u Hrvatskoj - kod njih je prosječna mjesečna plaća u vrijednosti 150 do 200 dolara).

Kraj ovakve vlade koja koči promjene, reforme i liberalizaciju tržišta, koja odbija svaku dobru ideju, ne možemo naprijed.