Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...

FOTO: HDZ.hr
1.9.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Da biste se penjali na hijerarhijskoj ljestvici u funkcionerskom društvu, uopće nije bitan način. Bitno je samo da dođete do funkcije.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Hrvatska je funkcionersko društvo. Ovdje ni fizički rad ni intelekt nisu na cijeni, bitna je samo funkcija...

Da biste se penjali na hijerarhijskoj ljestvici u funkcionerskom društvu, uopće nije bitan način. Bitno je samo da dođete do funkcije.
PIŠE Branimir Perković

Već godinama najtraženiji stručnjaci u Hrvatskoj su vodoinstalateri, keramičari, čistačice, zidari, tokari, krovopokrivači i druga fizička zanimanja. Zbog toga ti radnici sada već imaju više plaće od mnogih ekonomista, pravnika, filozofa i politologa s fakultetskim obrazovanjem. No ipak se broj djece koji upisuju obrtničke škole nije povećao, a roditelji pokušavaju napraviti sve što mogu da "spase" svoju djecu od obrtničkih zanimanja.

Istodobno smo društvo opsjednuto industrijom. Teško je naći osobu u Hrvatskoj koja ne misli da se država treba reindustrijalizirati i početi proizvoditi. Pri tome većina u glavi ima sliku visokih peći i dimnjaka iz kojih izlazi crni dim te tisuće radnika koji čekićaju u plavim kombinezonima. Zanemarimo činjenicu da to nije slika industrije u 21. stoljeću i da danas većina zanimanja koristi moderne alate za obavljanje svog posla, ostaje pitanje zašto nitko ne šalje djecu u obrtničke škole koje će ih učiti kako stvoriti takvu utopijsku reindustrijaliziranu Hrvatsku.

Postoji veliki nesrazmjer između toga što ljudi u Hrvatskoj smatraju da bi trebalo raditi i onoga što stvarno rade. Svima je na ustima reindustrijalizacija, ali nitko ne želi svoje dijete poslati u školu koja će ga pripremiti da bude industrijski radnik, čak u situaciji kada su takvi radnici jako traženi i imaju više plaće od puno fakultetsko obrazovanih novinara, ekonomista, pravnika, filozofa itd.

Temu je nedavno aktualizirala učiteljica koju je učenik zamolio da ga ne pita što želi biti kada naraste jer može samo upisati zidarsku školu, na što je ona opravdano reagirala s bijesom što se obrtnička zanimanja smatraju nečim sramotnim. No, s druge strane, svjedoci smo da se baš ni intelektualni i znanstveni rad ne cijene previše. Hrvatska ima puno vrhunskih znanstvenika, a većina njih se ne želi javno eksponirati jer su u prošlosti javni nastupi znanstvenika često nailazili na jake kritike koje su bile sve samo ne konstruktivne i svodile su se na omalovažavanje.

Da se intelektualni rad baš ne cijeni je i dokaz da građani Hrvatske čitaju jako malo knjiga i prema zadnjim podacima čitaju sve manje. Oni visokoobrazovani koji djeluju javno su dobri samo ako potvrđuju postojeće ideje koje postoje u društvu i ako moraliziranjem, relativiziranjem, patetikom ili pak otvorenim laganjem povlađuju širim društvenim slojevima. Oni koji se drže čvrstih dokaza, empirije, statistike i prave znanosti su u najboljem slučaju ignorirani.

Kakvo je hrvatsko društvo ako ne cijeni ni fizički ni intelektualni rad? Što se onda cijeni?

Iako, naravno, postoje rijetki slučajevi kada se adekvatno valorizira i podržavaju intelektualni i fizički rad, ipak se u većini slučajeva radi o društvu koje iznad svega cijeni funkciju. Ta "funkcija" je najčešće povezana s birokratsko-političkom hijerarhijskom ljestvicom u kojoj svaka određena funkcija sa sobom nosi određenu moć koja iza sebe ima snagu države da za nju garantira i time daje mali osjećaj svakom nižem birokratu i osrednjem političaru da u određenom trenutku može imati apsolutnu moć. Što je netko više na hijerarhijskoj ljestvici, to su trenuci kada može koristiti državnu apsolutnu moć češći i samo uspinjanje je samo sebi svrha. Zadatak svake osobe u toj hijerarhiji je da se uspinje na njoj na bilo koji način. Da prihvaća hijerarhiju, ali da izbjegava sve odgovornosti vezane za svoj položaj na njoj jer njegovo uspinjanje neće ovisiti o vrlinama nego o samoj mogućnosti uspinjanja tj. o snalažljivosti.

