Kad bi Hrvatska bila Finska...

14.10.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5


PIŠE: MARIO NAKIĆ

Kad bi Hrvatska bila Finska...


PIŠE Mario Nakić

Finska. Kad je riječ o obrazovanju, ljevičari će u pravilu pokazati prstom na Finsku. Za to postoji niz razloga.

Prvo, Finska je primjer jednog od najuspješnijih obrazovnih sustava u svijetu. Uz to, Finska ima potpuno državno školstvo - od osnovne škole do fakulteta. Nema privatnih škola niti ih je po zakonu moguće osnovati. A realno, nisu ni potrebne kad je država zaista učinila sve da stvori i podigne efikasan obrazovni sistem.

Dakle, uspješno i državno - zvuči kao mokri san ljevičara. Meni nikada neće biti jasni hrvatski ljevičari koji toliko žarko žele da državna vlast kontrolira svaki segment naših života budući da je u Hrvatskoj na vlasti HDZ i vjerojatno će ostati još jako, jako dugo. Svaki put kad tražite veću državnu kontrolu, zapravo se zalažete za veće ovlasti HDZ-a. Jer tko upravlja državnim ustanovama u Hrvatskoj? Ljudi koje su postavili lokalni i nacionalni HDZ-ovci.

U Hrvatskoj je već sada skoro 100% obrazovnih ustanova u državnom vlasništvu, tako da bi po tom pitanju ljevičari trebali biti zadovoljni. Ali naš obrazovni sustav, unatoč tome što je gotovo posve u državnim rukama, nije efikasan poput finskog. Kako to?

Priča o finskom školstvu je složenija nego što se na prvi pogled čini. Prva reforma je provedena nakon Drugog svjetskog rata. Od 1945. do 1968. godine trajali su pregovori između različitih političkih stranaka u parlamentu, a formirane su i dvije stručne komisije koje su pripremale reformu obrazovanja. Nakon dugogodišnjih pregovora i javnih rasprava, postigli su konsenzus.

Dakle, Finci su se oko obrazovanja složili. I lijevi i desni učinili su kompromise kako bi sve stranke stale iza konačnog dogovora. To bi u Hrvatskoj teško prošlo jer nisam još vidio nijednog ljevičara kod nas koji bi bio spreman razgovarati s konzervativcima o zajedničkoj reformi obrazovanja, sve što oni žele (i jedni i drugi) jest pokoriti drugu stranu i nametnuti joj svoj sistem vrijednosti koji će se gurati kroz obrazovanje. U Finskoj toga nema i zato su sve dosadašnje vlade jednako podupirale zajedničke reforme školstva, bez obzira s koje strane političkog spektra dolazile.

Finci su se složili da će školstvo biti stup njihovog društva i da će im ono biti najviši nacionalni cilj. Prvi reformski zakon donijet je u parlamentu 1968. godine. Njime je ukinut dotadašnji sistem, školstvo je posve centralizirano i potvrđen je nacionalni kurikulum koji razrađuje obrazovanje po predmetima do najsitnijih detalja. Sve škole mogle su biti samo državne, a od nastavnika su se tražile veće sposobnosti i kvalifikacije.

Ova reforma nije ni uvedena odjednom u cijeloj zemlji, nego se implementirala postupno. Krenuli su pokusno od sjevera zemlje gdje je bila najveća potreba za poboljšanjem obrazovanja i gdje se vjerovalo da će naići na najmanji otpor. Do sredine 1970-ih implementirana je u cijeloj zemlji.

Rezultati su bili iznimno pozitivni. Sva djeca dobila su jednaku priliku za obrazovanje - od osnovnog do visokog stupnja. Edukacijsko stanje nacije se bitno popravilo, što je utjecalo i na poduzetništvo te efikasnost gospodarstva. Međutim, to još nije bilo dovoljno da lansira finsko obrazovanje na sam vrh svjetskih ljestvica.

Drugi dio reforme usvojen je početkom 1990-ih, otprilike u isto vrijeme kad je susjedna Švedska krenula s vaučerizacijom po uzoru na model liberalnog ekonomista Miltona Friedmana. Finci, međutim, nisu uveli privatni sektor u školstvo, ali su shvaćali da prevelika centralizacija ne daje rezultate kakve su željeli. Stoga su spustili upravljanje na općine, škole, a potom i same učitelje. Svaki učitelj i profesor dobio je dužnost kreirati vlastiti kurikulum i raditi po njemu.

Ova odluka bila je shvaćena kao izraz povjerenja države u vlastite škole i profesore te priznanje autonomije učiteljskoj profesiji. To je bilo posebno privlačno za mlade ljude koji su masovno pohrlili u tu profesiju. Od 1990-ih do danas, svake godine se prijavljuje za posao učitelja i profesora znatno veći broj kandidata nego što se prima, na taj način radi se pozitivna selekcija pa u obrazovanju rade samo oni najbolji.

Zanimljivo, učitelji u Finskoj su zaista visoko cijenjeni i imaju veliku autonomiju rada, ali njihova plaća (ono što je Hrvatima najvažnije) uglavnom je ispod državnog prosjeka. Primjerice, učitelj u osnovnoj školi s 15 godina radnog iskustva zarađuje 42.180 američkih dolara godišnje (izvor: Europska komisija), a prosječna plaća u Finskoj lani je iznosila oko 45.000 dolara godišnje. Dakle, čak ni nastavnici s dugim radnim stažem ne mogu dostići prosječnu plaću, a u Hrvatskoj učitelji u osnovnoj školi s 15 godina staža primaju bruto plaću od 8.975 kuna ili oko 5 posto iznad hrvatskog državnog prosjeka. I, kao što znamo, štrajkaju i traže više.

Prema podacima OECD-a, Finska ulaže u obrazovanje po učeniku 50 posto manje od SAD-a, ali ima objektivno bolji i efikasniji obrazovni sustav od Amerike, što znači da nije sve u novcu. Osim toga, finska država ulaže u obrazovanje najmanje među svim nordijskim državama, ali i manje od većine razvijenih europskih država.

To je dio koji bi hrvatski sindikati jako teško prihvatili i zato bi uvođenje finskog obrazovnog sustava u Hrvatskoj bilo praktički nemoguće. Finski učitelji su cijenjeni zato što su izabrani najbolji od najboljih, zato što imaju veliku autonomiju u radu i zato što rade to prvenstveno iz ljubavi prema educiranju djece. U Hrvatskoj su jedina motivacija novac i beneficije državne službe, što čini negativnu selekciju samih kandidata za taj posao.

Druga stvar koja bi kod nas također bila nepremostiva zapreka kad bismo htjeli primijeniti njihov model, to je broj nastavnika po učeniku. Da bismo došli na finsku razinu, morali bismo otpustiti između jedne četvrtine i jedne trećine zaposlenih u školstvu. Tolika otpuštanja uglavnom stranački uhljebljenog kadra u bilo kojem dijelu hrvatskog javnog sektora potpuno su nezamisliva i do njih neće doći dok država potpuno ne bankrotira.

Finska je od 2000. do 2012. godine bila vodeća zemlja po rezultatima na međunarodnim PISA testovima, i to iz sva tri područja - matematike, čitanja i znanosti. Zbog toga je njeno obrazovanje došlo u fokus svjetske javnosti, odjednom su svi htjeli saznati koja je njihova tajna. A tajna je u dugogodišnjoj pripremi, nacionalnom konsenzusu, kompromisima svih ideoloških strana i čvrstom stavu za obrazovanje kao glavni nacionalni prioritet. Stvar je u volji i discipliniranosti nacije.

Početkom 2000-ih Finska je bila nekoliko godina zaredom na samom vrhu WEF-ove ljestvice globalne konkurentnosti. Mnogi su govorili da je upravo finski obrazovni sistem odgovoran za takvu konkurentnost gospodarstva.

Nakon 2012. godine Finsku su prestigle druge zemlje na PISA ispitivanjima. Prvo Singapur koji je još uvijek svjetski lider na ljestvici, zatim Južna Koreja, Švicarska, a od 2015. godine i Estonija koja je preuzela europsko vodstvo.

Reforma finskog obrazovnog sustava i dalje traje. 2010-ih izbacili su testove i ocjenjivanje u nižim razredima, a potom su krenuli s eksperimentom škole bez zidova - u kojem nema zasebnih razrednih odjeljenja. Najbolji finski arhitekti uključili su se u taj projekt iza kojeg su opet stale sve parlamentarne stranke. Finska je postala zemlja znanja.

Njihov je obrazovni sustav, i nakon što su ih druge zemlje prestigle na PISA testovima, i dalje simbol ljevice za savršeno obrazovanje i primjer ostalima. Samo što neki od njega rade mit potpuno ignorirajući razloge i načine kako je Finska ostvarila svoj uspjeh na tom planu. Finci imaju sve što Hrvatima kronično nedostaje: volju za kompromisom i želju za postizanjem konsenzusa ispred ideologije, volju za podizanjem standarda, hrabrost za nove stvari i ljude kojima je opći, javni interes iznad njihove osobne pohlepe. Imaju i daleko razumnije sindikate od naših. Zato to kod nas nije niti će još dugo biti moguće ostvariti.


Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: