Frederic Bastiat: Peticija protiv Sunca

Frédéric Bastiat je bio klasično liberalni teoretičar, ekonomist i član francuske Skupštine u prvoj polovini 19. stoljeća, ali njegovo djelovanje je bilo puno zanimljivije kada je pisao kratke priče i novele u kojima je kroz satiru i ironiju ismijavao ekonomske prijedloge svojih kolega koji su bili uvjereni u ispravnost središnjeg planiranja ekonomije i "alkemijskog" pristupa upravljanju državnim financijama.

Jedan od problema s kojima se Bastiat sučeljavao je bio državni protekcionizam. Protekcionizam, iako mu naziv daje prizvuk nečega pozitivnog, zaštitničkog, nečega što teži očuvanju, je jedna od najdestruktivnijih politika koju država može nametnuti svojim građanima. U njoj jedini koji bivaju „zaštićeni“ su politički podobni, umreženi ili kako ih zovemo na ovim prostorima, „kumovi“.

U tom duhu prenosimo vam prijevod jednog od Bastiatovih djela u kojem opisuje apsurd "nelojalne" konkurencije u obliku peticije koju proizvođači svijeća potpisuju kako bi, ni manje ni više, zabranili sunce.

PETICIJA

...koju potpisuju proizvođači svijeća, svjećica, lampi, svijećnjaka, uličnih lampi, alata za gašenje svijeća i od proizvođača loja, ulja, smole, alkohola i općenito svih povezanih sa osvjetljenjem.

Časnim članovima Parlamenta.

Gospodo:

Na dobrom ste tragu. Vi odbijate apstraktne teorije i imate malo simpatija za obilje i niske cijene. Uglavnom se brinete za sudbinu proizvođača. Želite ih osloboditi od strane konkurencije, odnosno, sačuvati domaće tržište za domaću industriju.

Donosimo vam sjajnu priliku za vašu – kako ju nazvati? Vaše teorije? Ne, ništa ne zavarava više od teorije. Vaše doktrine? Vašeg sustava? Vaših principa? Ali vi ne volite doktrine, zgražate se sustava, a za načela, vi osporavate da uopće postoje načela u političkoj ekonomiji; zato ćemo to nazvati vašom praksom – vašom praksom bez teorije i bez načela.

Mi patimo zbog razorne konkurencije stranog suparnika koji radi pod uvjetima za proizvodnju svjetlosti tako superiornim našim vlastitima da preplavljuje domaće tržište izuzetno jeftinom svjetlošću. Onoga trenutka kada se pojavi, naša prodaja se zaustavlja, svi se kupci okreću njemu, a grana francuske industrije čije su koristi nebrojene se odjednom gura u potpunu stagnaciju. Taj suparnik, nitko drugi do sunca, nas napada toliko nemilosrdno da sumnjamo da je na nas poslan od samog perfidnog Albiona (izvrsni su u diplomaciji ovih dana) [Albion je stari i pomalo poetički naziv za Britansko otočje], posebice zato jer tom otoku iskazuje poštovanje koje ne iskazuje nama.

Tražimo od vas da budete toliko dobri te donesete zakon kojim će biti propisano zatvaranje svih prozora, krovnih prozora i stakala na krovovima, vanjskih i unutarnjih škura, roleta, zavjesa, kapaka, brodskih okna – ukratko, svi otvori, rupe, procjepi i rascjepi kroz koje se svjetlost sunca propušta u kuće, a na štetu poštene industrije koja, ponosno to možemo reći, je oplemenila zemlju prihodom, zemlji koja nas ne može, bez izdajničke nezahvalnosti, napustiti danas u tako neravnopravnoj borbi.

Budite dobri, poštovani predstavnici, dok razmarate naš zahtjev ozbiljno i nemojte ga odbiti, a da bar ne poslušate razloge koje imamo iznijeti u njegovu potporu.

Prvo, ako ograničite koliko je to moguće pristup prirodnom svjetlu, i time stvorite potrebu za umjetnim svjetlom, koja industrija u Francuskoj neće biti potaknuta?

Ukoliko se u Francuskoj bude trošilo više loja, morat će biti više stoke i ovaca, a kao posljedicu ćemo vidjeti povećanje u broju iskrčenih polja, mesa, vune, kože, ali prije svega više gnoja, temelja svega poljoprivrednog bogatstva.

Ako Francuska bude trošila više ulja, vidjet ćemo ekspanziju uzgoja maka, masline i uljane repice. Uzgoj tih rodnih biljaka, koje jako iscrpljuju tlo, poklopit će se s povećanjem brojeva stoke i omogućiti nam profitabilno korištenje zemlje.

Naše pustopoljine će biti prekrivene drvećem koje daje smolu. Bezbrojni rojevi pčela će s naših planina sakupljati mirisna bogatstva koja danas gube svoju aromu, kao i cvijeće koje ju otpušta. Dakle, neće biti niti jedne grane poljoprivrede koja neće osjetiti ekspanziju.

Isto vrijedi i za pomorstvo. Tisuće plovila će se upustiti u kitolov pa ćemo u kratkom vremenu imat flotu sposobnu očuvati čast Francuske i zadovoljiti patriotske težnje potpisanih u peticiji.

A što tek možemo reći o specijalnostima pariške manufakture? Od tog trenutka će se vidjeti pozlata, bronca i kristal u svijećnjacima, svjetiljkama, u svijećnjacima na lusterima, u kandelabrima koji svjetlucaju u pravim raskošnim dvoranama uz koje današnje izgledaju poput štandova.

Ne postoji potrebit skupljač smole na vrhu svoje pješčane dine, siromašni rudar u dubini crne jame, koji neće primiti veću plaću i uživati uvećano blagostanje.

Potrebno je malo uvida, gospodo, da bi se shvatilo da ne postoji niti jedan Francuz, od bogatog dioničara društva Anzin pa do najskromnijeg trgovca šibicama, čije se stanje ne bi povećalo uspjehom naše peticije.

Očekuje vaše prigovore, gospodo, no ne postoji niti jedan od njih koji niste izvukli iz kakve prašnjave stare knjige zagovornika slobodne trgovine. Izazivamo vas da izustite samo riječ protiv nas koja neće odmah biti osporena od vas samih i načela iza vaše politike.

Reći ćete nam da, iako ćemo se možda mi okoristiti tom zaštitom, Francuska neće osjetiti nikakve koristi jer će potrošač snositi trošak?

Već smo pripremili odgovor za vas:

Vi se više nemate pravo pozivati na interese potrošača. Žrtvovali ste ga kada god je njegov interes bio suprotstavljen proizvođačevom. To ste napravili kako biste potaknuli industriju i povećali zaposlenost. Iz istoga razloga to morate napraviti i ovaj put.

Doista, sami ste predvidjeli ovaj prigovor. Kada je bilo rečeno da potrošač ima koristi od slobodnog uvoza željeza, ugljena, sezama i tekstila, odvratili ste: „Da, ali proizvođač ima koristi od ograničenja.“ Pa zato, ako potrošač ima koristi od prirodnoga svjetla, onda zacijelo proizvođači svjetla imaju koristi od njegove zabrane.

Možda ćete reći: „No, proizvođač i potrošač su jedna te ista osoba. Ako manufaktura profitira od protekcionizma, poljoprivrednik će se također okoristiti od toga. I obratno, ako poljoprivreda napreduje, otvorit će se tržišta za manufakturna dobra.“ Zato, ako nam dodijelite monopol na proizvodnju svjetla u vrijeme dana, mi ćemo najprije kupiti velike količine loja, drvnog ugljena, ulja, smole, voska, alkohola, srebra, željeza, bronce i kristala za svoju proizvodnju. K tome, kada mi i naši brojni dobavljači zajedno postanemo bogati, trošit ćemo i širiti blagostanje u sve grane domaće industrije.

Reći ćete da je sunce besplatan dar prirode, da bi odbiti takav dar bilo odbiti bogatstvo samo pod izlikom poticanja načina stjecanja bogatstva?

No, ako zauzmete tu poziciju, zadat ćete smrtan udarac svojoj politici. Sjetite se da ste do sada uvijek isključivali strana dobra proporcionalno besplatnim darovima koja su nosila. Imate samo pola dobroga razloga za pomaganje drugim monopolistima u odnosu na ono što imate prema našoj peticiji, koja je potpuno suglasna s postojećom politikom. Odbiti naše zahtjeve zato što su bolje utemeljeni no što su ičiji tuđi bilo bi ravno prihvaćanju jednadžbe: + x + = - (plus puta plus jednako minus). Drugim riječima, bilo bi to hrpe apsurda na apsurdnosti.

Rad i priroda pridonose u različitim razmjerima, ovisno o zemlji i klimi, u proizvodnji dobra. Dio koji pridonosi priroda se nikada ne plaća. Doprinos ljudskg rada je taj koji predstavlja vrijednost te se naplaćuje.

Ako se naranča iz Lisabona prodaje u pola cijene naranče iz Pariza, to je zbog prirodne topline sunca koje, naravno, bez naknade, pruža prvoj što druga duguje umjetnom grijanju, koje se pak nužno mora platiti na tržištu.

Stoga, kada do nas dođe naranča iz Portugala, možemo reći da na je napola dana bez naplate ili, drugim riječima, u pola cijene u usporedbi s onom iz Pariza.

Sada, upravo se na temelju toga što je ta naranča polubesplatna (isprike na riječi) vi držite da treba biti zabranjena. Pitate se: „Kako francuski radnik može biti konkurentan stranom radniku kada prvi mora raditi cijeli posao, a drugi samo pola posla dok mu drugu polovicu obavlja sunce?“ No ako vas činjenica da se proizvod prodaje u pola cijene navodi na to da ga isključite s tržišta, kako može biti da se nešto daje bez naplate, a vi dopuštate korištenje? Ili niste dosljedni, ili bi trebali, nakon što isključite ono što je samo napola besplatno kao štetno našoj domaćoj industriji, zabraniti i ono što je posve besplatno s više razloga i dvostruko više revnosti.

Kao još jedan primjer: Kada proizvod – ugljen, željezo, žito ili tekstil – dođe do nas iz inozemstva i kada ga možemo priskrbiti s manje rada no da ga proizvodimo sami, razlika je besplatni dar koji nam je pružen. Veličina toga dara je razmjerna veličini te razlike. To je četvrtina, polovina, tri četvrtine vrijednosti proizvoda, ako nas stranac traži samo tri četvrtine, polovinu ili četvrtinu cijene. Isto je u slučaju kada donator, poput sunca koje nam daruje svjetlost, ne traži ništa od nas. Pitanje je, koje postavljamo formalno, želite li da Francuska uživa u koristima besplatne potrošnje ili navodnim prednostima vlastite proizvodnje. Odaberite sami, ali budite logični. Dok god zabranjujete strani ugljen, željezo, žito i tekstil, u razmjeru u kojoj se cijena tih dobara približava nuli, kako bi nedosljedno bilo od vas da isto propuštate napraviti sa suncem čija je cijena nula po cijele dane!