A ta snalažljivost ustvari predstavlja silu, jer drugi kriteriji ne postoje, vrline nisu bitne, bitno je samo dosegnuti iduću razinu moći. U takvim hijerarhijskim sustavima ne postoje dobro definirane karakteristike i smjernice za uspon na ljestvici, što bi pretpostavilo da je potrebno steći nekakve poželjne vrline, nego se funkcionira po sistemu kolokvijalno nazvanom "snašao se".

Proces uspinjanja po toj hijerarhijskoj ljestvici nije bitan, bitno je samo gdje se trenutno nalaziš. Kada bi proces bio bitan, onda bi bile bitne i vrline koje se zahtijevaju za uspinjanje, ali kako je viši stupanj hijerarhije cilj sam po sebi, onda je hijerarhija svrha sama sebi. Takve hijerarhije češće nastaju u državnom sektoru iako se može dogoditi i da nastanu u privatnom, posebno u jako velikim kompanijama. Postoji određena razina međudjelovanja pa se često takve hijerarhije prelijevaju iz državnog sektora u privatni i obrnuto.

Smisao svake hijerarhije je da oni na vrhu imaju više moći od onih na dnu, ali većina hijerarhija ima ustanovljena pravila uzlaska i skup vrlina koje se traže da bi se napredovalo. Više traženih vrlina rezultira većom moći. Tada je krajnji rezultat da je cijenjenje nekoga zbog visoke pozicije u nekakvoj hijerarhiji predstavlja cijenjenje visoke razine vrlina koje posjeduje, a omogućile su mu tu poziciju.

Tako funkcioniraju hijerarhije kompetencija, vrlina, stručnosti, iskustva, povjerenja, znanja itd. Nije bitno radili se o hijerarhiji fizičkih radnika na gradilištu ili hijerarhiji znanstvenika na nekom simpoziju. I od takvih hijerarhijskih odnosa koristi imaju svi.

Ali u Hrvatskoj ipak prevladavaju druge hijerarhije, hijerarhije koje ne funkcioniraju po principu vrlina nego po principu funkcije. Bitna je funkcija sama po sebi, a ne proces dolaska na nju. Iza nje stoji samo moć i to je jedini razlog zbog čega drugi uvažavaju tu funkciju. Hijerarhije vrlina stvaraju društva s vrlinama, a hijerarhije funkcija stvaraju funkcionerska društva.

U Hrvatskoj se više cijeni jedan srednji državni birokrat nego dobar znanstvenik. Zašto?

Zbog toga što su ljudi svjesni da srednji državni birokrat posjeduje djelić moći države da legitimno koristi silu i samim time je jako moćna osoba. Nije bitno tko je, što je ni kako je došao na tu funkciju, nego samo trenutna funkcija koja odražava nivo moći. U uređenim državama je ta moć čvrsto regulirana pravnim okvirom, ali kako je pravosudni sustav u Hrvatskoj nepouzdan i korumpiran onda je moć državne funkcije puno veća nego bi trebala biti.

Državni funkcioneri u Hrvatskoj imaju jako veliku slobodu u korištenju moći koja im pripada po prirodi funkcije na kojoj su. Dapače, često izlaze i izvan okvira moći svoje funkcije. A sve to mogu zbog lošeg pravosuđa, politizacije javnog sektora i cijelog društva i šutnje ostatka građana. A građani šute jer se i sami nadaju da će jednoga dana biti u situaciji da budu "funkcioneri" ili bar da netko njihov bude pa da to iskoriste.

Zbog toga se u Hrvatskoj ne cijene automehaničari, zidari, tokari, poljoprivrednici, i čistačice baš kao ni učitelji, profesori i znanstvenici. Cijene se funkcioneri. Točnije, između svih navedenih i funkcionera uvijek se više cijene funkcioneri.

Roditelji žele najbolje za svoju djecu. Znaju da je Hrvatska funkcionersko društvo. Zbog toga se užasavaju pomisli da postanu fizikalci, obrtnici i strukovnjaci. Čak ni svi fakulteti nisu poželjni. Guraju ih u ekonomiju i pravo jer znaju da su diplome tih fakulteta najbolji put do funkcionerske pozicije.

Sve do dana kada ne bude dovoljno ovih drugih da uzdržavaju toliko funkcionera.


VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
O autoru
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr >>VIŠE
Novo na Liberalu
VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: