Frederic Bastiat bio je ekonomist i političar, član Narodne skupštine i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma u prvoj polovini 19. stoljeća. U pamfletu "Ono što je vidljivo i ono što nije vidljivo" objavio je skup kratkih priča, od kojih svaka sadrži po jednu ekonomsku lekciju. Ako ste propustili prvu lekciju, nazvanu "Zabluda razbijenog prozora", možete ju pročitati ovdje. Sada predstavljamo drugu lekciju - "Otpuštanje vojnih službenika".

Kontekst: Francuska je 1849. donijela odluku o znatnom povećanju broja vojnih službenika, čemu se Bastiat, kao član skupštine i dopredsjednik Financijskog odbora, nije protivio iz pogleda nacionalne sigurnosti, ali je smatrao da su ekonomski argumenti za takav potez loši. Ova lekcija je zanimljiva jer se analogija koju je koristio kod vojnih službenika, može u današnje vrijeme primijeniti na bilo koju javnu službu.

Za naciju vrijede ista pravila kao i za jednog čovjeka. Kada nacija želi steći ekonomsku korist ili nešto slično, na njoj je da vidi je li to vrijedno troška. Za naciju, sigurnost je najveće bogatstvo. Ako radi toga treba unovačiti 100.000 ljudi za trošak od 100 milijuna franaka, nemam što prigovoriti.

Neka nitko ne shvati moju tezu krivo.

Zamislite da zastupnik predloži otpuštanje 100.000 vojnika kako bi država olakšala porezne obveznike za 100 milijuna franaka.

Ako se ograničimo na to da mu odgovorimo da su "ovih sto tisuća ljudi i ovih sto milijuna franaka ključni za nacionalnu sigurnost; oni su žrtva, ali bez te žrtve Francusku bi razbile bande ili bi je osvojile strane sile", tada nemam ništa čime bih mogao pobiti taj argument, koji može biti istinit ili netočan, ali teoretski ne obuhvaća nikakve ekonomske elemente. Pogreška nastaje kada želite samu žrtvu prikazati kao prednost jer to nekome koristi.

Stoga, ako se ne varam, autor prijedloga neće stići ni sići s govornice, a drugi govornik će već skočiti na njega i reći:

"Otpustiti sto tisuća ljudi iz službe - stvarno to misliš? Što će biti s njima? Od čega će živjeti? Što će raditi? Zar ne znate da posvuda nedostaje posla? Da ni u jednom obrtu nema slobodnih radnih mjesta? Želite li ih baciti na ulicu kako biste povećali konkurenciju i smanjili zaradu? Baš kad je tako teško zaraditi za bijednu egzistenciju, nije li sreća da država hrani tih 100.000 ljudi? Štoviše, uzmite u obzir da vojska troši vino, odjeću i oružje, i tako osigurava aktivnost tvornicama u garnizonskim gradovima, i da je upravo to spas za njezine brojne dobavljače. Ne drhtite li pri pomisli na ukidanje ovog ogromnog pokretača industrijske aktivnosti?"

Kao što vidimo, ovaj govor zaključuje da 100.000 ljudi u službi treba zadržati, ne uzimajući u obzir nužnost službe, nego iz ekonomskih razloga. Samo takva razmatranja ću ovdje nastojati pobiti.

Sto tisuća ljudi koji porezne obveznike koštaju 100 milijuna franaka, živi i osigurava život svojim dobavljačima u mjeri u kojoj se 100 milijuna franaka može rasporediti: to je ono što se vidi.

Ali 100 milijuna franaka, izvučenih iz džepova poreznih obveznika, miješa se u ekonomski život tih poreznih obveznika i njihovih dobavljača: to je ono što se ne vidi. Napravite računicu i recite mi - gdje je profit za većinu?

Što se mene tiče, reći ću vam gdje leži gubitak i, da budemo jednostavni, umjesto da govorimo o 100.000 ljudi i 100 milijuna franaka, utemeljimo svoje razmišljanje na jednom čovjeku i tisuću franaka.

Evo nas, u selu “A.” Regruteri rade obilaske i odveli su jednog čovjeka. Poreznici obilaze i odnijeli su tisuću franaka. Čovjek i novac odvedeni su u Metz [grad na sjeveroistoku Francuske gdje je bila smještena vojarna], s namjerom da mu omoguće život na godinu dana, a da ništa ne radi. Ako uzmete u obzir samo Metz, u pravu ste doista stostruko; mjera je vrlo korisna. Međutim, ako pogledate selo A, pomislili biste drugačije jer, ako niste slijepi, vidjet ćete da je ovo selo izgubilo jednog radnika i tisuću franaka koji su nagrađivali njegov rad, kao i aktivnost koju je, kroz rashode za tih tisuću franaka, širio oko sebe.

Na prvi pogled reklo bi se da za to postoji naknada. Fenomen koji se dogodio u selu sada se događa u Metzu, to je sve. Ali tu leži gubitak. U selu je jedan čovjek kopao i orao: bio je radnik. Kod Metza okreće glavu lijevo-desno: on je vojnik. Novac i njegov promet isti su u oba slučaja, ali u jednom je bilo 300 dana produktivnog rada; u drugom je 300 dana neproduktivnog rada, uvijek se pretpostavlja da dio vojske nije bitan za javnu sigurnost.

Sada dolazi ono najbitnije. Ističete mi prezasićenost od sto tisuća radnika, stimuliranu konkurenciju i pritisak koji ona vrši na plaće. To je ono što vidite.

Ali evo što ne vidite. Ne vidite da otpuštanjem sto tisuća vojnika nije sto milijuna franaka uništeno, nego se taj iznos vraća poreznim obveznicima. Ne vidite da je puštanje 100.000 radnika na tržište ujedno i otvaranje mogućnosti da 100 milijuna franaka bude namijenjeno plaćanju njihovog rada na tom istom tržištu. Kao rezultat, ista mjera koja povećava ponudu rada povećava i potražnju, iz čega proizlazi da je smanjenje zarade iluzija.

Ne vidite da prije, kao i nakon otpuštanja vojnika, u zemlji ima sto milijuna franaka koji odgovaraju sto tisuća ljudi, i da je sva razlika u ovome: prije je zemlja plaćala sto tisuća ljudi sto milijuna franaka da ne rade ništa; nakon toga, plaća im taj iznos da rade. Na kraju, ne vidite da kada porezni obveznik preda svoj novac, bilo vojniku u zamjenu za ništa ili radniku za uzvrat za nešto, sve naknadne posljedice kruženja tog novca su iste u oba slučaja. Jedina razlika je što u drugom slučaju porezni obveznik dobije nešto, a u prvom ne dobije ništa. Rezultat: čisti gubitak za naciju.

Sofizam protiv kojeg se ovdje borim ne prolazi ni na testu progresivne primjene, koji je temelj načela. Ako je povećanje vojske ekonomski korisno za narod, zašto onda ne regrutiramo svo vojno sposobno stanovništvo?