Gdje je nestalo 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru?

Način na koji je hrvatska država odgovorila na globalnu krizu 2008. i narednih godina ući će u anale teorije ekonomskih politika. Ući će u udžbenike kao školski primjer kako se ne smije odgovoriti na krizu. Vjerujem kako u svijetu nije bilo goreg odgovora na krizu nego što su to napravile vlade Jadranke Kosor i Zorana Milanovića. Njihove rezultate možemo jasno vidjeti ako promatramo broj zaposlenih u RH tijekom sljedećih 6 godina, koliko je ta kriza u Hrvatskoj realno trajala.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, onima koji prate izdane JOPP obrasce (dakle, plaće, a ne prema podacima o broju osiguranika u HZMO-u koji mogu zavarati) ispada da je u Hrvatskoj u rujnu bilo zaposleno 1,38 milijuna ljudi. Zaposlenost je porasla u godinu dana za 3 posto, ali je još uvijek daleko ispod razine prije krize, 2008. godine, kad je u Hrvatskoj radilo oko 1,54 milijuna ljudi.

Od 2008. do 2014. godine, dakle punih 6 godina, broj zaposlenih u Hrvatskoj je dramatično padao. Na kraju 2014. u Hrvatskoj je bilo zaposleno 1,32 milijuna ljudi što znači da je tijekom vladavine Jadranke Kosor i Zorana Milanovića uništeno između 210.000 i 220.000 radnih mjesta, što je pad ukupne zaposlenosti za 13%.

To su bila radna mjesta uglavnom u realnom sektoru jer je u državnim i javnim službama u isto vrijeme smanjen broj zaposlenih samo za 10.000. Dakle, imamo konkretnu i čak okruglu brojku od 200.000 radnih mjesta uništenih u privatnom sektoru tijekom 6 godina užasno loših ekonomskih politika. Ugrubo, to je petina hrvatskog privatnog sektora iz 2008. godine.

Podsjetimo se samo, Jadranka Kosor i njen ministar financija Ivan Šuker odlučili su na krizu odgovoriti podizanjem PDV-a, uvođenjem novog "kriznog poreza" i povećanjem javnog duga. Kad ju je zamijenio Milanović koji je dobio od naroda mandat za reforme, on je odlučio još malo povećati PDV, pojačati politiku javne potrošnje i "braniti naš način života". Da ništa ne bi prepustio slučaju i da se gospodarstvo ne bi slučajno moglo samo izvući iz krize, potrudio se Milanovićev ministar financija Slavko Linić pokrenuvši teror protiv malih poduzetnika i obrtnika. Zar je netko možda mislio da će prevariti državu i zaraditi koju kunu sebi? Nema šanse!

Rezultiralo je to onako kako je jedino i moglo - masovnom destrukcijom privatnog sektora. 200 tisuća ljudi je ostalo bez radnog mjesta, a novi poslovi se nisu otvarali.

Taj se pad zaustavio 2015. kad je zapošljavanje poraslo za 10.000 novozaposlenih. Da nismo ušli u EU, što nam je uvelike pomoglo pri uvozu i izvozu, vjerojatno bismo i dan-danas nastavljali putem ponora. Sigurno nam je pomoglo i razdoblje bez stabilne vlade, tako da se gospodarstvo malo odmori od novih propisa, stabilizira i krene naprijed. Tijekom 2016. povećana je zaposlenost za još 22.000 ljudi, no i to je sve još uvijek premalen korak naprijed u odnosu na onako veliku destrukciju početkom desetljeća. Nama sad treba puno brži rast da bismo se uopće vratili na stanje iz 2008. dok su ga druge svjetske ekonomije još davnih dana prestigle.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Još je zanimljivije ako pogledamo kako je kriza utjecala na županije. Sve su županije danas po broju zaposlenih slabije nego 2008. godine, ali neke su pretrpjele veću, a neke manju štetu. Najmanje ju je osjetio Grad Zagreb gdje je danas 22.000 zaposlenih manje nego 2008., odnosno 5%, Međimurska županija i Dubrovačko-neretvanska. Najviše je pogođena Brodsko-posavska županija u kojoj je tijekom 6 godina krize izgubljena četvrtina radnih mjesta. U 5 slavonskih županija izgubljeno je 49.000 radnih mjesta ili 22%.



Cijela Hrvatska je sad po zaposlenosti tek došla na razinu na kojoj je bila 2012. godine, a ovako sporim tempom trebat će nam bar 4 godine da dođemo na razinu na kojoj smo bili u pretkriznoj 2008. godini.